Godine 1945., mjesecima nakon oslobođenja iz nacističkog koncentracijskog logora, Eliezer Gruenbaum šetao je pariškim ulicama. Otac mu je bio cionist iz Poljske, no Gruenbaum je sada bio žestoki komunist - upravo je krenuo naći se s jednim Španjolcem u kafiću kako bi razgovarali o uspostavi komunističkog režima u Poljskoj. No, prije nego što je stigao, netko ga je zaustavio na ulici.

- Uhapsite ga, uhapsite ga, to je ubojica iz Auschwitza - vikao je čovjek pokazujući prstom na njega.

- To je on, čudovište iz bloka 9 - dodao je drugi.

Gruenbaum je protestirao. "Ostavite me na miru! Griješite! "povikao je. Ali policija je narednog dana izdala nalog za njegovo uhićenje.

Gruenbaum je bio optužen za jedan od najgorih mogućih zločina koji je Židov u četrdesetim godinama mogao počiniti - pripadati kaposima.

Riječ uzeta iz talijanskog jezika za glavu, kaposi su bili židovski zatvorenici koji su "sklopili sporazum s vragom".

U zamjenu za bolju hranu ili hranu uopće, odvojenu sobu, veću autonomiju, moguće povremene posjete bordelu i 10 puta veće šanse za preživljavanje,služili su kao prva linija discipline i regulacije unutar samih koncentracijskih logora. 

Nadzirali su svoje zatvorenike, nadzirali njihov robovski rad i često ih kažnjavali za najmanje prekršaje - ponekad tako da bi ih premlaćivali do smrti.

Židovska kronika je 2019. riječ kapo nazvala "najgorom uvredom koju Židov može dati drugom Židovu".

Prema sustavu koji je osmislio Theodor Eicke, brigadni general SS-a, kapos sustav je bio način na koji su nacisti smanjivali troškove i vršili "Outsourcing" nekih njihovih najmanje poželjnih poslova, piše ATI.

Prirodna prijetnja nasiljem kako SS-a iznad njih, tako i bijesnih zarobljenika ispod njih budila je ono najgore u kaposima, a tako su nacisti našli način da besplatno muče zatvorenike služeći se nekima od njih.

Uloga kaposa dolazila je s tako malom nagradom, koja bi naravno ovisila o tome koliko su oni dobro "radili svoj posao". Taj se posao sastojao od izgladnjivanja do smrti, sprječavanje ljudi da pobjegnu, mučna i krvava prebijanja zbog najmanjeg prekršaja, premještanja zatvorenika u plinske komore i nošenje mrtvih trupla iz njih.

Uvijek su imali barem jednog SS časnika koji bi im "disao za vratom", osiguravajući da posao rade dovoljno surovo i brutalno. Te su osobine spašavale kapose od sigurne smrti koja je bila sudbina onih koje su trebali čuvati i maltretirati.

Zatvorenici su to znali, a većina je mrzila kapose zbog kukavičluka i sudioništva. No, to je i bio nacistički plan.

- Onog trenutka kad je netko posao kapo, više nije spavao s ostalim zatvorenicima. Odgovoran je za ispunjavanje radnih ciljeva, za sprječavanje bilo kakvih sabotaža, za gledanje da su svi čisti i postavljanje kreveta ... Morao je dovesti svoje ljude na posao i onog trenutka kad nismo zadovoljni s njim prestaje biti kapo i vraća se spavati s ostalima. Predobro zna da će ga već ubiti prve noći -  pojasnio je svojedobno Heinrich Himmler, šef nacističke paravojne organizacije pod nazivom Schutzstaffel.

Nastavio je: "Budući da ovdje nemamo dovoljno Nijemaca, mi koristimo druge - naravno, francuski kapo za Poljake, poljski kapo za Ruse; bacamo jedan narod protiv drugog. "

Je li bolje umrijeti nego izdati?

Preživjeli iz holokausta Primo Levi u svojoj je knjizi "Utopljeni i spašeni" tvrdio da postoji emocionalni element transformacije kapa, koji pomaže objasniti njihove postupke protiv zatvorenika.

