Zbog jednog čovjeka su popili otrov i otišli u smrt
S velike udaljenosti izgledalo je poput smetlišta, a ono što su zapravo bili leševi, ljudska tijela, izgledalo je poput krpenih lutaka obučenih u šarene krpice i nabacanih na smetlištu. Bila je to slika koja se urezala u sjećanje jednom novinaru koji je s ostalim kolegama stigao na mjesto koje će u povijesti ostati upisano kao mjesto najvećeg masovnog samoubojstva u kojem je poginulo 918 ljudi.
Vidjeli su tijela koja su se raspala na velikoj vrućini u Gvajani, i mjestu na koje su svi oni došli u potrazi za novim, boljim svijetom - Jonestownu.
Danas, 41 godinu nakon, novi dokumentarac prisjeća se onoga što se dogodilo i priča priču o kultu čiji su sljedbenici zajedno otišli u smrt u događaju za kojeg mnogi kažu da je to bilo najveće ubojstvo Amerikanaca u jednom događaju do terorističkih napada 11. rujna. Bilo je to mjesto na kojem su se okupili sljedbenici sekte Hram naroda, osnivača Jima Jonesa, koji ih je privukao porukama o rasnoj harmoniji i socijalnoj pravdi.
"Uzvišeni principi, potpuna jednakost, društvo u kojem je sve u zajedničkom vlasništvu, gdje nema ni bogatih ni siromašnih, gdje nema nikakvih rasa", bio je moto ove utopije koju je podučavao njihov vođa i tako spojio revolucionarne ideje sa starim i pravim propovijedanjem.
U zajednici su svi bili jedno, spojeni porukama o ljubavi prema svima. No ljubav je u njihovom slučaju bila bolna, što se moglo vidjeti i po čuvarima na stražarnici koji su pomno pratili njihov svaki korak. Prizor je to koji se nije u potpunosti slagao s njihovim šarenim bojama, odjeći i porukama mira, unatoč tome što su stražarnicu nazivali "igralište", piše The Independent.
Ukupno prebrojavanje leševa pokazalo je kako je u masakru u Jonestownu 18. studenog ubijeno 918 ljudi, od čega 304 djece. Svi oni ispili su voćne sokove pomiješane s cijanidom, a oni koji su odbili popiti napitak, ubijeni su vatrenim oružjem. Kool-Aid bio je napitak koji ih je odveo u smrt ili njegova jeftinija verzija Flavor Aid, koji im je pomogao da maskiraju gorak okus cijanida, što su pokušavali popraviti i valiumom.
Jones je svoje sljedbenike nagovorio da prvo otruju svoju djecu, jer je mislio kako će roditelji kada vide svoju mrtvu djecu popiti otrov i sami, jer neće više imati razloga za život. Ovaj "poremećeni propovjednik" kako su ga prozvali mediji, očekivao je smak svijeta i želio napraviti najveću žrtvu, "revolucionarno samoubojstvo" koje će odjeknuti svijetom i ostati zapisano u povijesti.
Neki su u smrt otišli gotovo nasmiješeni, gotovo navijajući dok ih je poticao na ubojstvo svoje djece i zatim samoubojstvo. No na nekim tijelima su pronađene igle zabijene u rukama što je dokaz kako su neki sljedbenici odbili popit Kool Aid pa im je morao biti prisilno ubrizgan.
Nakon toliko godina čini se kako je ova džungla progutala Jonestown, a jedan od onih koji su masakr preživjeli posjetio je mjesto 90-ih i pronašao bačvu iz kojeg su popili otrovani sok. Ove godine bit će prikazan dokumnetarac producenta Leonarda di Capria Jonestown: Terror in the Jungle, a masakr je tema dokumentarca Jonestown: The Women Behind the Massacre koji se bavi pitanjem može li se tako stravičan događaj ponoviti.
"Mislim da je Hram naroda izrastao iz društveno političkog okruženja sličnog onome s kakvim smo suočeni i danas", rekla je jedna od preživjelih Leslie Wagner-Wilson koji je doprinijela nastanku dokumentarca.
"Postoji potreba, ljudi žele biti dio nečeg, žele se osjećati sigurno i imati osjećaj zajedništva. Želim da ljudi budu oprezni i da Jonestown bude lekcija iz koje su nešto naučili, jer i dalje postoje ljudi zarobljeni unutar nekih vjerskih organizacija", rekla je ova 61-godišnjakinja.
Iako se malo pretjeranom čini rečenica jednog kolumnista kako je "pravi krivac institucija kakva je Amerika postala", činjenica je kako je ova sekta nastala u trenucima velikih tenzija u američkom društvu.
