Nakon završetka Domovinskog rata tijekom kojega su krimogeni elementi povezani s djelatnicima tajnih službi basnoslovne svote novaca zarađivali švercom oružja i nafte, kriminalna ekonomija stasalih mafijaša bazirala se najvećim dijelom na preprodaji droge. Već tijekom rata, zajedno s oružjem, išla je i droga. Tada stvoreni kanali ostali su i nakon završetka rata, no poduzetni duh doveo je i do stvaranja novih kanala. 

“A tko je Skender?”- zapitao je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na radnom sastanku 3. ožujka 1997. godine u Predsjedničkim dvorima. Transkript razgovora državnog vrha o hrvatskoj narkomafiji i kriminalnom podzemlju objavio je “Feral Tribune” u jesen 2000. godine. Na sastanku su bili ministar obrane Gojko Šušak, predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić, ravnatelj HIS-a, krovne hrvatske obavještajne službe, Miroslav Tuđman, i ministar policije Ivan Penić koji je htio predsjednika Tuđmana izvijestiti kako je osoba po imenu Skender jako dobro poznata krim policiji u Zagrebu. 

Čista droga Europa preplavljena najčišćim kokainom u zadnjih 10 godina

Šušak je bez krzmanja kazao da je upravo Skender glavni diler heroina i kokaina u Splitu, da suradničkom mrežom prekriva cijelu Dalmaciju i Hercegovinu te da je u izravnoj vezi s Vinkom Martinovićem Štelom, danas već bivšim haaškim osuđenikom koji je odrobijao za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom na području Mostara. Iz Šuškova obrazloženja predsjedniku Tuđmanu shvatilo se da Skenderu, unatoč brojnim privođenjima, policija ne može stati na kraj, što je ukazivalo na to da u policijsko-političkoj strukturi ima jake zaštitnike. 

Svi osim predsjednika Tuđmana su, ispada, znali da Skender uživa moćnu zaštitu u vrhu MUP-a, MORH-a, SUZUP-a i SIS-a, i da je vrijeme između 1993. i 1996. godine bilo njegovo “zlatno doba”. Navodno je Skender bio veletrgovac drogom koji je u vojnu bazu u Šepurinama, kraj Zadra, tada drogu dovozio cessnama. Tamo se prepakiravala i slala na ”tržište”. Švercao je, tvrdilo se, i aute s bli- skim suradnikom, pukovnikom HV-a, Željkom Maglovom, biv- šim zapovjednikom 73. bojne Vojne policije. Kokain je tijekom 1992., 1993. i 1994. stizao u hrvatsku iz luka srednje Amerike, preko “bolivijske veze”, a heroin iz Turske, preko “hercegovačke veze”. Nerijetko je droga bila skrivena među naoružanjem koje je pod strogom kontrolom, u dobro plombiranim kamionima, preko Mađarske stizalo u Hrvatsku. 

La Barbie Kralj kokaina - zovu ga Barbie zbog plavih očiju

Skender je uspostavio dobre veze s njemačkim i hrvatskim podzemljem u Njemačkoj, a svoju organizaciju u Hrvatskoj počeo je razvijati u Zagrebu, Slavoniji, Međimurju, pisao je “Nacional”. Nakon tekstova objavljenih u jesen 2000. godine, pisalo se da je napravio plastičnu operaciju i da je pobjegao iz zemlje. 

Piscu ovih redaka sam Skender je, 27. listopada 2000. godine, rekao: - Kao što možete vidjeti, nisam bio na plastičnim operacijama - rekao je Skender. Sve je negirao. I da je narko diler i da je organizirao da se avionima dovozi droga. 

- Maglova, recimo, znam kao zapovjednika 73. Bojne Vojne policije iz Splita, ali nikad s njime nisam pričao ili popio piće. Uostalom, zar je grijeh nekoga poznavati - pitao se tada Skender. Odgovorio je i na pisanja da je intenzivno surađivao s pripadnicima Kažnjeničke bojne, Vinkom Martinovićem Štelom i Vinkom Žuljevićem Klicom te generalom Ivanom Andabakom te da je 1999. godine morao pobjeći iz Mostara jer ga je u travnju te godine SNS, federalna obavještajna služba BIH, označila kao jednog od ozbiljnijih nositelja organiziranog kriminala. 

