Stotinama kilometara jugozapadno od Havajskih otoka, u beskrajnoj samoći Tihog oceana, leži komad kopna koji službeno jedva da postoji. Johnstonov otok, poznat i kao otok Kalama, danas je sablasno prazan, obrastao grmljem i prepušten pticama. Gotovo sedamdeset godina, ovaj je izolirani atol bio jedna od najtajnijih i strateški najvažnijih američkih vojnih ispostava, poprište nuklearnih pokusa na rubu svemira, dom tajnog protusatelitskog programa i, na kraju, globalno odlagalište za najotrovnije oružje koje je čovječanstvo stvorilo.
Prije nego što je postao sinonim za vojnu tajnost, Johnstonov atol bio je tek zaboravljeni komadić kopna. Iako ga je američki kapetan Joseph Pierpont otkrio još 1796. godine, ime je dobio po kapetanu britanske kraljevske mornarice Charlesu Jamesu Johnstonu, koji ga je ugledao 1807. godine. Njegova prava vrijednost za vanjski svijet otkrivena je tek sredinom 19. stoljeća, kada je američki Kongres donio Zakon o otocima s guanom. Ovaj je zakon omogućio američkim građanima da polažu pravo na bilo koji nenaseljeni otok bogat guanom, dragocjenim gnojivom od ptičjeg izmeta. Godine 1858. Sjedinjene Države službeno su pripojile atol, unatoč tome što je iste godine i Kraljevina Havaji, pod kraljem Kamehamehom IV., proglasila suverenitet nad njim. Desetljeća predatorske eksploatacije gotovo su u potpunosti iscrpila nalazišta guana, no strateška vrijednost otoka tek je trebala doći do izražaja.
Prekretnica se dogodila 1926. godine, kada je predsjednik Calvin Coolidge proglasio atol saveznim utočištem za ptice. No, taj ekološki status bio je kratkog vijeka. Već 1934. predsjednik Franklin D. Roosevelt stavio ga je pod kontrolu američke mornarice. Tijekom Drugog svjetskog rata, atol je transformiran u ključnu zračnu i pomorsku bazu za opskrbu gorivom, a njegova je površina umjetno proširena jaružanjem koraljnih grebena. Ta je transformacija bila samo uvod u mnogo zlokobniju ulogu koju će Johnstonov atol odigrati u nadolazećim desetljećima.
S početkom Hladnog rata, izoliranost Johnstona postala je njegova najveća prednost. Američka vojska pretvorila ga je u poligon za neke od najambicioznijih i najopasnijih nuklearnih pokusa u povijesti. Tijekom operacija "Hardtack I" 1958. i "Dominic" 1962. godine, s atola su lansirane rakete PGM-17 Thor s nuklearnim bojnim glavama, koje su detonirane na ekstremno velikim visinama. Najpoznatiji od tih testova, "Starfish Prime" izveden 9. srpnja 1962., stvorio je zastrašujući prizor. Nuklearna eksplozija snage 1,4 megatona, oko 400 kilometara iznad atola, proizvela je umjetnu auroru vidljivu od Novog Zelanda do Havaja. No, posljedice su bile daleko od benignih. Snažan elektromagnetski puls (EMP) onesposobio je uličnu rasvjetu i telekomunikacijske sustave na Havajima, udaljenim 1300 kilometara, te trajno oštetio ili uništio najmanje sedam satelita u niskoj Zemljinoj orbiti, uključujući i prvi telekomunikacijski satelit, Telstar.
Ipak, najgore nasljeđe nisu ostavili uspješni, već neuspjeli testovi. Niz katastrofalnih nesreća pretvorio je atol u jednu od najzagađenijih točaka na planetu. Dvadesetog lipnja 1962., tijekom testa "Starfish", raketa Thor je otkazala minutu nakon lansiranja, a zapovjedništvo ju je uništilo na visini od desetak kilometara. Veliki komadi rakete i plutonijem kontaminirane bojeve glave sručili su se natrag na otok i u okolnu lagunu. No, prava katastrofa uslijedila je 25. srpnja 1962. tijekom testa "Bluegill Prime". Raketa Thor s nuklearnom bojevom glavom eksplodirala je na samoj lansirnoj rampi, odmah nakon paljenja motora. Vatrena stihija koja je uslijedila raspršila je goleme količine smrtonosnog plutonija po cijelom otoku. Metalne strukture, tlo i zgrade bili su teško kontaminirani. U žurbi da se nastavi s programom testiranja, vojska je provela brzu i traljavu operaciju čišćenja. Radioaktivni otpad i gornji sloj kontaminiranog koraljnog tla jednostavno su buldožerima gurnuti u lagunu. Kasnije, tijekom projekta proširenja otoka 1963. i 1964., upravo je taj radioaktivni materijal s dna lagune korišten kao nasip, čime je plutonijska kontaminacija trajno ugrađena u samo tkivo otoka.
Tajni lovci na satelite
U sjeni nuklearnih testova, Johnstonov atol bio je dom još jednog, strogo povjerljivog projekta: prvog operativnog američkog protusatelitskog (ASAT) sustava. Od 1962. do 1975. godine, Zračne snage SAD-a ovdje su vodile "Program 437". Njegova svrha bila je jednostavna i zastrašujuća: uništiti sovjetske satelite u orbiti pomoću nuklearnog oružja. Sustav se oslanjao na modificirane rakete Thor, naoružane nuklearnim bojevim glavama snage jednog megatona, koje bi bile lansirane na balističkoj putanji kako bi presrele i uništile metu. Glavni cilj bili su sovjetski sustavi za orbitalno bombardiranje (FOBS), koji su teoretski mogli nositi nuklearne bombe u orbiti. Dvije lansirne rampe na Johnstonu bile su u stalnoj pripravnosti.
