Oslobađanje zamrznutih iranskih sredstava, čija se vrijednost procjenjuje na više od stotinu milijardi dolara, jedno je od najsloženijih i najvažnijih pitanja u odnosima Irana sa zapadnim zemljama. To je ujedno i ključni element nedavno potpisanog memoranduma o razumijevanju sa Sjedinjenim Američkim Državama, sklopljenog s ciljem okončanja rata između dviju zemalja. Teheran već dugo traži pristup sredstvima zarobljenim u inozemstvu, koja mu uglavnom ostaju izvan dosega zbog višedesetljetnih sankcija i bankarskih ograničenja. Stručnjaci se slažu da bi oslobađanje čak i dijela tog novca pružilo prijeko potrebnu slamku spasa za gospodarstvo uništeno godinama izolacije, ogromne inflacije i štete nanesene nedavnim sukobom. No, put od sporazuma na papiru do stvarnih financijskih transfera iznimno je spor i kompleksan.

ZAVJERA Tajni izraelski plan: Dok su trajali pregovori, oni su spremali likvidaciju Iranaca?

Iako ne postoji jedinstvena službena brojka, procjene o ukupnoj vrijednosti zamrznutih iranskih sredstava kreću se od 27 do više od 120 milijardi dolara. Ta sredstva nisu pohranjena na jednom, lako dostupnom računu. Umjesto toga, sastoje se od prihoda od prodaje nafte, plina i električne energije, deviznih rezervi koje se drže u stranim bankama te imovine koja je predmet dugotrajnih pravnih sporova. Kada Iran proda naftu inozemnom kupcu, uplate se obično polažu na račune u zemlji kupca. Međutim, američke sankcije često su sprječavale Teheran da povuče ta sredstva.

Prvi veliki val zamrzavanja imovine dogodio se još 1979. godine, nakon Islamske revolucije i talačke krize u američkom veleposlanstvu u Teheranu. Iako je dio sredstava oslobođen kasnijim sporazumima, mnoga potraživanja vezana za vojne ugovore potpisane prije revolucije ostala su neriješena. Drugi, znatno širi val ograničenja, započeo je oko 2012. godine, pooštravanjem sankcija zbog iranskog nuklearnog programa i isključivanjem zemlje iz globalnog bankarskog sustava SWIFT. Mjere su dodatno pojačane 2018. godine, nakon što se administracija Donalda Trumpa povukla iz nuklearnog sporazuma (JCPOA).

Većina ograničenih sredstava nalazi se izvan Sjedinjenih Država. Značajan postotak, procjenjuje se između 20 i 50 milijardi dolara, drži Kina, najveći iranski kupac nafte. Velike svote, između deset i 15 milijardi dolara, nalaze se i u Iraku, a odnose se na plaćanja za izvoz iranskog plina i električne energije. Južna Koreja držala je oko šest milijardi dolara prihoda od nafte, koji su 2023. prebačeni na račune u Katru, no Washington je kasnije signalizirao da Iran neće moći pristupiti tim sredstvima u doglednoj budućnosti. Ostatak imovine raspršen je po zemljama poput Indije, Japana i Luksemburga.

Uloga SAD-a u ovom procesu je presudna, unatoč tome što se novac ne nalazi na njihovu teritoriju. Utjecaj Washingtona proizlazi iz takozvanih sekundarnih sankcija, koje pogađaju ne samo Iran, već i strane banke, tvrtke i vlade koje s njim posluju. Svaka institucija koja pomogne u prijenosu iranskih sredstava riskira gubitak pristupa američkom financijskom sustavu, što je dovoljan razlog da zemlje koje drže iranski novac oklijevaju s transferima bez izričitog američkog odobrenja.

PROCURILI DETALJI Ovako Trump potpisuje kraj rata: Što sve stoji u sporazumu SAD-a i Irana?

Nedavno potpisani Islamabadski memorandum o razumijevanju predviđa dva glavna oblika ekonomskog popuštanja: izuzeća koja Iranu omogućuju izvoz nafte i naftnih derivata te pristup zamrznutim ili ograničenim sredstvima. Međutim, već prvi dani pregovora u Švicarskoj otkrili su duboka neslaganja oko toga što je točno dogovoreno. Iranski državni mediji izvijestili su da su SAD pristale osloboditi 12 milijardi dolara zamrznutih sredstava, no Washington to nije potvrdio.

Američki dužnosnici, uključujući predsjednika Donalda Trumpa i potpredsjednika JD Vancea, naglasili su da će, ako se imovina i odmrzne, ona biti strogo namjenski korištena.

​- Novac koji se odmrzava koristit će se za kupnju hrane, a hrana će se kupovati isključivo preko Sjedinjenih Država od naših poljoprivrednika. Kukuruz, soja, sve što im je potrebno, kupovat će se od naših poljoprivrednika. Tako će naši poljoprivrednici biti vrlo sretni - naglasio je Trump.

U kasnijoj objavi na društvenoj mreži Truth Social dodao je: "Novac i/ili sankcije koje američko Ministarstvo financija oslobađa idu u depozit, pod kontrolom SAD-a, i koristit će se isključivo za kupnju hrane i medicinskih potrepština iz Sjedinjenih Država. To je humanitarna kriza i osjećam da je nužno pomoći, SADA, prije nego što bude prekasno".

Iran je, međutim, oštro odbacio takve uvjete. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova, Esmaeil Baghaei, izjavio je da će se imovina "koristiti s apsolutnom slobodom za kupnju bilo koje robe ili proizvoda potrebnih naciji". Ova temeljna razilaženja oko kontrole nad novcem otkrivaju duboko nepovjerenje koje i dalje opterećuje odnose i sugeriraju da će provedba sporazuma biti iznimno teška.

