U zaboravljenom kutku južnog Atlantika, na otočju koje Argentinci zovu Malvinskim, a Britanci Falklandskim, 1982. godine vodio se kratak, ali krvav rat koji je zauvijek promijenio modernu pomorsku i zračnu doktrinu. No, usred buke eksplozija i fijuka mlaznih aviona, ispisana je jedna gotovo nepoznata priča, ona o trojici argentinskih pilota hrvatskih korijena koji su postali heroji nacije. Dok su poručnik Daniel Antonio Jukić, kapetan korvete Roberto Ćurilović i kapetan korvete Sergio Sepetić u Argentini upisani zlatnim slovima u vojnu povijest, njihova je uloga u domovini njihovih predaka ostala u sjeni. Ovo je priča o njihovoj hrabrosti, žrtvi i nevjerojatnim pothvatima u 74 dana pakla.

Sukob je započeo 2. travnja 1982. argentinskim desantom na otočje koje je branila tek šačica od 69 britanskih marinaca. Bio je to potez vojne hunte u Buenos Airesu, ukorijenjen u sporu koji je tinjao još od 1833. godine, kada su Britanci preuzeli kontrolu nad otocima. U zračnim bitkama koje su uslijedile, istaknula se tragična figura Daniela Antonija Jukića, mladića čiji su korijeni sezali do sela Hrvace kod Sinja.

Mladić iz Buenos Airesa sinjskih korijena

Danielov djed odselio je u Argentinu još 1928., a otac Ante, poznat kao Tonći, pridružio mu se s ostatkom obitelji deset godina kasnije. Rođen 1955. u Buenos Airesu, Daniel je odmalena pokazivao strast prema letenju. Argentinskim zračnim snagama (Fuerza Aérea Argentina) pristupio je 1. veljače 1973., a zvanje vojnog pilota stekao je krajem 1976. godine. Rat ga je zatekao u postrojbi "Grupo 3 de Ataque", gdje je letio na zrakoplovu domaće proizvodnje FMA IA-58 "Pucará".

ENGLEZI NA VIDIKU Rat za Falklandske otoke: Argentinci su imali 649 mrtvih, Messi pjeva o njima

Jukićeva "Pucará", nazvana po tvrđavi indijanskog plemena Quechua, bila je COIN zrakoplov, dizajniran za protugerilske operacije i borbu protiv narkokartela, a ne za sukob visokog intenziteta protiv jedne od najjačih svjetskih vojnih sila. No, kriva procjena argentinskog vojnog vrha dovela je upravo te avione na prvu crtu bojišnice. Drugog travnja, Jukić je bio jedan od pilota koji su s kopna prebacili četiri "Pucare" na pistu u Port Stanleyju, koji su Argentinci preimenovali u Puerto Argentino. Njegov pozivni znak bio je "Tauro".

Odmah se istaknuo aktivnošću. Izvodio je testne letove na zaplijenjenom civilnom avionu, a već četvrtog travnja sudjelovao je u prvom operativnom letu "Pucara" iznad otočja, da bi dva dana kasnije izvršio i prvo oružano izviđanje. Do početka britanske ofenzive, posade "Pucara" odradile su 38 takvih misija. Zbog sve veće gužve na glavnom aerodromu, 29. travnja donesena je odluka da se 12 "Pucara" premjesti na spartanski uređenu travnatu pistu na lokaciji Goose Green, koju su prozvali B.A.M. (Base Aérea Militar) "Condor".

Samo dan ranije, Daniel je poslao svoje posljednje pismo roditeljima.

"Ovih dana očekujemo da će stvari postati ozbiljne i teške, ali ćemo sve izdržati jer smo se svih ovih godina pripremali za takav posao. Nemojte se brinuti, sve će biti dobro i uskoro ćemo svi zajedno slaviti. Volim vas puno. Daniel."