Jones je bio sin alkoholičara koji je odrastao u straćari bez vodovoda tijekom Velike depresije. Tada je počeo simpatizirati ugnjetavane članove društva, sukobljavati se sa Ku Klux Klanom i tako slijediti uvjerenja svog oca. Pokret, tj. sektu pokrenuo je 1956. godine iz Cadle Tabernacle, u Indianapolisu. Sljedbenike je privukao propovijedajući i šireći vjerske i ozdravljujuće poruke. Uskoro je njegova poruka o socijalnoj pravdi i rasnoj integraciji postala poznata. A bavio se i nečim sasvim radikalnim.
Kada je posvojio afroameričkog dječaka i nazvao ga Jim Jones Jr, bilo je to prvi put u povijesti Indiane da je bijelac posvojio crnca.
Kako su pisali tadašnji mediji Jones je svojim afroameričkim članovima nudio "mogućnost aktivizma na području društvene pravde" koje nisu bile moguće nigdje drugdje. Hram je hranio umirovljenike, podučavao studente i putovao kako bi proširio svoju poruku. Nekolicina onih koji su se javili bili su ovisnici i njihove obitelji, a naoko se činilo kako im je sekata pomagala, i to na način kako nitko nije uspio prije. Ubrzo Jonesu nije nedostajalo ljudi koji su tražili pomoć. I on ih je dočekao raširenih ruku.
"Bilo je to vrijeme 60-ih, vrijeme pokreta ljubavi i mira. Bilo je puno droge, koju je posebno voljela moja sestra Michelle. Mojoj majci netko je rekao za organizaciju Hram naroda koja je imala odličan program za ovisnike", prisjeća se Wagner Wilson koja se sekti priključila sa svojom obitelji dok je bila mlada tinejdžerica.
I ubrzo su prihvatili ideje.
"Imala sam osjećaj kako će to stvarno učiniti neku razliku u svijetu. Obožavala sam Hram naroda", naglasila je.
U početku su ovaj Hram voljeli i gradski dužnosnici. Tijekom 1975. godine sljedbenici Hrama pomogli su demokratu George Mosconeu da postane gradonačelnik San Francisca a on je godinu dana kasnije Jonesa imenovao članom gradske stambene komisije.
No ubrzo je njegovo jako čudno ponašanje počelo izlaziti u javnost.
Postao je ovisan o lijekovima, i činilo se kako je potpuno uvjeren da je on jedini heteroseksualni muškarac na svijetu.
"Stalno je govorio o svojoj seksualnoj moći i o tome da su muškarci homoseksualci. Prema ženama se odnosi dobro, no bio je jako manipulativan i pokušavao je razoriti brakove i obitelji, što mu je bio izvor moći", rekla je.
Sa 15 godina počela je sumnjati u Hram, ali odlazak joj se činio puno težim od ulaska.
"Mislili smo kako nam stvarno može čitati misli. Totalno nas je prevario. Jako nas je kontrolirao i više to uopće nije bilo zabavno", prisjeća se.
Cijelo vrijeme Jones je svoje sljedbenike nagovarao da prodaju svoje kuće a plaće daju sekti. I to je zaintrigiralo medije. U kolovozu 1977. godine New West objavio je članak koji su razotkrio što se događa na temelju svjedočanstava prijašnjih sljedbenika i tako u svijet pustili priču o lažnim ozdravljenjima, i stvarnim poniženjima, premlaćivanju i financijskoj nejednakosti.
Jones je pokušao iskoristiti svoj politički utjecaj i spriječiti objavljivanje priče, a nakon što to nije uspio, sljedbenike je odveo u Jonestown. S pričom kako je riječ o puno boljem svijetu koji ih očekuje, za sve pa tako i za njegovog sina 17-godišnjeg Jim Jones Jr.
"Imali smo pravu organiziranu strukturu. Tim koji se bavi poljoprivredom, edukacijske projekte, ambulantu. Bila je to prava zejendica", ispričao je u razgovoru za Oprah Winfrey 2010. godine.
No bilo je tu i kontrole, što baš nisu povoljni uvjeti na kojima bi se gradila revolucionarna utopija. Kako je postajala sve oštrija tako je i njegova okrutnost postaja sve snažnija. Svi koji su zbog nečega prigovarati, npr. crva u riži, riskirali su da budu pretučeni, jer ih je cviljenje i prigovaranje oko hrane dovelo među izdajnike.
Nakon što je prikupio nekoliko svjedočanstva preživjelih Tim Cahill iz Rolling Stonea pisao je kako je Jones počeo vjerovati da je loša kvaliteta riže rad CIA-e, koja je pokušavala sabotirati njegov veliki i grandiozni društveno politički eksperiment. Jones, paranoidna očinska figura, svojim sljedbenicima je dao uputu da izvještavaju jedan o drugom. Djeca su cinkala svoje roditelje, a majke i očevi cinkali su svoju djecu.
