Uljanik. To ime mnogima ništa ne znači, a meni je bio kruh, i to onaj sa sedam kora. Zaplačem svaki put kad se sjetim kolega, prijatelja, ljudi koji su u to vrijeme bili žila kucavica toga gordoga diva. Ne volim kad se danas o Uljaniku govori da propada, to jednostavno ne želim prihvatiti. Barem ne u svojoj glavi, govori nam Josip Marić (79) iz Pule. On je u Uljaniku proveo dio svojeg radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno početkom devedesetih godina.

Nije samo Uljanik bio njegovo jedino radno mjesto, ali je bilo njegovo posljednje, prije odlaska u mirovinu. Marić je trbuhom za kruhom kao nepuni sedamnaestogodišnjak, sa starijim bratom iz rodne Bosne došao 1956. godine.

"Peto sam dijete od osmero braće i sestara. Odrastao sam u siromašnoj obitelji i trebalo je otići i zaraditi za kruh. Kao 16-godišnjak dobio sam željenu ličnu kartu i to mi je bila ‘viza’ za traženje posla. Tamo gdje sam rođen posla nije bilo i u Hrvatsku smo došli stariji brat Tomo i ja. Put do Hrvatske nije bio lak jer smo hodali pješice od Kotor Varoša do Zagreba, a od Zagreba smo se vozili do Rijeke.Moje prvo radno mjesto bilo je upravo u Rijeci", ispričao je.

Nekoliko dana nisu uspjeli naći smještaj i posao, pa su bili prisiljeni spavati na željezničkom kolodvoru u Rijeci. U ono vrijeme, kaže, nije bio problem naći posao jer su svi trebali radnike, nego je bilo teško pronaći stan. Nasreću, potraga je trajala tek pet-šest dana i obojica su se zaposlila u jednoj građevinskoj tvrtki.

"Bio sam još dijete, ali mi je bilo važno imati svoj kruh, svoj novac, i da nikad više ne budem gladan. Imao sam tad završena samo četiri razreda osnovne škole i bio sretan što sam zaposlen. Kopao sam kanale i radio na temeljima za dva riječka nebodera na Sušaku.

Spas brodogradnje Kako je Danko Končar prešao put od zatvora do milijardera

Isto poduzeće je potom počelo kopati trasu za vodovod od Raše prema Puli, i to sam radio, pa se otvorio put prema Istri. Međutim, pozvan sam na dvije godine u vojsku,u Mostar i Nikšić", prisjetio se starih vremena. Imao je 21 godinu. Kaže da je u to vrijeme bilo aktualno tko se nakon vojske zaposli u tjedan dana, računat će mu se vojni rok u radni staž. Uspio je u tih nekoliko dana pronaći posao, i to u istoj tvrtki u kojoj je radio prije. Jedino mu je smetalo što mu je plaća tad bila prilično mala.

"Čuo sam da su u brodogradnji plaće puno veće, a ja sam htio raditi i zaraditi te istovremeno ići u večernju školu. Zaposlio sam se u 3. maju na čišćenju hrđe, a u to vrijeme na tim poslovima sam imao duplo veću plaću nego moj brat, koji je radio kao zidar u Rijeci. Toliko je bio cijenjen radnik u brodogradilištu", tvrdi Marić. Za pola godine je zaradio da može kupiti pola Fiće.

"Dao sam novac kao i nekolicina radnika za novog Fiću,koji je trebao doći iz Italije preko jednog poduzetnika, a koji je tvrdio da su puno bolji strani nego Fiće iz Jugoslavije. Sve nas je vlasnik nasanjkao i nikad nismo dobili natrag novac, a niti aute. U Rijeci sam završio osnovnu i srednju školu uz rad i nakon toga sam prebačen u Uljanik kao tehnolog 1969. godine (jer sam prije Uljanika bio prebačen na hidrocentralu Đerdap)", rekao je. U Uljanik je došao kao zreli tridesetogodišnjak, sa završenom srednjom školom i dvije godine ekonomskog fakulteta, koji je uz rad završavao u Rijeci. Uljanik je tad, kaže, vrvio od radnika.

"Bilo ih je više od 10.000 iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali su na antikorozivnoj zaštiti brodova ipak najviše radili ljudi iz BiH, isto kao i danas. Radio sam za slovensku firmu Tekol, kooperantsku firmu Uljanika, 3. maja i škvera u Splitu.

Tad je Uljanik isporučivao desetak brodova na godinu. Brodogradilište je bilo krcato radnicima i poslom, bilo je živo i uvijek zanimljivo. Našao sam stan blizu Uljanika pa se nisam morao jako rano dizati. Radni dan je počinjao u 7 i trajao do 15 sati", kazao je. Čistila se hrđa, pjeskarili limovi na brodu, a uz rad se čula i pjesma pokojeg radnika koji je baš taj dan zbog nekog sebi znanog razloga, malo više popio. I marende su, sjetio se, bile odlične, a radnički sendvič s deset "deka" mortadele - najbolji.

Kaže da je svaki radnik iz Uljanika dobivao za marendu pola litre mlijeka, a sendvič su kupovali sami. U blizini Arene su bile "Uljanikove barake" za smještaj radnika, a u barakama i kuhinja gdje se mogao skuhati pristojan obrok. U sobama je spavalo po desetak ljudi, ali je, kaže, vladala sloga i zajedništvo među radnicima.

