Život u getu: Tijela narkomana trunu po ulicama

Thinkstock
Ozloglašena geta su mjesta u koja ne zalazi čak ni policija, a svi bi htjeli da zapravo ni ne postoje
Vidi originalni članak

Samo kada se bolničko vozilo parkira u blizini glavne željezničke postaje u Bukureštu, zaboravljeni ljudi ovog grada pojave se iz mraka. Neki izlaze iz šahtova, iz svojih domova u gradskim kanalima kanalizacije. Drugi dolaze iz obližnjih mračnih kafića, šatora… Noću obični građani ne zalaze u ovaj dio grada, okruženog zaobilaznicom. To je dio njihovog grada koji bi najradije zaboravili.

Svjetlo iz otvorenih vrata bolničkog vozila obasjava grupu ljudi koji se okupljaju, od kojih su mnogi Romi. Na koži imaju tragove uboda iglom kojom se ‘pucaju’ drogom: rane od igala na vratnim žilama, natečene noge od uništenih vena, i ogrebotine na rukama. Nekoliko njih je bilo drogirano, ili umrtvljeno lošim heroinom, ili nervozno od ubrizgavanja nevjerojatno jeftinog hibrida mefedrona, lokalno poznatog kao ‘legalni’ ili ‘čisti’.

Nekome sa strane bi se moglo učiniti kao da su stali u red za hranu. Ali oni koriste ono malo pomoći koja im se nudi: čiste šprice. Za ljude koji četiri noći tjedno strpljivo stoje u redu ispred bolničkog vozila, nove igle su spas, ali i način plaćanja.

Surova realnost Ovisnik o heroinu: Nemam se više gdje bosti...

“Opći stav javnosti prema Romima i narkomanima je taj da se na njih novac troši bezveze, i da je bolje pustiti ih da umru, nego im pomoći”, kaže Dan Popesku, koodinator kontrole štete u rumunskoj Asocijaciji za borbu protiv side (ARAS), koja je osigurala dijeljenje čistih šprica.

Unatoč epidemiji HIV-a među intravenoznim narkomanima u Bukureštu, ARAS je jedan od tek dva projekta koja se bave umanjenjem štete od upotrebe droge u cijeloj Rumunjskoj.

Neki od ovisnika donose kante s plastičnim bocama punim prljavih igala, koje su skupili, i za koje će biti nagrađeni s novim špricama. Čiste igle bi trebale smanjiti broj zaraženih. Popesku kaže da su skoro svi intravenozni narkomani s kojima su stupili u kontakt u getima Bukurešta pozitivni na HIV i hepatitis C. Zbog toga što se toliko puno upotrebljavaju, šprice su također način plaćanja za sve među narkomanima Bukurešta, od droge, do taksi usluga.

Jedna žena s kojom je novinar VICE-a razgovarao, Flori, ima 28 godina, ali se kreće kao da ima sedamdeset i nešto, i gubi vid na jednom oku. Za vrijeme toplijih mjeseca u godini spava na ulici, a zimi u kanalizaciji. Ona ubrizgava mješavinu heroina, mrvljenih tableta metadona i ‘legalnog’ – kombinacija tri droge poznata kao “Totalna borba”. Rekla je da joj je najdraži osjećaj u životu nalet koji osjeti kada se puca s ‘legalnim’.

Svake noći, grupa tinejdžera iz lokalnog sirotišta “Pinokio” dolaze na ulaz vodovoda i pridružuju se starijim narkomanima, jer im je drže drogirati se nego spavati u svojim krevetima. Šmrču otrovnu metalik boju pod nazivom “Aurolak” iz crnih plastičnih vrećica. To je omiljena droga klinaca s ulice, prije nego što prijeđu na iglu. Od te boje imaju halucinacije, ali ona jako šteti plućima, srcu i mozgu. Lako može izazvati trenutnu smrt od srčanog udara.

Stefan, Rom iz “Pinokija”, ima 16 godina. S deset godina su mu pred očima ubili majku; završio je u domu za nezbrinutu djecu i od tada šmrče boju. Kada je novinar razgovarao s njim, upravo je počeo uzimati “legalni”. U sirotištu mu ga je dao jedan stariji dječak. Njegov prijatelj, još jedan Rom po imenu Liviju, ima 17 godina. Njegov otac je također mrtav, ali ga brat i sestra posjećuju u “Pinokiju”. Na pitanje zašto se drogira, kaže:

Kurdi otkrivaju "ISIL-ovci su toliko nadrogirani da ne padaju ni nakon deset metaka"

“Život je gadan. Kako život može biti dobar kad nemam roditelje?”