Rat na ulicama Bombom raznijeli bliskog suradnika šefa zemunskog klana

- Vinka Žuljevića ne poznajem, a Andabaka i Martinovića poznajem s ratišta. Nisam služio u Kažnjeničkoj bojni, nego u postrojbama HV-a i sretali smo se na istim ratištima. Andabaka sam čak i viđao, on ima neku rodbinu u Splitu. Štela je isto tako moj prijatelj i on je znao doći na odmor u Split. Da, istina je da smo se viđali. Bio sam u Splitu i kad se Štela predao policiji i mislim da su od tog trenutka počeli svi moji problemi, rekao mi je tada Skender, ne želeći ulaziti u detalje. 

O njegovu povezivanju s reketarenjem bankara Ibrahima Dedića i atentatima na njega rekao je: - Zaista me šokiralo kad sam u novinama pročitao s čime me povezuju. Ničega se ne bojim pa ni da bi mi tajne službe ili poli- cija mogli nešto napakirati. Svi moji poslovi uvijek su bili u skladu sa zakonom i nemam se čega bojati. Da se bojim, ne bih sad ovdje sjedio s vama, bio bih već negdje pobjegao - rekao mi je tada Skender. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Dodao je kako je na ratištu bio od 1991. godine do 1995. godine te da je prošao Knin i Drniš. Bio je ranjen u šibenskom zaleđu, a otišao je iz vojske nakon “Oluje”. Skender je s još trojicom u kolovozu 2003. godine “pao” u Austriji dok je prikrivenom policijskom istražitelju pokušao prodati dva kilograma kokaina. Osudili su ga na osam godina. Mafijaši su drogu nabavljali na veliko i potom je davali niže rangiranim kriminalcima koji su je preprodavali u manjim paketima. Na kraju piramide bili bi ulični dileri koji su je distribuirali po ulicama. No, od prvobitne kupnje na veliko pa dok bi se droga, više puta miješana s raznim punilima, prašcima itd. rasprodala i vratio investirani novac, trebalo je proći dosta vremena. 

Mafijaši su brzo shvatili osnovne zakonitosti kapitalizma i nisu dopuštali da novac miruje. Zato su od droge zarađeni novac obrtali posuđujući novac uz kamate, a potom su ga oprali ulaganjem u razne poslove, uglavnom s nekretninama. Presuda tzv. zločinačkoj organizaciji pokazuje kako je to izgledalo u Zagrebu u drugom dijelu 1990-ih. 

Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević i Davorin Sobjeslavski su od ožujka 1997. godine do kolovoza 1999. godine u Zagrebu organizirali dobro uhodanu mrežu dilera. U samo godinu i pol dana preprodali su najmanje 11,25 kilograma heroina, najmanje 1,5 kilogram kokaina, a u inozemstvo najmanje 3,5 kilograma heroina. Momčilović je heroin, jednom do dva put mjesečno naručivao od Albanca Bafti Shatmana, koji je u drugom postupku zbog dilanja droge dobio 15 godina robije. Najmanje 750 grama mjesečno. 

Smrt u noći Kako su ubijeni najveći mafijaši Balkana

Potom bi je miješali s punilima te tzv. kupcima na veliko prodavali po prosječnoj cijeni od 70 DEM za gram, a novac od tako prodane droge, niži dileri u lancu, predavali bi Rajku Momčiloviću, koji je Bafti Shatmanu plaćao drogu te od njega naručivao nove količine. Velibor Momčilović je pak u najmanje tri navrata iz Nizozemske nabavio kokian i to svaki put najmanje po pola kilograma. I kokain su razrjeđivali punilima te ga kupcima na veliko prodavali po cijeni od 100 DEM po gramu. A posao je išao odlično. Zoran Miletić, zaštićeni svjedok broj 1 na suđenju u tzv. zločinačkoj organizaciji, u tom razdoblju je drogu distribuirao najmanje 15-orici daljnih dilera koji su je prodavali na području Jaruna, Španskog i Prečkog. 

Rajko Momčilović zaposlio ga je kao dilera za mjesečnu plaću od 3.000 DEM. Heroin je išao u paketićima od po 10 i 20 grama, a kokain od 5, 10 i 20 grama. Miletić je, također, po naređenju Rajka Momčilovića, svakih nekoliko dana Tomislavu Marincu predavao od 10 do 50 grama heroina i kokaina. Ovaj ih je preprodavao na području Ravnica. 