Najbolji način da ih vežete je da ih opteretite krivnjom, prekrijete ih krvlju i kompromitirate ih koliko god je to moguće. Tako uspostavljate kompleksnu vezu sudjelovanja i oni od toga više nikad neće moći pobjeći

Nakon što je holokaust završio 1945, neki su kaposi branili svoje postupke rekavši da su njihovi položaji moći u koncentracijskim logorima omogućili da zaštite svoje zatvorenike i ublaže njihove kazne; tukli su ih, svađali su se, kako bi ih spasili od plinskih komora.

Ali prema nekim preživjelima, kaposi su bili "gori od Nijemaca." Njihovo premlaćivanje bilo je još groznije, uz dodatan ubod izdaje.

Jesu li kapos bili jedinstveno okrutni ili ih je njihova očigledna poslušnost nacistima učinila samo zlobnijima u očima milijuna zatvorenika holokausta? Je li ikada opravdano izdati vlastiti narod, čak i ako nema drugog načina na koji vi ili vaša obitelj možete preživjeti?

"Gori od Nijemaca"

Postojale su tri glavne vrste kaposa - nadzornici rada koji su sa zatvorenicima išli na područje rada, bio to kamenolom ili tvornica, potom nadzornici blokova koji su noću bdjeli u barakama zarobljenika, i nadzornici kampova koji su nadgledali stvari poput kuhinja u logorima.

U logorima smrti bilo je i sonderkommandosa koji su se bavili mrtvima, uklanjali leševe iz plinskih komora, vadili metalne zube i premještali ih u krematorije. 

Okrutnost je bila obavezna za kapose. Primjerice, za vrijeme obroka dok su se zatvorenici gurali kako bi dobili više hrane, kaposi su ih tukli. Kroz dan su bili zaduženi za održavanje reda, a neki su sadistički iskorištavali svoj autoritet. 

MRAČNA POVIJEST Temelj medicine: Gulili su im kožu sloj po sloj

U suđenju Yehezkel Enigsteru iz 1952. godine svjedoci su otkrili da je on hodao sa žičanom palicom omotanom u gumu, kojom je tukao svakog tko bi mu se našao na putu, kad god bi mu "to došlo". 

- Proveo sam tri godine u logorima i nikad se nitko prema meni nije ponašao toliko krvnički kao kapo prema Židovima - rekao je jedan svjedok.

Neki od njih su bili posebno okrutni. Godine 1965., na kulminaciji prvog suđenja u Frankfurtu zbog Auschwitza, Emil Bednarek osuđen je na doživotni zatvor zbog 14 ubojstva. Kao što je jedan zatvorenik opisao: S vremena na vrijeme provjeravaju ima li netko uši, a zatvorenika s ušima tuku palicama. Moj kolega Haim Birnfeld spavao je pokraj mene na trećem katu kreveta. Vjerojatno je imao puno nametnika jer ga je Bednarek strašno udario, a možda je ozlijedio i kralježnicu. Birnfeld je plakao i plakao kroz noć. Ujutro je ležao mrtav na krevetu. 

U svojoj obrani Bednarek je tvrdio da su njegovi postupci opravdani bezobzirnošću nacista nad njim: "Da nisam zadao nekoliko udaraca", rekao je u intervjuu iz zatvora 1974., "zatvorenici bi bili puno gore kažnjeni od nacista.”

Seksualno zlostavljanje

Kapos je igrao sastavnu ulogu u nacističkoj shemi ne samo fizičkog i psihološkog zlostavljanja zatvorenika, već i seksualnog. 
Nacisti su u nekoliko koncentracijskih logora postavili bordele i napunili ih ne-židovskim zatvorenicima. Nadali su se kako će tako povećati produktivnost i "izliječiti" homoseksualce, no jedini zatvorenici koji su imali dovoljno "snage" za seks bili su kaposi.

Radnje kaposa bile su strogo definirane i u bordelima - njemački muškarci mogli su ići samo njemačkim ženama; slavenski muškarci mogli su ići samo slavenskim ženama.

Bilo je to državno sankcionirano, sustavno silovanje.

