Uljanik. To ime mnogima ništa ne znači, a meni je bio kruh, i to onaj sa sedam kora. Zaplačem svaki put kad se sjetim kolega, prijatelja, ljudi koji su u to vrijeme bili žila kucavica toga gordoga diva. Ne volim kad se danas o Uljaniku govori da propada, to jednostavno ne želim prihvatiti. Barem ne u svojoj glavi, govori nam Josip Marić (79) iz Pule. On je u Uljaniku proveo dio svojeg radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno početkom devedesetih godina.
Nije samo Uljanik bio njegovo jedino radno mjesto, ali je bilo njegovo posljednje, prije odlaska u mirovinu. Marić je trbuhom za kruhom kao nepuni sedamnaestogodišnjak, sa starijim bratom iz rodne Bosne došao 1956. godine.
"Peto sam dijete od osmero braće i sestara. Odrastao sam u siromašnoj obitelji i trebalo je otići i zaraditi za kruh. Kao 16-godišnjak dobio sam željenu ličnu kartu i to mi je bila ‘viza’ za traženje posla. Tamo gdje sam rođen posla nije bilo i u Hrvatsku smo došli stariji brat Tomo i ja. Put do Hrvatske nije bio lak jer smo hodali pješice od Kotor Varoša do Zagreba, a od Zagreba smo se vozili do Rijeke.Moje prvo radno mjesto bilo je upravo u Rijeci", ispričao je.
Nekoliko dana nisu uspjeli naći smještaj i posao, pa su bili prisiljeni spavati na željezničkom kolodvoru u Rijeci. U ono vrijeme, kaže, nije bio problem naći posao jer su svi trebali radnike, nego je bilo teško pronaći stan. Nasreću, potraga je trajala tek pet-šest dana i obojica su se zaposlila u jednoj građevinskoj tvrtki.
"Bio sam još dijete, ali mi je bilo važno imati svoj kruh, svoj novac, i da nikad više ne budem gladan. Imao sam tad završena samo četiri razreda osnovne škole i bio sretan što sam zaposlen. Kopao sam kanale i radio na temeljima za dva riječka nebodera na Sušaku.
Isto poduzeće je potom počelo kopati trasu za vodovod od Raše prema Puli, i to sam radio, pa se otvorio put prema Istri. Međutim, pozvan sam na dvije godine u vojsku,u Mostar i Nikšić", prisjetio se starih vremena. Imao je 21 godinu. Kaže da je u to vrijeme bilo aktualno tko se nakon vojske zaposli u tjedan dana, računat će mu se vojni rok u radni staž. Uspio je u tih nekoliko dana pronaći posao, i to u istoj tvrtki u kojoj je radio prije. Jedino mu je smetalo što mu je plaća tad bila prilično mala.
"Čuo sam da su u brodogradnji plaće puno veće, a ja sam htio raditi i zaraditi te istovremeno ići u večernju školu. Zaposlio sam se u 3. maju na čišćenju hrđe, a u to vrijeme na tim poslovima sam imao duplo veću plaću nego moj brat, koji je radio kao zidar u Rijeci. Toliko je bio cijenjen radnik u brodogradilištu", tvrdi Marić. Za pola godine je zaradio da može kupiti pola Fiće.
"Dao sam novac kao i nekolicina radnika za novog Fiću,koji je trebao doći iz Italije preko jednog poduzetnika, a koji je tvrdio da su puno bolji strani nego Fiće iz Jugoslavije. Sve nas je vlasnik nasanjkao i nikad nismo dobili natrag novac, a niti aute. U Rijeci sam završio osnovnu i srednju školu uz rad i nakon toga sam prebačen u Uljanik kao tehnolog 1969. godine (jer sam prije Uljanika bio prebačen na hidrocentralu Đerdap)", rekao je. U Uljanik je došao kao zreli tridesetogodišnjak, sa završenom srednjom školom i dvije godine ekonomskog fakulteta, koji je uz rad završavao u Rijeci. Uljanik je tad, kaže, vrvio od radnika.
"Bilo ih je više od 10.000 iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali su na antikorozivnoj zaštiti brodova ipak najviše radili ljudi iz BiH, isto kao i danas. Radio sam za slovensku firmu Tekol, kooperantsku firmu Uljanika, 3. maja i škvera u Splitu.
Tad je Uljanik isporučivao desetak brodova na godinu. Brodogradilište je bilo krcato radnicima i poslom, bilo je živo i uvijek zanimljivo. Našao sam stan blizu Uljanika pa se nisam morao jako rano dizati. Radni dan je počinjao u 7 i trajao do 15 sati", kazao je. Čistila se hrđa, pjeskarili limovi na brodu, a uz rad se čula i pjesma pokojeg radnika koji je baš taj dan zbog nekog sebi znanog razloga, malo više popio. I marende su, sjetio se, bile odlične, a radnički sendvič s deset "deka" mortadele - najbolji.
Kaže da je svaki radnik iz Uljanika dobivao za marendu pola litre mlijeka, a sendvič su kupovali sami. U blizini Arene su bile "Uljanikove barake" za smještaj radnika, a u barakama i kuhinja gdje se mogao skuhati pristojan obrok. U sobama je spavalo po desetak ljudi, ali je, kaže, vladala sloga i zajedništvo među radnicima.
"Nedavno sam prolazio ulicom kod Arene i vidio staru baraku iz koje je izlazio radnik koji je sedamdesetih godina i meni bio radnik u Uljaniku. Iznenadio sam se", kazao je. Josip je u to vrijeme dogurao do zamjenika šefa i bio je zadovoljan svojim životom.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==>> Sexydrom.com