"Nedavno sam prolazio ulicom kod Arene i vidio staru baraku iz koje je izlazio radnik koji je sedamdesetih godina i meni bio radnik u Uljaniku. Iznenadio sam se", kazao je. Josip je u to vrijeme dogurao do zamjenika šefa i bio je zadovoljan svojim životom.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ne sjeća se prvog broda na kojem je počeo radni vijek u Uljaniku, ali se sjeća najvećih brodova koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća izašli iz brodogradilišta.

"Berge Istra,Berge Adria,Berge Brioni, to su bili ogromni brodovi i služili su za prijevoz rasutog tereta. Teško je ne zapamtiti ponos na licima radnika kada su ti brodovi "satkani" teškim znojem i radom zaplovili morem.Veličanstveno i jedinstveno - tako se to može opisati", rekao je. Radnik brodogradilišta je priznaje, u to vrijeme bio "gazda", jer je upravo zahvaljujući slozi radnika i dobroj organizaciji rada Uljanik puno gradio i izvozio.

"Kad se brod na vrijeme isporučio, radnici su dobivali dobar bonus a ako nije,dobivali su penale. U tom sam poslu prošao, od čistača hrđe pa sve do poslovođe. Prošao sam od dna do nekog vrha i to je jedini ispravan put, jer tada znaš cijeniti svakog radnika i svaki dobro obavljen posao. Htio sam završiti ekonomski fakultet da dobijem još bolji posao i završio sam ga do kraja, i to u tridesetima. Nije bilo žurbe,a nisam ni bio oženjen.Imao sam posao, dobru plaću, pristojan smještaj i svijet je bio moj. S jednom plaćom tehnologa u brodogradilištu u to vrijeme mogao si platiti stan, hranu i još pola plaće staviti u banku. Ali tko je stavljao novac u banku, za neko vrijeme on nije vrijedio gotovo ništa,jer je tada bila devalvacija novca, pa je gubio na vrijednosti.Zato je bilo važno potrošiti zaradu", ispričao je.

Prvo vozilo koje je kupio 1974. godine je bio dugo željeni Fićo. Stigao je iz Poreča, a kupio ga je gotovinom i to za 1,200.000 dinara. Puno životnih priča i uspomena ga vežu za pulsko brodogradilište,dobrih ali i onih tragičnih.

"Radilo se na farbanju u skladištu kod tankova. U jednom trenutku sam čuo da netko dolje pjeva. Sišao sam i šokirao se vidjevši radnika kako cijelog sebe maže tom otrovnom bojom. Malo je čovjek popio i počeo se mazati, pa smo ga nekolicina nas jedva izvukli, jer bi se u protivnom od otrovnih para ugušio. Odmah smo ga okupali i nakon par sati je došao sebi te otišao kući. To je bio sretni događaj a svjedočio sam i nesretnom. Bio sam na samom početku dolaska u pulsko brodogradilište. Ta tragedija mi se urezala u pamćenje. Znam da se zvao Ivo i da je toga dana išao bojiti dolje kod tankova. To su prostori u koje se jako teško uvući a i izaći. Nije bila pregledana prijenosna lampa, a guma na njoj je bila oštećena. Kako ju je vukao tijekom rada s bojom, došlo je do iskrenja žice s metalom i a zatim i do eksplozije. Čovjek je doslovce raznesen i dijelove tijela su kasnije skupljali po brodu. Užas!", kroz suze se prisjetio tragedije.

Popis donacija Bogati i moćni: Donirali su male stranke, okrenuli leđa velikima

U brodogradilištu je ostao do 1975. godine, kad je u rodnoj Bosni dobio bolji posao, kao profesor u ekonomskoj školi. No došao je Domovinski rat, s njim i otkaz na tadašnjem poslu te je ponovno trebalo sakupiti preostalu snagu i volju, uzeti ženu i djecu te ovaj put kao izbjeglica doći u Hrvatsku, u Pulu. Tad je bilo puno teže naći posao, a i godine su već bile tu. U Hrvatsku je došao početkom 1993. godine, u veljači.

"Poznavao sam tu ljude i bilo je logično objašnjenje zašto sam došao u Pulu. Nisam odmah našao posao, tek krajem godine, u Uljaniku. Ovaj put sam dobio posao šefa radilišta u istoj kooperantskoj slovenskoj firmi. Godine 1996. bila je privatizacija i sva kooperantska poduzeća su se trebala privatizirati. Uljanik je tad zabranio izvoz opreme nekim tvrtkama dok se situacija ne riješi. Nisam se slagao s privatizacijom, nije mi sjelo pa me je Uljanik "otpravio" opet u Rijeku, u 3. maj, misleći da ću ubrzo sam dati otkaz. Nisam ga dao, pa su mi ga oni dali nekoliko mjeseci kasnije,kao poklon za Božić 1997. godine. Tu je moj put i moja veza s Uljanikom bila zauvijek gotova. Tražio sam novi posao mjesecima, a kako ga nisam uspio naći, otišao sam u prijevremenu mirovinu", sa sjetom je rekao.

Smeta mu, kaže, što se danas tako "maćehinski" odnosi prema radnicima u brodogradnji i što se uz kavu raspreda o nestajanju Uljanika i otkazima mnogim radnicima. "Privatizacija je donijela svoje. Tamo gdje su nekad radila dva ili tri radnika danas radi jedan. Plaće su male s obzirom na teški rad, ali se doista nadam da će to povijesno brodogradilište, koje je više od sto godina hranilo dobar dio bivše države, a danas i Hrvatsku, isploviti iz svih problema i nastaviti raditi u petoj brzini", rekao je na kraju Josip.