Prije pet godina, tada već kao top direktorica, kazala je da su svijetom prohujala već tri vala feminizama, da danas čak i kod nas očevi odlaze na roditeljski, a opet, žene su i dalje plaćene manje od muškaraca. Za isti posao, iste obaveze... Gordana Frgačić tada je pozivala žene da ne zamuckuju kad traže ono što su zaradile, da budu sigurne, da hrabro traže ono što im pripada.

Koji su, prema vašem mišljenju, razlozi zbog kojih su žene manje plaćene od muškaraca?

Čitav je niz razloga zašto je tome tako i zašto su promjene tako spore. Prije svega naše je društvo vrlo patrijarhalno i još uvijek se smatra prirodnim stanjem stvari da muškarac u kući zarađuje više. Ukoliko tome nije tako, on se stigmatizira, naziva pogrdnim imenima i napada se njegova muškost. U takvom društvu žene nisu navikle koristiti se zakonskim mogućnostima i institucijama koje im stoje na raspolaganju, a posebice što ne očekuju od njih nikakvu konkretnu pomoć dok se istovremeno boje za gubitak radnog mjesta.

Taj strah i nije tako neosnovan, ako se zna da su upravo žene većinom zaposlene na ugovor na određeno vrijeme koji im ne daje nikakva prava po isteku te su one na taj način ucijenjene da ili prihvate ono što im se nudi ili im prijeti opasnost od toga da se takav ugovor ne produži te one time ostanu bez posla. No žene i inače nisu sklone tražiti više i često podcjenjuju svoju vrijednost, jer ih se od malih nogu odgaja na način da budu skromne, tihe i poslušne, za razliku od dječaka kod kojih se potiče inicijativa, probitačnost i zauzimanje za sebe.

U Hrvatskoj je plaća još uvijek stroga poslovna tajna te žene često niti ne znaju da su za isti posao manje plaćene od kolega, a čak i kad imaju istu plaću postoji još čitav niz faktora koje one uopće ne uzimaju u obzir kako bi procijenile jesu li doista manje plaćene. U konačnici, one koje se žele boriti za svoja prava, često ne nailaze na odobravanje kako bliže tako i daljnje okoline i na njihove prigovore se često doslovce preokreće očima, tj. omalovažava ih se i patronizira.

Žene općenito i sporije napreduju na radnom mjestu, teže dobivaju bolje plaćene poslove. Kako to objašnjavate?

Žene mogu čak relativno brzo napredovati do visokih pozicija, no vrlo rijetko i sporo dolaze do onih najviših – u upravi i nadzornim odborima u kojima se i najviše zarađuje odnosno ima najveći utjecaj. U tim su strukturama većinom muškarci koji najčešće zbog usađenih predrasuda i dvostrukih mjerila nerijetko ženu ne vide kao onu koja je sposobna sjediti na tako važnoj poziciji, bez obzira na znanje i iskustvo kojim raspolaže.

Tako da je vjerojatnije da će promovirati muškarca kad se oslobodi mjesto u upravi, a pokazalo se da vrlo često i žene kad dođu u pravu i same imaju iste predrasude te i one češće promoviraju muškarce. Dvostruka mjerila i te kako utječu na te odluke te će ona ponašanja koja će muškarca dovesti u upravu ženama biti upisana kao veliki minus. Ne treba posebno naglašavati kako im se majčinstvo također uzima kao veliki minus te ih se ucjenjuje da biraju između karijere ili majčinstva.

Koji su sektori po vama najviše pogođeni, odnosno u kojim sektorima su te razlike najvidljivije?

Postoje čitave tzv. "ženske industrije" koje su samim time što u njima većinom rade žene marginalizirane i vrlo loše plaćene bez obzira na važnost njihove uloge u društvu. To su, primjerice, prosvjeta, zdravstvo, trgovina, tekstilna industrija…U tim industrijama se računa s time da će žene trpjeti svoju situaciju do krajnjih granica izdržljivosti te da će se rijetko buniti pa nije neobično da se upravo u tim sektorima najviše štedi.
 

Zbog čega je pitanje jednakih plaća tako malo zastupljeno u društvu, o tome se praktički ne govori osim u povremenim statistikama? Trebaju li žene biti te koje će više poticati ovu temu u javnosti?