Ali seksualno zlostavljanje tu nije završilo. Mnogi kapos imali su piepele, dječaka koji su bili prisiljeni na seksualne odnose s njima kako bi preživjeli. Prema Times of Israel, jedan bivši piepel se prisjetio "kako ga je kao dječaka u Auschwitzu silovao posebno okrutan kapo koji mu je gurao kruh u usta dok bi ga silovao, kako bi ga prisilio da zašuti. Ni danas mu nije lako nazvati to silovanjem, jer se osjeća krivim što je ipak voljno jeo taj kruh.

Postoje, naravno, i drugi razlozi zbog kojih su ljudi možda zauzeli položaj kapo. Smatra se da su neki od sonderkommandoa preuzeli grozne poslove - čišćenje, skidanje, spaljivanje i pokopavanje mrtvih - jer im je to omogućilo da provjere ili pitaju o svojim ženskim članovima obitelji od kojih su bili odvojeni.

Slučaj Eliezera Gruenbauma

On je bio kapo oko godinu i pol u logoru Auschwitz II-Birkenau na jugu Poljske te su njegovi memoari jedini koje je napisao bivši kapo. Njegovi spisi - kao i iskazi njegovih i drugih svjedoka dati tijekom poslijeratnih istraga u Francuskoj i Poljskoj - daju poseban, presudan uvid u psihu čovjeka koji je optužen za kažnjavanje svojih kolega zatvorenika.

Gruenbaum se nije dobrovoljno javio da bude kapo; prijatelji su se dobrovoljno javili za njega dok je spavao - čuvari su tražili da zarobljenici sami izaberu tko će od njih biti predstavnik bloka 9. 

On je svoju čast i borbenost dokazao u španjolskom građanskom ratu, pa je imao dobar ugled među zatvorenicima koji su mu vjerovali. Govorio je poljski i njemački, pa je bio dobar posrednik za zarobljenike i stražare, a njegov otac bio je istaknuti poljsko-židovski vođa.

U ljeto 1942. Gruenbaum je imenovan "šefom zarobljenika" svog bloka, položaj koji će manje-više zadržati do siječnja 1944., kad je srušen na radnički status i dodijeljeno mu da kopa širi i dublji kanal za poljsku rijeku Vislu.

Nakon nekoliko mjeseci kopanja, poslan je u logor Monowitz, a potom u rudarski logor u Jawischowitzu. U siječnju 1945. poslan je u Buchenwald u konačnom transferu holokausta; Drugi svjetski rat završio je sljedećeg svibnja.

Dan oslobođenja

Nakon što su američke trupe oslobodile Buchenwald, prvo što je Eliezer Gruenbaum želio učiniti je otići kući u Poljsku. Po uvjetima konferencije iz Jalte, Poljskom je privremeno i provizorno vladala komunistička stranka iz Moskve.

Iako se mnogi poljski nacionalisti osjećali izdanima od strane savezničkih odluka da ignoriraju poljsku nekomunističku vladu u egzilu, Gruenbaum je bio zadovoljan. Bio je odani komunist i oduvijek je želio komunističku Poljsku. Po dolasku pokušao se pridružiti komunističkoj partiji, ali stranački dužnosnici bili su sumnjičavi oko njegove uloge kapa.

Ako je namjerno mučio zarobljenike, ili kako se pričalo krao im hranu te ju mijenjao za alkohol, tada je bilo neprihvatljivo da on bude član stranke.

Budući da je odbacio cionizam svog oca, dijelio je letke nagovarajući poljske Židove da se vrate u domovinu u kojoj je antisemitizam izbrisan i očajnički joj trebaju novi ljudi koji će ju ponovno izgraditi na temeljima pravde i socijalizma.

No, primijetili su ga bivši zarobljenici. I tako su Gruenbaumove kapo aktivnosti prošle dvije službene istrage. Komunistička stranka Poljske protjerala ga je, dok je nakon napornih osam mjeseci ispitivanja francuski sud na kraju presudio da njegov slučaj spada izvan njegove nadležnosti.