Hoće li novac stići do Irana?

- U praksi bi pristup tim sredstvima mogao ostati ograničen. Takvi aranžmani suočavaju se s vrlo složenim preprekama, rekao je za BBC Esfandyar Batmanghelidj, osnivač britanskog think tanka Bourse & Bazaar Foundation. To znači da bi Iran možda mogao trošiti sredstva unutar određene zemlje, ali bi i dalje imao problema s međunarodnim transferima.

Ekonomist Frederic Schneider iz Middle East Councila on Global Affairs upozorava na još dublji problem: neizvjesnost oko trajnosti bilo kojeg sporazuma. Dio američkih sankcija ugrađen je u zakone koje je donio Kongres, što znači da ih predsjednik ne može jednostrano u potpunosti ukinuti. Može odobriti samo privremena izuzeća. To, dodaje Schneider, stvara sumnju u dugoročnost svakog popuštanja.

Sličan obrazac viđen je i nakon nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, kada je Iran ponovno dobio pristup dijelu sredstava. Mnoge banke ipak su ostale oprezne, a nakon što su se SAD 2018. povukle iz sporazuma, sankcije su ponovno uvedene. Iranski državni mediji prošlog su tjedna objavili da su SAD pristale osloboditi 12 milijardi dolara zamrznutih sredstava, ali Washington to nije potvrdio.

Neizvjesno je i može li SAD pokušati iskoristiti dio iranskih sredstava za isplatu odštete zaljevskim državama zbog štete nastale u ratu. Američki ministar financija Scott Bessent početkom lipnja napisao je na X-u da će takvi gubici "biti isplaćeni sredstvima povučenima s iranskih računa".

Iran je tu mogućnost odbacio. Zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi izjavio je da iranska sredstva "nisu ratni plijen Washingtona niti novac za isplatu njegovih saveznika".

Što to znači za iransko gospodarstvo?

Za Iran, pristup zamrznutim sredstvima od vitalnog je ekonomskog značaja. Godine sankcija, ekonomska izolacija, visoka inflacija i devalvacija valute teško su pogodile iransko gospodarstvo, čija je vrijednost 2024. procijenjena na oko 475 milijardi dolara. Iranski dužnosnici procjenjuju da su ekonomski gubici povezani s nedavnim ratom dosegli i do 300 milijardi dolara, uz potencijalni pad gospodarstva od deset posto ove godine.

Čak i ako se oslobodi samo dio sredstava, to bi predstavljalo značajnu kratkoročnu pomoć. Stručnjaci kažu da bi pristup milijardama u čvrstoj valuti mogao pomoći u stabilizaciji rijala, financiranju uvoza osnovnih dobara i smanjenju pritiska na financijska tržišta.

Roxane Farmanfarmaian, predavačica međunarodne politike na Sveučilištu u Cambridgeu, ističe da bi odmrzavanje sredstava omogućilo Iranu da reinvestira u ključnu infrastrukturu. Značajne industrije, uključujući naftna polja, vodovodne sustave i električne mreže, suočavaju se s propadanjem i hitno im je potrebna modernizacija.

Memorandum također spominje i širi plan obnove vrijedan najmanje 300 milijardi dolara za razvoj iranskog gospodarstva, no mehanizmi njegove provedbe tek se trebaju definirati. Međutim, ekonomisti upozoravaju da samo ubrizgavanje novca neće riješiti dublje strukturalne probleme.

​- Kontroliranje inflacije i rješavanje krize troškova života trebali bi postati prioriteti prije bilo kakvog programa obnove. Bez ekonomske sigurnosti, investicije nisu moguće. Bez pravih ulagača, iransko gospodarstvo neće procvjetati, a ekonomski razvoj će stati - tvrdi Kamran Nedri, profesor ekonomije na Sveučilištu Imam Sadik u Teheranu.

Osim pregovora sa SAD-om, sporazum je pokrenuo i žestoku bitku na iranskoj domaćoj političkoj sceni. Reakcije medija otkrile su duboke podjele unutar iranskog establišmenta o tome kako bi sporazum trebalo tumačiti. Tvrdolinijaški dnevnik Kayhan zauzeo je ton otvorenog protivljenja, prikazujući sporazum kao diplomatsku kapitulaciju pod zapadnim pritiskom. "Predaja Velikom Sotoni pod krinkom 'protuotrova' ili regionalne deeskalacije je izdaja našeg dugogodišnjeg otpora", napisao je Kayhan.

Konzervativni listovi, poput Khorasana, bliskog glavnom pregovaraču Mohammadu Bagheru Ghalibafu, opisali su memorandum ne kao mirovni sporazum, već kao "taktičku stanku" koja samo odgađa "konačnu bitku" i daje objema stranama vremena da obnove vojne sposobnosti. Drugi, poput Hamshahrija, tvrde da bilo kakvi ustupci Washingtona nisu rezultat dobre volje, već "neporecive pobjede 'Terena' i našeg obrambenog raketnog odvraćanja".

S druge strane, reformistički mediji brane sporazum kao pragmatičnu nužnost. List Shargh piše da je zemlja dosegnula "kritičnu točku gdje je težak teret ekonomskog rata istrošio naše temeljne financijske strukture", čineći dogovor jedinom održivom alternativom "totalnom sistemskom slomu". Etemad, blizak administraciji predsjednika Masouda Pezeshkiana, naglašava da je sporazum "proračunata strategija cijelog suverenog sustava" i poziva na unutarnje jedinstvo.