I drugi su radili na veliko. Kokain su dopremali brodovima iz Latinske Amerike. Uglavnom u riječku luku Brajdica. Suđenje generelu HVO-a Ivanu Andabaku za krijumčarenje 660 kilograma kokaina preko kontejnerskog terminala Brajdica u riječkoj luci trajalo je godinam. Andabak i Britanac Farrow optuženi su da su na zahtjev nepoznate osobe organizirali krijumčarenje kokaina iz Ekvadora preko Antwerpena i Rijeke za Gambiju u kontejneru u kojem je bila deklarirana konzervirana tuna. Kontejner, vrijedan 350 milijuna kuna, na Badnjak 1999. godine otvoren je na Brajdici, droga je zaplijenjena, ali je s četiri kilograma ”pušten” na put do svog odredišta. U riječkoj luci 1997. godine palo je i 557 kilograma kokaina za što je u odsutnosti kao mozak operacije pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora bivši vaterpolist Slobodan Kašić. Droga je stigla brodom iz Ekvadora. 

Vjerska sekta Tajni život Amiša: Droga, alkohol i lude zabave

Osim bivšeg generala i bivšeg sportaša, u posao s “bijelim” uključio se i Draško Čubrilović, hrvatski državljanin crnogorskog podrijetla. Čubrilović je bio popularan u višim zagrebačkim krugovima. Družio se i s estradnjacima. On je 14. rujna 2003. godine uhićen u lučici autokampa Veštar u Rovinju. U toj akciji uhićeni su još Zagrepčanin Angel Andonov, Slovenac Ernest Vergles te Duško Kotlar iz Slavonskog Broda. U trenutku uhićenja njih četvorica su s jedrilice “Adelante”, koja je plovila pod austrijskom zastavom, gumenim čamcem prevozili oko 300 kilograma kokaina prema Opelu Corsi parkiranom na obali. Draško Čubrilović osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora od 25 godina, Angel Andonov na 21 godinu, Duško Kotlar na 20 godina, a Ernest Vergles na 15 godina zatvora. 

- Tako visoke kazne osuđenici su zaslužili imajući u vidu da gram kokaina u uličnoj prodaji košta 100 eura te da su tim poslom mogli zaraditi preko 30 milijuna eura - rekao je obrazlažuči presudu pulski sudac Damir Krpan. Maksimirski spiker Lovro Flanjak, postao je “mazga” i dobio 10 godina robije. Preko svoje tvrtke iz Malezije je uvezao gotovo 15 tona marihuane. Govorilo se te 1998. godine da su posao obavile visokopozicionirane osobe iz tadašnje vlasti kako bi sa 100 milijuna njemačkih maraka, koliko su planirali dobiti preprodajom, završili stadion u Maksimiru. 

Flanjka su teretili da se s tajanstvenim Markom, nikada nije otkriveno o kome je riječ, udružio radi krijumčarenje marihuane iz Malezije u Zagreb. Teret je stigao u luku u Kopru s deklaracijom da je riječ o posteljini. Prevezena je u Zagreb i na carinskoj ispostavi u Jankomiru slučajno je otkrivena gomila “trave”. 

Ubojstvo partijanera Dilerske bande sa Zrća: Dilaju i djeca od 13 godina

Flanjak se branio tvrdeći kako mu je tajanstveni Marko Vujčić ili Vujičić, koji je bio u svečanoj loži Dinamova stadiona, rekao da radi za poduzeće “Niva”, bivšeg premijera Nikice Valentića. Opisao ga je kao čovjeka od 40 godina, visokog 185 - 190 centimetara, koji je perfektno govorio engleski te vrlo dobro njemački. 

Odmah nakon otkrivanja droge počele su i prve nelogičnosti vezane uz slučaj Flanjak. Tako je zaplijenjena trava s carinarnice prevezena vojnim kamionima. Nije jasno ni zašto policajci, kada su otkrili da je riječ o drogi, nisu organizirali praćenje pošiljke do krajnjeg odredišta i tada pokupili osobe koje bi je preuzele, a potom razbili i čitavu organizaciju. Zaplijenjena trava spaljena je u zagrebačkoj spalionici smeća. 

- Izražavam zadovoljstvo što smo danas mogli spaliti ovoliku količinu marihuane. Simbolično, to je pobjeda doba nad zlom – izjavio je tom prilikom tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić. No, kako je tijekom spaljivanja samo nekoliko kutija otvoreno, dok su druge pred očima okupljenih novinara zatvorene bacane u vatru, pojavile su se sumnje o sadržaju ostalih kutija - navodno je dio njih bio prazan. 

Gradom su se pronijele glasine kako je dio robe završio na ulici. Spekulacije su se proširile kada je u jednoj garaži na Jarunu zaplijenjena marihuana, navodno, gotovo identičnih karakteristika kao ona zaplijenjena na Jankomiru.