Međutim, program je imao značajna ograničenja. Rakete Thor bile su zastarjele, a njihov domet nije bio dovoljan za presretanje svih potencijalnih meta. Do 1970. godine, zbog rastućih troškova Vijetnamskog rata i napretka u pregovorima o ograničenju strateškog naoružanja (SALT), program je stavljen u stanje pripravnosti. S otoka je konačno povučen 1975. godine, čime je završeno jedno od najmračnijih poglavlja svemirske utrke.
Za stotine vojnika i civila koji su služili na Johnstonovom atolu, život je bio mješavina egzistencijalne opasnosti i nesnosne dosade. Otok je bio toliko malen da je pista zauzimala gotovo cijelu njegovu duljinu. Ravan poput palačinke, nije nudio nikakvu zaštitu od tajfuna koji su mogli doslovno prebrisati sve s njegove površine. Životni i radni prostori bili su opasno blizu lansirnih rampi s nuklearnim oružjem. U slučaju eksplozije rakete, nije postojalo sigurno mjesto za bijeg. Procedura za sigurnost tijekom lansiranja bila je brutalno jednostavna: trči.
Rekreativne aktivnosti bile su svedene na minimum. Ako nekoga nije zanimao ribolov ili softball, preostajala mu je tek skromna knjižnica. Fotografije iz tog vremena svjedoče o spartanskim uvjetima. Jedna prikazuje salon za zrakoplovce koji se sastoji od četiri stolice i jednog televizora. Ograničene mogućnosti i stalna opasnost stvarali su tmurnu atmosferu, prožetu crnim humorom. To najbolje ilustriraju fotografije dočeka i ispraćaja osoblja. Odlazećim kolegama mahali su ručno izrađenim transparentima s vulgarnim porukama za oproštaj, dok su nove dočekivali s natpisima poput: "Smiješi se - ručno si odabran za ovaj zadatak". Služba na Johnstonu nije bila željena pozicija; bila je to dužnost na jednom od najizoliranijih i najopasnijih mjesta na Zemlji.
Nakon završetka nuklearnih i protusatelitskih programa, uloga atola postala je još zlokobnija. Postao je globalno skladište i postrojenje za uništavanje američkog kemijskog oružja. Godine 1971., u sklopu operacije "Red Hat", na otok su prebačene goleme zalihe kemijskog oružja s Okinawe, uključujući nervne agense sarin i VX te iperit. Ovaj je potez uslijedio nakon masovnih prosvjeda stanovnika Okinawe, koji su zahtijevali uklanjanje smrtonosnog arsenala, i američkog zakona koji je zabranio transport takvog oružja na tlo kontinentalnog SAD-a. Johnstonov atol, kao "neinkorporirani teritorij", postao je savršena pravna i geografska rupa za odlaganje otpada koji nitko drugi nije htio.
Ubrzo nakon toga, pod operacijom "Pacer IVY", na otok je dopremljen i zloglasni Agent Orange, herbicid korišten u Vijetnamskom ratu. Tisuće bačvi pohranjene su na sjeverozapadnom dijelu otoka, a curenje i izlijevanje kontaminirali su tlo i lagunu otrovnim dioksinom. Godine 1977. Agent Orange je spaljen na nizozemskom brodu-spalionici "Vulcanus" na otvorenom moru u blizini atola. Kasnije su na otok dopremljene i zalihe kemijskog oružja iz Njemačke. Kako bi se riješio ovog nagomilanog smrtonosnog tereta, Pentagon je 1985. započeo izgradnju postrojenja JACADS (Johnston Atoll Chemical Agent Disposal System), prve velike spalionice kemijskog oružja na svijetu. Projekt je izazvao bijes pacifičkih nacija. Organizacija Južnopacifički forum, koja je okupljala petnaest država, osudila je SAD zbog "pretvaranja Tihog oceana u trajno odlagalište otrovnog otpada na svijetu". Unatoč prosvjedima, spalionica je radila cijelo desetljeće, uništavajući tisuće tona najopasnijih kemikalija.
Početkom 21. stoljeća, misija Johnstonovog atola konačno je završena. Postrojenje JACADS je demontirano, a vojska je 2004. godine napustila otok. Danas je to mjesto duhova. Od stotina zgrada preostalo je tek nekoliko betonskih bunkera i četverokatni operativni centar bez prozora, izgrađen da izdrži nuklearnu eksploziju. No, nasljeđe desetljeća opasnih aktivnosti ostaje urezano u zemlju i more. Operacije čišćenja prikupile su oko 45.000 tona tla kontaminiranog plutonijem i pohranile ga u ograđenom odlagalištu od 24 hektara na sjeveru otoka, zapečaćenom debelim slojem koralja. Osim plutonija, tlo i laguna zagađeni su dioksinima, teškim metalima i ostacima kemijskih agenasa. Tijekom sanacije otkriveni su čak i tragovi bojnog otrova lewisita, za koji nije ni postojala službena evidencija da je ikada bio na otoku.
Paradoksalno, Johnstonov atol danas je ponovno Nacionalno utočište za divlje životinje i dio je zaštićenog morskog spomenika. No, u aktu o proglašenju stoji klauzula koja Oružanim snagama SAD-a daje diskrecijsko pravo da koriste područje za vojne svrhe.