Bijeg iz kompleksa kampa bio je nemoguć. Naoružani čuvari patrolirali su a podignuta je i stražarnica. Oni koji su unatoč tome pokušali pobjeći odvedeni su u "Extra Care Unit" gdje su drogirani do besvijesti. Nakon takvog tretmana "nisu bili u mogućnosti voditi razgovor, imali su bezizražajni, tupi izraz lica, kao da su bili lobotomizirani", napisao je Cahill. Usporedio je to sa tipičnim radnim kampom.
Pomagali su im da "uče" u snu, nekada i tijekom cijele noći. Budili su se u 6 sati ujutro i doručkovali rižu, vodeno mlijeko sa smeđim šećerom. Nakon toga su dolazili na rad u polju, gdje su po nesnosnim vrućinama radili više od 10 sati. Navečer im se ponovno počeo obraćati "javni sistem informiranja" s posljednjim vijestima.
Nakon večere koja se sastojala od riže, umaka i divljeg zelenila, na rasporedu je bilo učenje ruskog. Smatrali su kako je Sovjetski savez "raj na zemlji" čiji su vođe "pomagali oslobađajuće pokrete". Tri puta tjedno održavao bi se "Forum". Jones bio se tako sa svog "prijestolja" obraćao ljudima, kažnjavao ih, a ponekad i do 3 ujutro. I tada bi njegovi neuhranjeni ljudi odlazili na spavanje i budili se opet u 6 kako bi bili spremni za još jedan radni dan u polju.
U svojoj drvenoj kući, pomalo većoj od ostalih, Jones je čitao o marksizmu, teorijama zavjera i medijskim manipulacijama. Žalio se da ga muči nesanica, da ima nesvjestice, privremenu sljepoću i napadaje. Njegov medicinski ormarić bio je prepun tableta valijuma i morfija.
Zašto mu se nitko nije suprotstavio?
Cahill je pronašao pismo naslovljeno Tata. Čini se kako je poticao svoje sljedbenike da se bave "analizom" i tako zapravo njemu predaju ta pisama, u kojima su pokazivali svoju ranjivost. Pisma su bila dokaz potpune podčinjenosti, i mržnje prema onima koji su otišli i napustili pokret.
"Htjela bih ih staviti sve u jednu sobu i upucati. Sretna sam što imam Oca i Tatu poput tebe", napisala je jedna 89-godišnjakinja.
U takvom okruženju, kako je napomenula Wagner-Wilson, logično bi bilo pomisliti da je nešto bilo loše, no "budući da su svi to prihvaćali, pljeskali i bili sretni i veseli, vi ste pomislili kako je sigurno problem u vama".
Kraj se približio kada je kalifornijski kongresnik Leo Ryan došao u Gvajanu kako bi istražio niz prigovora koje je čuo o Hramu. 17. studenog došao je u Jonestown sa delegacijom novinara i predstavnika zabrinutih rođaka onih zatočenih u hramu. Kada su otišli sljedećeg popodnevna sa sobom su odveli 19 stanovnika koji su ih preklinjali da ih povedu. Uspjeli su doći samo do Port Kaituma prije nego su upali u zasjedu.
Larry Layton, jedan od onih koji je preklinjao da ode, bio je zapravo prekriveni Jonesov doušnik koji je izvukao pištolj i otvorio vatru. U isto vrijeme stigli su čuvari iz Hrama. Kongresnik Ryan ubijen je. Za to vrijeme u Jonestownu Jones je sljedbenike okupio u paviljonu.
"Koliko sam vas puno volio, kako sam vam želio omogućiti dobar život", rekao im je.
Ono što se dogodilo 18. studenog preživjelo je samo 20 ljudi.
Dvoje sretnika ujutro je poslano da odu po hranu, troje je otišlo u rusku ambasadu u glavnom gradu Georgetownu, sa kovčegom u kojem je bilo 550.000 dolara gotovine i mnogo pisama u kojima je bila cijela imovina Hrama, više od 7,3 milijuna dolara. Sve to trebalo je biti predano Komunističkoj partiji u Sovjetskom savezu.
Tada 22-godišnjakinja Leslie Wagner-Wilson bila je među onima koji su predosjećali da će se nešto loše dogoditi. I oni su se odmaknuli od mjesta u rano jutro, sedmero odraslih i četvero djece, a među njima i njezin trogodišnji sin Jakari. Vezala ga je na leđima i svi zajedno su pješačili do sigurnosti i malog gradića Matthew’s Ridge. Svoju je priču ispričala u knjizi Slavery of Faith.
