Udovica ratnog zločinca u Tivoliju: 'Dobro veče Hrvatska!'

Ovako je to puno puta objasnio Rambo Amadeus: „Turbofolk nije samo muzika. Ljudi griješe. Turbofolk je nekritička upotreba tehnologije.“ U stihu on je to složio još i detaljnije: „Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbofolk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk, razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa.“

Svakome tko je ikada makar na pet minuta vidio i čuo neku turbo-folk izvedbu, jasno je o čemu govori umjetnik koji je od druge polovice 80-ih, nimalo slučajno u dobu baš eksplozije nacionalizama u tada još živućoj SFRJ, svoje umjetničko ime skovao upravo u duhu turbo-folka, jasno, sa žestokim, apsolutnim ironičnim odmakom. Što se njega tiče, turbo-folk je kao ultimativni šund samo simptom puno šireg, prevladavajućeg stanja u društvu. Isključivo moderna pojava, zar ne? Apsolutno ne.

FELJTON Life Turbofolk - glazba uz koju su rušili Hrvatsku i Bosnu

„Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećaja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnog imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u varoškoj masi“, citirao je u svojoj knjizi Gotthardi Pavlovski neimenovanog Beograđanina koji je još 1926. godine bio ogorčen time „na što je svijet spao“.

Razlika između onda i sada je u tome što je više od pola stoljeća na ovim prostorima sindrom bio na periferiji društva. Danas, međutim, turbo-folk je takav da je s takvim zvijezdama najlakše napuniti dvoranu, klub, prodati mnoštvo CD-ova, cajke na radio valovima naprosto ne mogu biti drugo nego poslovno briljantan potez. Turbo-folk je postao odličan biznis. S jedne strane zbog tradicionalne folk-senzibilnosti milijuna ljudi na Balkanu. Njime tradicionalno odiše veliki dio estrade.

Zar bi u suprotnom bilo moguće da čak i pastirski rock na ovim prostorima bude probitačniji od, primjerice, stilski puno jasnijeg tvrdog originalnog rocka ili bluesa? A odakle turbo-folk u mainstreamu? Zašto ne u dobu u kojem su moderne tehnologije eksplodirale, a balkanski narodi obrazovno nazadovali? U vremenu kad je i svjetska i lokalna politika složenija, perfidnija i sofisticiranija nego ikada, na Balkanu su se ukorijenili nacionalistički mitovi s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ušli u mainstream politiku.

PROMO

I onda milijuni Balkanaca u raspravi na temu „kako je počeo rat“ u 90-ima vrlo često znaju samo potegnuti kalašnjikov kao jedini argument, ali svejedno imaju pravo glasa. U dobu totalne eksplozije modernih tehnologija ti isti milijuni ljudi nemaju živog pojma kako te tehnologije funkcioniraju, ali svi imaju pametne telefone, kabelsku, internet...

Što se njih tiče, unutra mogu biti i vilenjaci koji upravljaju tim aparatima ili bi Zemlja baš, eto, mogla biti ravna ploča. U vremenu u kojem su se dojučerašnji šverceri traperica, sitni kriminalci, poluuspješni obrtnici preko klijentelističko nacionalističkog političkog hranidbenog lanca, posebno u ratnim uvjetima, uspeli do razine tajkuna, milijuni iz društvenog prosjeka i ispod njega mogli su samo zaključiti da tako, dakle, stvari idu. Na kraju priče besmisleno je predbaciti bilo što ljudima koji obožavaju turbo-folk.

Zanimljivo je da je početak glazbene karijere kao mega-zvijezde vrlo sličan i kod Lepe Brene i kod Thompsona. Lepu Brenu lansirao je u zvijezde Minimaks, misleći se televizijski sprdati s tom smiješnom glazbeno scenskom pojavom. Pa ju joj je nastup prikazao u emisiji. Desetak godina poslije još i gori gaf napravili su osnivači Feral Tribunea.

Feljton (2) Life Vukovar se rušio, a iz kafića su treštale cajke

Oni Splićani koji su tada izlazili po kultnim urbanim klubovima u samom centru sjetit će se da su te jedne večeri krajem 1991. ili na samom početku 1992. u svom omiljenom kafiću navečer čuli kako se stalno i iznova vrti nekakva pjesma koja im je djelovala poput nečeg iz druge dimenzije, kao u romanu Marka Vidojkovića „E baš vam hvala“ u kojem opisuje tipa koji s Balkana u kojem nije bilo ratova u 21. stoljeću upada kroz vremenski portal u stvarnost Balkana u kojoj živimo. Za sve su to isključivi krivci – osnivači Feral Tribunea.

Nastavak na sljedećoj stranici...