Smrt Daniela Jukića na uzletištu

Prvog svibnja 1982. britanske snage pokrenule su operaciju "Black Buck". U ranim jutarnjim satima, strateški bombarderi "Vulcan" napali su pistu kod Puerto Argentina. Ubrzo nakon toga, u 08:00, zapovjednik Jukićeve eskadrile, bojnik Navarro, dobio je naredbu da pripremi pilote za napad na navodne britanske trupe koje su se iskrcale. Istodobno je stiglo upozorenje da se očekuje napad britanskih "Harriera" na njihovu bazu Goose Green.

JOHNSTONOV OTOK Radioaktivna pustoš: Ovo je otok za koji američka vojska ne želi da znate

Određeni su parovi za polijetanje. Jukić je bio u trećem paru, zajedno s poručnikom Hernandezom. Dok se pripremao za polijetanje u svom zrakoplovu A-527, kodnog imena "Tigre 4", došlo je do zastoja. Na avionu iz drugog para slomio se stajni trap, a njegovo uklanjanje s piste odgodilo je polijetanje trećeg para za više od 20 minuta. Jukić je prvi krenuo na rulanje.

Upravo u tom trenutku, u 08:33, iz smjera sjeveroistoka, na improviziranu bazu sručila su se tri britanska "Sea Harriera" FRS.1 iz 800. eskadrile. Izbacili su devet bombi. Zemaljsko osoblje potrčalo je u zaklon, no poručnik Jukić ostao je bespomoćan, zarobljen u kokpitu svog aviona. Detonacija jedne od bombi zahvatila ga je na samom okviru kabine i odbacila ga desetak metara od zrakoplova. Njegov avion, potpuno naoružan za misiju s kontejnerima nevođenih raketa i streljivom, pretvorio se u bukteću loptu. Požar je aktivirao cjelokupni borbeni komplet, a nekontrolirane eksplozije raketa i streljiva onemogućile su bilo kakav pokušaj spašavanja.

Zapovjednik Navarro kasnije je svjedočio o stravičnom prizoru.

​- Ostaci su napravili mnogo štete i privremeno sam oglušio od siline eksplozije koja se dogodila tako blizu... Ubrzo smo shvatili da A-527 gori. Aluminijski se trup topio, a desno se krilo odlomilo. Aktivirale su se i rakete koje su se zabijale u tlo. Streljivo za topove i strojnice također se aktiviralo i nekontrolirano eksplodiralo. Zbog izuzetno opasne situacije akcija spašavanja morala je biti odgođena...

Uz Jukića, poginulo je sedam članova zemaljskog osoblja, među kojima i Andrés Brashich, čija je obitelj Brašić također bila podrijetlom iz Hrvatske, s Pelješca. Argentinska vojna propaganda pokušala je iskoristiti Jukićevu smrt, šireći neistinite priče o njegovoj "junačkoj pogibiji prilikom napada na nosač aviona Hermes", što je izazvalo zgražanje njegovih preživjelih suboraca. Daniel Antonio Jukić, posthumno odlikovan najvišim vojnim počastima, danas počiva na argentinskom vojnom groblju na otočju za koje je dao život.

Dok je Jukićeva sudbina tragično zapečaćena na samom početku rata, druga dvojica pilota hrvatskog podrijetla, obojica iz mornaričkog zrakoplovstva, odigrala su ključne uloge u nekim od najpoznatijih operacija sukoba i preživjela da ispričaju svoje priče.

Ćurilović - Hrvat koji je potopio "Atlantic Conveyor"

Roberto Ćurilović, rođen 1947. u Buenos Airesu, potomak je obitelji koja je u Argentinu stigla iz sela Pećurkovo brdo kraj Duge Rese. Njegov otac Roko (kasnije Roque) zaposlio se u brodogradilištu Hrvata Mihanovića i postao cijenjeni stručnjak. Sin Roberto odabrao je vojni poziv i postao mornarički pilot, ostvarivši impresivnu karijeru od 4000 sati naleta.

Kao jedan od najiskusnijih pilota, Ćurilović je bio dio elitne skupine poslane u Francusku na obuku za novi jurišni zrakoplov "Super Etendard" i njegov smrtonosni teret - protubrodsku raketu AM.39 "Exocet". Međutim, izbijanje rata prekinulo je isporuku. Argentina je dobila samo pet aviona i pet raketa, stvarajući ogroman pritisak na pilote. Njihov glavni cilj bili su britanski nosači zrakoplova "Hermes" i "Invincible", pisao je Večernji list.