Neki su svjedoci tvrdili kako im je Gruenbaum rekao da "nitko nikada nije odavde izašao", te da je sudjelovao u odabiru ljudi koji će umrijeti u plinskim komorama.

Ispovijest Put iz pakla: "Preživio sam pet nacističkih logora"

Eliezer je negirao sve optužbe, naglašavajući kako su zatvorenici u njegovoj skrbi održavali bolje zdravlje, a bolesnike je skrivao kako ne bi bili ubijeni. Stopa smrtnosti njegovog bloka bila je samo polovica smrtnosti ostalih. Da, učinio je neke loše stvari, tvrdio je, ali uglavnom je učinio ono što je mislio da će na kraju štete svesti na minimum.

Otkrio je kako je držao zatvorenike na životu i čekao, ali za mnoge od njih smrt bi bila njihovo jedino oslobođenje.

U siječnju 1944. Gruenbaum je posjetio blok od 800 ljudi koji su osuđeni na smrt u plinskim komorama. Proveli su dva dana u tišini čekajući smrt, a neki su ga zamolili da obavijesti njihove prijatelje, "obmanjujući sebe kako bi ih neka vrsta intervencije ipak mogla spasiti." 

Kad ga je jedan od zatvorenika pitao ima li im nade, Gruenbaum je "puknuo".

- Želite se zavaravati do posljednjeg trenutka, ne želite svoju mračnu sudbinu gledati u oči. Zašto mirno sjedite? Zaustavljam li vas ja ili ono dijete (jedno od četvorice kaposa koji su čuvali dva bloka)? Ne znate što treba raditi? - vikao je na njih.

Nada je poput opijuma

Aludirao je na to da su se zatvorenici trebali pobuniti, no jednako tako i kaposi su mogli prestati raditi svoj posao. Vjerojatno bi bili ubijeni, ali mogli su imati stvaran utjecaj; kampovi se nisu mogli voditi bez kaposa.

Kad je Gruenbaum napisao da "nada funkcionira kao lijek koji djeluje poput opijuma", objasnio je zašto je nastavio biti kapo - nadao se kako će isplanirati pametan bijeg, biti koristan ostalim zatvorenicima i slično. Gruenbaum se mogao uvjeriti da to što čini ima smisla. Bez te nade, postojao bi samo užas.

Njegov otac Yitzhak pridružio mu se u Parizu 1945. godine, nakon višegodišnje potrage za otuđenim sinom, i odveo ga je u njihov novi dom u Palestinu.

Pisma i nove optužbe protiv Eliezera objavljeni su u židovskim novinama. Također je razgovarano o otvaranju novog slučaja protiv Eliezera u Palestini, navodeći postojanje "dodatnih svjedoka koji nisu saslušani u Parizu."

Za nekoliko godina to bi se gotovo sigurno dogodilo. Nakon donošenja zakona o kažnjavanju nacista i nacističkih kolaboranata (kazna) 1950. godine, došlo je do niza suđenja kapoima. Najoštrija kazna židovskom kapu bila je samo 18 mjeseci.

Kad je izbio izraelsko-arapski rat 1948. nakon proglašenja neovisnosti Izraela, Eliezer je nakon molbe Ben Gurionu, budućem premijeru, uspio se prijaviti za vojsku. 

22. svibnja 1948., samo tjedan dana nakon početka rata, prema službenoj verziji događaja, Eliezer Gruenbaum je sa svojim bataljunom bio na putu za sukob s neprijatelje, kad je njegovo vozilo naletjelo na minu. Gruenbaum je pogođen šrapnelom u lice, izgubivši svijest od gubitka krvi. Nakon toga je izašao iz konvoja te mu je neprijatelj pucao u glavu mitraljezom. Na mjestu je umro.

Ipak, o njegovoj smrti postoje i druge teorije - a jedna od njih je da su ga kolege ustrijelili u leđa zbog onog što je radio u Auschwitz-Birkenauu. Druga popularna i još uvijek moguća teorija je da se ubio. A kad malo bolje razmislite, čak se i službena priča o "očajničkom, uzaludnom ranjenom čovjeku protiv neprijateljske vojske" može protumačiti kao vrsta samoubojstva.