Njezin suprug, majka, sestra, brat, nećakinja i nećak, popili su otrov. Nakon masakra otkrivena je audio snimka posljednjih događanja u paviljonu, na kojoj se može čuti dječji plač, no prisustvo naoružanih čuvara ne. Govorio je Jones i protiv prebjega koji su "počinili izdaju stoljeća".
Govorio je i o delegaciji koja ih je posjetila.
"Neće nas ostaviti na miru. Sada se vraćaju kako bi govori još više laži, što znači i više kongresnika. Nema načina na koji možemo preživjeti. Moje mišljenje je da trebamo biti milostivi prema našoj djeci i starijim i popiti napitak kakvog su pili u drevnoj Grčkoj, i otići u tišini. Jer mi nećemo počiniti samoubojstvo, već jedan revolucionarni čin", govorio je.
Jedna ga je starija žena pitala a što će biti s Rusijom, na što je je on dogovorio kako je sada već prekasno za to.
No žena je inzistirala.
"Gledam ovu djecu i mislim da su zaslužili živjeti", rekla je.
"Slažem se, no još više se slažem kako im je potreban mir", zaključio je.
Rekao im je kako više nemaju vremena jer dolaze vojne snage koje će ih mučiti i ubiti. Nema vremena za gubljenje, poručio je.
"Molim vas donesite nam lijek. Jednostavno je. Neće biti nikakvih grčeva s njim. Nemojte se bojati smrti".
Njegove riječ naglasila je i njegova vjerna ljubavnica Maria Katsaris.
"Nemate razloga za brigu. Ostanite mirni, a odrasla djeca mogu pomoći smiriti mlađu. Ne plaču oni zbog boli. To je samo malo gorak okus, no ne plaču zato što ih boli", rekla je.
No grčeva je bilo, i stravičnih muka umiranja, povraćanja, sline i krvi. Neke majke su dragovoljno svoju djecu odvele do bačvi s napitkom, a ostalu djecu iščupali su iz naručja roditelja. Neutješno su plakali dok su gledali djecu kako umiru.
"Kako djeca sada leže mrtvi, radije bi ih vidio tako, nego da ih gledam kako su umrli poput Židova, što je bilo jadno. A one koje uhvate pustit će da odrastu i da budu budale kako to žele od njih, a ne socijalisti kao jedan i jedini Jim Jones...hvala ti Oče", rekao je jedan sljedbenik i dobio veliki pljesak.
Dok su djeca vrištala u pozadini, Jones je upozorio sljedbenike.
"Umrite s dostojanstvom, i s ponosom. Prekinite ovu histeriju...ovo nije način na koji bi trebali umrijeti ljudi koji su socijalistički komunisti. Moramo umrijeti dostojanstveno".
Odellu Rhodesu bilo je dosta, ovaj veteran rata iz Vijetnama i bivši ovisnik tjednim je pokušavao pobjeći iz Jonestowna. Kako je pričao novinaru Cahillu morao je u rukama držati djecu koja su umirala. Čuo je kako je netko od osoblja ambulante zatražio stetoskop. Stao je iza medicinske sestre a kada su došli čuvari, ona im je rekla kako idu u ambulantu.
Rhodes je tako bio jedan od četvero ljudi koji su preživjeli događajnja masakr u Jonestownu. 25-godišnji Stanley Clayton gledao je muškarca kako se grči nakon što je popio otrovani napitak. I tada je shvatio da svi koji su ga popili umiru u mukama. Treći preživjeli 79-godišnji Grover Davis sakrilo se u jarku.
Nije želio umrijeti, rekao je, "no nisam čuo nikog drugog da govorio kako ne želi".
76-godišnja Hyacinth Thrash u svom tom kaosu iz straha od mučenja drugih plaćenika, sakrila se ispod svog kreveta. I neko vrijeme čekala da se svi ostali vrate iz paviljona. I onda je zaspala. Probudila se sljedećeg jutra i otkrila kako je je kamp prepun tijela onih koji su izvedeni iz paviljon da umru.
Jones nije popio napitak. 47- godišnjeg provjednika pronašli su sa prostrjelnom ranom na glavi i zaključili da je najvjerojatnije riječ o samoubojstvu. Do samog kraja druge je poticao da popiju napitak.
Sa audio vrpce smrti moglo se čuti i njegove posljednje riječi.
"Nismo počinili samoubojstvo. Počinili smo čin revolucionarnog samoubojstva u protestu zbog uvjeta ovog nehumanog svijeta".
I tada se u pozadini čuje We Shall Overcome. I nakon toga potpuni muk.