Nakon što je par njegovih kolega 4. svibnja "Exocetom" potopio razarač HMS "Sheffield", došao je red na Ćurilovića. Na argentinski dan neovisnosti, 25. svibnja, on i njegov partner, poručnik Julio Barraza, poletjeli su u misiju koja će nanijeti najveći pojedinačni materijalni gubitak britanskim snagama. Ćurilovićev pozivni znak bio je "Toro", a letio je na "Super Etendardu" oznake 3-A-203.

Nakon složenog punjenja gorivom u zraku iz aviona KC-130H "Hercules", par se uputio prema britanskoj floti, leteći na visini od samo osam do deset metara iznad valova kako bi izbjegli radar. Na 56 kilometara od ciljeva, podigli su se, uključili radare i otkrili jednu iznimno veliku i dvije manje mete. U 16:32, s udaljenosti od 49 kilometara, oba pilota lansirala su svoje "Exocete" i munjevito se okrenula natrag.

Rakete su krenule prema nosaču aviona "Hermes", ali su u zadnjoj fazi leta detektirale bliži, veliki cilj. Bio je to kontejnerski brod "MV Atlantic Conveyor". Iako nije bio ratni brod, njegova je važnost bila golema. Prevozio je ključnu opremu: helikoptere "Chinook" i "Wessex", materijal za gradnju piste, šatore za vojsku i rezervne dijelove za "Harriere". Obje rakete su pogodile brod, izazvavši katastrofalan požar u kojem je poginulo 12 članova posade. Bio je to najveći britanski brod potopljen u ratu još od Drugog svjetskog rata, a ukupna šteta procijenjena je na preko 370 milijuna funti. Ćurilović i Barraza izveli su najduži borbeni let u ratu, prevalivši 2592 kilometra. Nakon rata, Roberto Ćurilović nastavio je blistavu karijeru, postavši zapovjednik pomorskog zrakoplovstva i obnašajući visoke dužnosti u Ministarstvu obrane.

Oči eskadrile koje su pronašle "Sheffield"

Treći heroj ove priče je Sergio Sepetić, rođen 1946. godine, čija je obitelj podrijetlom iz Pule. Kao kopilot na starom i nepouzdanom mornaričkom izvidničkom zrakoplovu SP-2H "Neptune", njegova uloga nije bila ispaljivanje projektila, već pronalaženje ciljeva za njih. Eskadrila je imala samo dva letno sposobna "Neptuna", dotrajale avione čiji su radari bili notorno nepouzdani.

Četvrtog svibnja, posada kapetana Ernesta Proni Lestona i kopilota Sepetića poletjela je u 05:07 ujutro u potragu za britanskom flotom. Leteći na iznimno maloj visini u potpunoj radijskoj tišini, povremeno bi se naglo podizali kako bi na nekoliko sekundi uključili svoj snažni radar, riskirajući otkrivanje. U 07:10 ostvarili su prvi kontakt.

Iako ih je senzor upozoravao da su ih britanski brodovi ozračili svojim radarima, posada "Neptuna" ostala je u opasnoj zoni puna tri sata, prateći flotu i dojavljujući njezin položaj. Kada su dobili informaciju da su "Super Etendardi" poletjeli i da se nalaze na punjenju gorivom, popeli su se na visinu od 1170 metara i u 10:35 odaslali precizne podatke o lokaciji tri broda. Nekoliko sati kasnije, u bazu Rio Grande stigla je vijest o pogotku u razarač "Type 42". Bio je to HMS "Sheffield". Sepetić i njegova jedanaesteročlana posada odigrali su ključnu ulogu u jednom od najpoznatijih događaja rata. Bio je to ujedno i "labuđi pjev" za stare "Neptune" koji su ubrzo nakon toga povučeni iz službe. Sergio Sepetić, koji je u ratu ostvario gotovo 200 sati borbenog naleta, završio je karijeru s 98 slijetanja na nosač zrakoplova i ukupno 7500 sati naleta, odlikovan najvišim priznanjima.