Nije slučajnost to što većina očajnički bolesnih narkomana u Bukureštu dolaze iz romske zajednice, najveće etničke manjine u Europi. Kao i u mnogim drugim djelovima Europe, Romi su u velikoj mjeri izolirana zajednica u Rumunjskoj. Od 10 do 12 milijuna Roma u Europi, procjenjuje se da ih u Rumunjskoj živi oko 2 milijuna, više nego bilo gdje drugdje. Iako ih je rumunjski kralj oslobodio ropstva prije 170 godina, i dalje ih smatraju nepoželjnima, i prema njima se tako i ponašaju.

Romi su među najugroženijima od zlouporabe droga kao i od smrti od posljedica drogiranja. Po onome što Dan i njegova ARAS ekipa vide u getima Bukurešta, oko dvoje ljudi umire svakog tjedna – oko stotinu njih godišnje – što je tri puta više od službenih statistika za cijelu Rumunjsku. Dan nakon što je VICE napravio reportažu s Romima, našli su mrtvo tijelo mlade žene po imenu Nikulina, ovisnice o heroinu s kojom su često razgovarali. Liječnici hitne pomoći pronašli su je u jednom bukureštanskom getu.

“Jedan od najvećih problema s kojim smo danas u Rumunjskoj suočeni je nekontrolirano širenje HIV-a i tuberkuloze među intravenoznim narkomanima. Zašto dolazi do toga? Zbog nedostatka političke volje i odgovornosti”, kaže Valentin Simionov, koji je deset godina uvjeravao rumunjske vlasti da ozbiljno shvate problem koji imaju s drogom, prije nego što je dobio posao u jednoj agenciji koja se bavi drogom, sa sjedištem u Londonu.

“U zemlji u kojoj se više od 80 posto stanovništva deklariraju kao pravoslavni kršćani, očekivao bih veliku dozu suosjećanja i solidarnosti sa siromašnima i bolesnima. Ali nije tako”.

Dvadeset minuta vožnje od podzemnog geta u kanalizaciji nalazi se Ferentari, najozloglašeniji geto u Bukureštu. Smješten u općini pod nazivom Sektor 5, koja podsjeća na komunističku prošlost ove zemlje, mnogima je poznat kao “Zemlja pirata”, posebno taksistima koji odbijaju voziti u taj dio grada. Tamošnji političari su sve samo ne pošteni; predsjednik općine Sektor 5 je početkom 2015. godine bio uhićen zbog korupcije.

Lokalne nevladine organizacije i novinari je zovu “vrećom siromaštva”. Drugim riječima, tamo vlada toliko siromaštvo, da je iz njega nemoguće pobjeći. Šanse za odlazak odavde, osim u mrtvačkom kovčegu, male su koliko i napori rumunjskih vlasti da pomognu tim ljudima.

Britanski diler "Prodajem drogu po hrvatskim festivalima. Hrvati su skroz ludi"

Novinar je u tekstu napisao kako je dok je šetao uličicom Livezilor, smještenom između nekih ozbiljno oronulih zgrada podignutih sedamdesetih godina, prvo što je vidio bio je jedan mladić koji se sagnuo nasred ulice, ubrizgao drogu u prepone i nastavio hodati.

U svakom stančiću od pet kvadrata, koji su prvotno bili namijenjeni za radnike sada ugašene tvornice autobusa, danas u prosjeku živi desetak ljudi. Samo jedan od šest stanova ima toplu vodu i grijanje. Nemaju svi ni struju, ali vanjski zidovi ovih zgrada su prekriveni novim i starim satelitskim antenama. Na mnogima od njih nema ni vrata. Podrumi su poplavljeni već godinama, i tamo žive ogromni štakori. Smrad je nesnosan. Prljave igle su posvuda, po stubištu, na pločniku, i na ogromnom otvorenom deponiju koji se nalazi u blizini.

U knjizi koja govori o Ferentariju, postoji teorija da dileri i narkomani namjerno prave ove gomile smeća kako tu i dalje nitko ne bi dolazio i da bi opstala kultura droge. Ono što je sigurno je to da većina ljudi baca svoje smeće kroz prozor, jer kamioni gradskog komunalnog već godinama tu ne zalaze, zato što političarima jednostavno nije stalo. Sedamdeset posto tamošnjeg stanovništva su Romi. Tako da je smeće ostavljeno da truli, zajedno sa ljudima.

