Nikada ne dajem novac nikome, to je loše i krivo, rekao je u jednom intervjuu  J. Paul Getty, tada najbogatiji čovjek na svijetu. Naftni tajkun bio je poznat po škrtosti i tome da je novac bio voljan trošiti isključivo na umjetnine.

Gettyjevu poslovičnu škrtost dodatno je ilustrirala otmica jednog od njegovih 14 unuka, imenjaka za kojeg Getty talijanskoj ''Ndrangheti nije htio dati niti lipe rekavši da "ako plati onda će uskoro i ostali unuci nestati i plaćati ću i za njih".

Getty je, na kraju, pristao platiti 3.2 milijuna dolara otkupnine tek šest mjeseci nakon otmice, tijekom kojih mu je poslano i odrezano uho tada 16 godišnjeg unuka. Getty je dao 2.2 milijuna (najveći iznos od kojeg se može odbiti porez), a ostalo je posudio sinu da plati za unuka, i vrati mu s kamatom.

Veliki donator Mit o Mimari: Krađom do otetih umjetnina Židova?

Kada ga je unuk napokon pušten i spašen djed mu se nije htio javiti na telefon kako bi mu se unuk zahvalio. Zbog traume otmice Getty jr. postao je narkoman i nakon predoziranja 1981. godine doživio je moždani udar i postao kvadriplegičar o kojem je brinula majka. Tužio je tada i vlastitog oca da dobije nešto novca za terapiju.

Gettyja djeda, koji je biznis s naftom naslijedio od svog oca i sa 18 godina zaradio prvi milijun, obiteljski odnosi nisu previše uznemiravali. O otmici je Ridley Scott snimio film "All the Money in the World" u kojem Gettyja glumi Christopher Plummer, koji je u toj ulozi radi seks skandala zamijenio Kevina Spaceyja, a Danny Boyle je napravio seriju "Trust" u kojoj škrtca glumi Donald Sutherland.

Obiteljski su odvjetnici, iako je tajkun umro 1976. godine, odmah tužili kreatore serije jer je patrijarh prikazan "kao okrutan" te tvrde da je riječ o kleveti.

"Ako možeš izbrojati svoj novac, onda nemaš milijarde", rekao je jednom Getty.

Svoje puste milijarde ni nakon smrti nije prepustio obitelji, pa ni bolesnom unuku, već je sve ostavio nekolicini fondacija od kojih je dio posvećen njegovom najdražem hobiju - skupljanju umjetnina.

Već na početku uspješne karijere Getty je počeo ozbiljno sakupljati umjetnine, i to ne zato jer je bio veliki esteta ili poznavatelj već zato jer, kako je i sam priznao, volio je kupovati skupe stvari za bagatelu. 

"Cijene su najniže ovog stoljeća, iznose jednu četvrtinu onog što su bile između 1910. i 1929. godine", zapisao je Getty u svoj dnevnik, vidno zabrinut za vrijednost svoje kolekcije. 

Zanimljivo je kako je Getty, čiji je otac familiju preselio iz Minnesote u Los Angeles, obožavao čitati klasične autore, a tijekom života tečno je naučio govoriti francuski, njemački, talijanski, španjolski, ruski i arapski, a iz "gušta" je prevodio s latinskog i grčkog. U školi su ga zvali "rječnik Getty" radi enciklopedijskog znanja, posebice jezika, a proputovao je i Egipat kao tinejdžer u potrazi za starinama.

Ovisnik o kupnji umjetnina, najviše je trošio, kako otkriva u autobiografiji iz 1965. "The Joys of Collecting", na antikvitete iz Grčke i Rima, renesansnu umjetnost, perzijske tepihe iz 16. stoljeća, francuski namještaj i tapiserije. 

Srčani udar Unuk milijardera: Umro među bedrima prostitutke

Pred kraj života zažalio je neke svoje odluke pa je u dnevnik zapisao "trebao sam kupiti desetke Renoira umjesto samo jednog, kao i to da je trebao kupiti djela autora kao što su Degas, Monet, Pissarro, Manet, a manje tapiserija i tepiha. Ali sviđaju mi se moje tapiserije i tepisi iako im se nije udvadesetostručila vrijednost kao impresionistima".

Početkom pedesetih Getty je zahvaljujući poslovima na Bliskom istoku postao milijarder, a 1964. je krilo njegove vile u Malibuu otvoreno za javnost kao The J. Paul Getty muzej. Njegova je kolekcija od više od 600 umjetnina smještena tamo, ili pak u njegovoj palači iz doba Tudora u Surreyju, u Engleskoj, gdje je proživio starost.

Kao što je vidljivo iz njegovih izjava o tapiserijama koje voli više od impresionista, Getty nije bio konformist. Muzej u opisu piše kako je radio kalkulirane rizike.

"Kao vlasnik kolekcije umjetnina Getty je bio previše stidljiv da bude vulgaran, previše sumnjičav i neodlučan da bude pokrovitelj nečeg novog, i preškrt da napravi istinsku veliku kolekciju. Jedan od njegovih savjetnika, sir Francis Watson, rekao je kako je najviše volio biti zao, a vidio je da, tradicionalno, jako bogati muškarci skupljaju umjetnine, pa je i on krenuo. Sama kvaliteta je bila manje važna", piše u članku New York Timesa naslova "Isn’t It Funny What Money Can Do?" iz 1986. godine.

Kada je umro naftni je tajkun i kolekcionar vrijedio današnjih 18 milijardi dolara. Većinu toga ostavio je J. Paul Getty zakladi koja je novac iskoristila da napravi najbogatiju umjetničku instituciju na svijetu. Usprkos tome, i sljedeći tradiciju osnivača, institucija svake godine skuplja sredstva balovima i kroz donacije. Članovima obitelji ostavio je malo ili ništa.