Upravo bi žene trebale biti najglasnije u nametanju ove teme u javnosti, no nerijetko su upravo žene te koje brane postojeće stanje jer - "muško mora biti muško" - što god da to za njih značilo. Kad sam 2012. god. izdala knjigu "Zašto smo manje plaćene" i sama sam se susrela s nizom predrasuda upravo od žena koje su me često uvjeravale ili kako one nisu manje plaćene ili kako za ženu to treba biti prihvatljivo. Istovremeno čak nisu ni čitale knjigu već im je i sam naslov bio dovoljno provokativan.

Pitanje jednakih plaća je u društvu tako malo zastupljeno jer se upravo ona kritična masa koja bi se njime trebala najviše baviti, istim ne bavi dovoljno. Neće se nitko drugi izboriti za vas, ako vi sami to ne učinite. Mi se tom temom bavimo uglavnom par dana oko Dana žena, a program u medijima i institucijama je takav da ga ja već znam napamet i često je svrha sam sebi. Bojimo se da nas netko ne nazove feministicama, jer se to doživljava kao najveća kletva za ženu pa nastojimo uvijek biti politički korektne i tražiti rješenja tipa "vuk sit, koza čitava", iako je najčešće na kraju samo vuk sit.

Kako objašnjavate činjenicu da se ni političke stranke u Hrvatskoj ne bave pretjerano tim pitanjem?

A zašto bi se bavile tim pitanjem? Gdje su žene u politici? Jeste li vidjeli kako nazivaju političarke koje se usude nešto reći? U našoj politici vlada mizoginija i netrepeljivost prema ambicioznim ženama na više razina, zastupaju se nekakve tradicionalne vrijednosti koje ženu priznaju isključivo kao onu koja je poslušna, kuha, rađa djecu, drži tri kuta kuća, poslušno slijedi muža u svemu, a ako misli slučajno slijediti neku svoju ambiciju, očekuje se da istovremeno zadrži i sve druge uloge i ne zamara muža time.

Žene koje su tako stjerane u kut i iscrpljene svim tim ulogama koje ne mogu istovremeno same obavljati, a nemaju ih s kime podijeliti, često i odustaju od svojih ambicija. Pa se onda govori o tome kako žene zapravo ne žele karijeru, nego je to nešto što feministice forsiraju. Pa ne bih rekla da je ne žele, nego da se od njih očekuje da budu jednako uspješne kako na poslu tako i kod kuće što vrlo često vodi do iscrpljivanja i odustajanja.

Političke stranke nisu nikakva iznimka - prema van ih tema neravnopravnosti spolova jako zabrinjava, a onda nisu u stanju ispoštovati zakonsku kvotu na svojim listama. Okupljaju kolegice političarke u "klubove žena" iz kojih one najčešće podupiru ambicije svojih muških kolega. Klubovi žena su postali način da se žene u politici drži na marginama, u sjeni. A iz sjene i s margine se ne možete baš lako izboriti za nešto. Iznimke su vrlo rijetke.
 

Kako promijeniti takvu situaciju?

Prije svega treba prestati plaću tretirati kao poslovnu tajnu. U nekim zemljama kada pretražujete oglase možete vidjeti i jasno oglašenu plaću koja se nudi za tu poziciju i nitko oko toga ne pravi problem. Sustavi plaća i benefiti trebaju biti vezani za poziciju, a ne za osobu tako da se osigura da svatko tko je na toj poziciji dobije istu plaću i iste benefite za svoj rad. U takvom sustavu pregovaranje je opcija tek na vrlo visokom i specifičnim pozicijama kada na tržištu teško možete dobiti kvalitetne kandidate.

Institucije bi trebale više kontrolirati provedbu svojih propisa – one djeluju većinom po prijavama, a znamo da se žene teško odlučuju na prijavu diskriminacije ili zlostavljanja na radnom mjestu jer nerijetko dođu pod povećalo javnosti i dožive još i osudu okoline. Kazne za kršenje propisa bi trebale biti ozbiljnije, a ne da poslodavci kalkuliraju kako im se više isplati potencijalna kazna, nego poštivanje propisa.

Kao društvo morali bi više pažnje posvetiti osvještavanju problema diskriminacije i to već od najranije dobi – u vrtićima, školama, na fakultetima…Djevojke ne smiju odrastati uvjerene da su manje vrijedna bića, a društvo ne bi trebalo čekati da ulogu prosvjetitelja preuzmu pojedini proizvođači ženskih proizvoda. I na kraju ono što je najvažnije – žene se i same moraju više angažirati oko svojih prava, jer ako će čekati da se netko drug izbori za njih promjene će dolaziti jako sporo. Ako želite nešto promijeniti morate početi od sebe.