Michele Lancione je italijanski etnograf sa Sveučilišta u Cambridgeu koji je proučavao zajednicu u Ferentariju. On je novinaru VICE-a bio vodič kroz ovu praktički zabranjenu zonu za novinare, koji se zadovolje time da škljocnu par fotografija narkomana, prije nego što se iskradu odatle.

“Život na ovom mjestu je nevjerojatno težak, a još je teži kada si narkoman. Stigmatiziran si i zbog toga što si Rom, i zbog toga što si narkoman. U svemu ovome, država jednostavno nije prisutna. Ili još gore, tu je, ali samo da bi maltretirala ljude i još više im zagorčala život srednjevjekovnim kaznama”, kaže Lancione.

Dok su se novinar i Lancione udaljavali od ulice Livezilor, netko je jednu ženu izvukao iz njezinog doma i strpao je u auto. Na ulici se proširila priča da je ona seks radnica koju je razljućeni svodnik htio kazniti. Odmah iza ugla se nalazi Karakuda, projekt kojeg vodi druga rumunjska humanitarna organizacija za pitanja droge, i riječ je zapravo samo o baraci u koju narkomani donose svoje stare šprice da bi dobili nove.

Prava legenda Najpopularniji mobitel dilera na Balkanu - siguran i staromodan

Većina narkomana u Karakudi imaju slične priče o gubitku i kajanju. Droga im pruža bijeg od toga, makar i na kratko.

“Počeo sam uzimati heroin sa 17 godina, jer su svi ostali to radili”, kaže Marjan, koji sada ima 35 godina, i nikada nije bio zaposlen.

“Kada uzmem heroin, osjećam se kao normalna osoba.”

Još jedan narkoman, tinejdžer pod imenom Kostel, kaže:

“Drogiram se da bih zaboravio. Osjećam potrebu da budem omamljen.”

Florijan ima 27 godina, a na vratu dvije rane od uboda iglom. Dolazi iz geta, i kaže da se tamo ‘svi’ drogiraju. Izašao je iz taksija, a vožnju je taksisti, heroinskom ovisniku, platio čistim špricama. Florijan uzima heroin od svoje 12. godine. Uzima gram dnevno.

“U početku, kada sam bio dječak, osjećaj kada uzmem heroin je bio stvarno lijep. Ali sada ga uzimam zato što moram. Ne pruža mi nikakvo zadovoljstvo”, kaže on.

Skoro pola svog života puni vene heroinom. Zatvoren je u istom onom začaranom krugu kao i puno drugih mladih Roma. Na pitanje što ga čeka sutra, rekao je: “Sranje. Nema budućnosti. Ničega.”

Za Amera, još jednog Roma koji je intravenozni narkoman i ima 30 godina, život u getu je jednosmjerna ulica.

Većina u zatvoru Otkrivamo: Luksuzni životi narkobossova Balkana

“Meni je ovo normalan život, od rođenja živim ovdje. Odlazim iz Ferentarija dva puta tjedno, kada idem na lječenje u bolnicu i da zaradim novce, ali ne mogu reći čime se bavim jer bih završio u zatvoru! Ovdje se u narednih pet godina neće ništa promijeniti. Nadam se da će život biti bolji, ali ne vjerujem da hoće. Vlasti nisu poštene prema Romima. Ismijavaju nas i ne shvaćaju nas ozbiljno”, kaže Amer.  

Jedna tridesetpetogodišnja narkomanka po imenu Daniela se drogira već 15 godina. Drži kutiju dragocjenih igala prislonjenu na grudi.

“Ove igle su divna stvar. Ali prema nama se ponašaju kao da smo smeće. Živjeti ovdje je kao da živiš na otoku kojeg je svijet zaboravio.”

Prosječna plaća u uličici Livezilor je manja od 68 dolara tjedno. Mnogi žive od onoga što nađu na ulici. Muškarci varaju i kradu, a jedna od rijetkih alternativa za tinejdžerice je prostitucija. Stupanj obrazovanja među Romima u Ferentariju je dramatično nizak, jer većina djece napusti školu do svoje dvanaeste godine, i počne raditi ili zatrudne pa osnivaju obitelj.

Tekst je izvorno objavio VICE.

Posjeti Express