U zoru 6. kolovoza 1890. godine u državnom zatvoru Auburn u američkoj saveznoj državi New York okupilo se dvadesetak liječnika, zatvorskih službenika i novinara. Pred njima se nalazila neobična drvena stolica opremljena kožnim remenjem, elektrodama i žicama povezanima s generatorom. U nju je nešto poslije šest sati smješten William Kemmler, 30-godišnji trgovac povrćem iz Buffala, ujedno i osuđeni ubojica. Trebao je postati prvi čovjek u povijesti pogubljen električnom energijom, metodom koju su njezini zagovornici predstavljali kao brzo, bezbolno i dostojanstveno dostignuće znanstvenog napretka. No, dogodilo se upravo suprotno, podsjećaju na nemili događaj na službenim stranicama Povijesnog društva sudova države New York.

Kemmler, rođen u Philadelphiji 1860. godine, potjecao je iz siromašne obitelji i nije bio obrazovan. U povijesnim izvorima opisan je kao nepismeni čovjek sklon alkoholu, koji je u Buffalu zarađivao prodajući povrće. Živio je s Matildom Ziegler zvanom Tillie, koju su suvremenici nazivali njegovom suprugom, premda par nije bio službeno vjenčan. Njihov odnos bio je nasilan i obilježen svađama, ljubomorom i alkoholom.

Kobnog jutra 29. ožujka 1888. godine Kemmler je tijekom jedne od njihovih svađa dohvatio malu sjekiru i njome više od 25 puta udario Matildu po glavi, vratu i ramenima. Žena je preminula od zadobivenih ozljeda, a Kemmler čak nije ozbiljno ni pokušao prikriti zločin. Ubrzo je uhićen, optužen za ubojstvo prvog stupnja te u svibnju 1889. proglašen krivim. Izrečena mu je smrtna kazna, ali ne vješanjem, koje je u SAD-u tada bilo uobičajeno, nego primjenom električne energije prema novom zakonu države New York.

Kemmlerova obrana pokušala je spriječiti izvršenje kazne tvrdeći da elektrokucija predstavlja okrutno i neuobičajeno kažnjavanje. Slučaj je dospio i pred Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država. U presudi iz 1890. godine sud nije prihvatio argumente obrane i odbio je otkazati pogubljenje.

RUTH ELLIS Priča o zadnjoj ženi koja je pogubljena u Londonu i pravdi nakon 70 godina

Električna stolica predstavljala je novi tehnički izum koji je nastao kao rezultat sve većeg nezadovoljstva pogubljenjima vješanjem, koja su nerijetko završavala dugotrajnim gušenjem, lomljenjem vrata, teškim ozljedama pa čak i odvajanjem glave od tijela. Američko društvo u to je vrijeme ulazilo u električno doba. Gradovi su dobivali javnu rasvjetu, električna energija ulazila je u tvornice i domove, a javnosti je istodobno izgledala čudesno, tajanstveno i zastrašujuće. Pojavila se zamisao da bi upravo struja mogla omogućiti brzu i gotovo trenutačnu smrt osuđenika koji su u zatvorima čekali izvršenje najgore od svih kazni.

Ideju da se elektricitet upotrijebi za izvršavanje smrtne kazne razvio je Alfred Porter Southwick, zubar, inženjer i profesor iz Buffala. Nakon što je čuo za čovjeka koji je poginuo dodirnuvši električni generator, Southwick je zaključio da bi dovoljno snažan električni udar mogao prouzročiti brzu i bezbolnu smrt. Budući da je kao stomatolog radio s pacijentima u sjedećem položaju, zamislio je uređaj nalik stolici u kojoj bi osuđenik bio čvrsto pričvršćen tijekom usmrćivanja strujom.

Otprilike u isto vrijeme, sredinom 1880-ih, guverner New Yorka David B. Hill zatražio je pronalazak humanije zamjene za vješanje. Osnovana je tročlana komisija u kojoj su bili Southwick, odvjetnik i reformator Elbridge Thomas Gerry te političar i pravnik Matthew Hale. Nakon razmatranja brojnih metoda komisija je preporučila pogubljenje električnom energijom.

Država New York 1888. godine postala je prva američka savezna država koja je zakonom uvela električnu stolicu. Zakon je propisivao da se smrtna kazna provede puštanjem električne struje kroz tijelo osuđenika, dovoljno jake da nastupi smrt. Zakon je počeo vrijediti 1. siječnja 1889. godine pa je Kemmler postao prvi osuđenik na kojega se mogao primijeniti, otkrivaju spisi Povijesnog društva sudova države New York.

Razvoj električne stolice dogodio se usred poznatog ''rata struja''. Thomas Edison zagovarao je istosmjernu struju, dok su George Westinghouse i Nikola Tesla promicali izmjeničnu struju, pogodniju za prijenos električne energije na velike udaljenosti. Edison je želio uvjeriti javnost da je izmjenična struja njegova poslovnog suparnika opasnija. Njegov suradnik Harold Brown izvodio je pokuse u kojima su električnom energijom ubijane životinje kako bi se pokazala smrtonosnost izmjenične struje. Brown je potom sudjelovao i u razvoju opreme za prvo pogubljenje.

Edisonovi suradnici nastojali su novu metodu povezati s Westinghouseovim imenom. Predlagalo se čak da se pogubljenje izmjeničnom strujom naziva ''westinghousiranjem'', ali se taj izraz nije zadržao. Westinghouse je financijski pomogao Kemmlerovoj obrani, strahujući da će prva primjena stolice završiti mučenjem i trajno ocrniti njegov električni sustav.

Na dan pogubljenja, u ranu zoru, Kemmleru su obrijali tjeme i dio noge kako bi elektrode imale bolji dodir s kožom. Posjeli su ga u stolicu, pričvrstili kožnim remenjem i na glavu mu postavili metalnu elektrodu sa spužvom natopljenom slanom vodom. Kemmler je, prema zapisima svjedoka, djelovao iznenađujuće mirno. Zatvorskim službenicima navodno je rekao da sve obave pažljivo i bez žurbe.

Poznata časna Njezino je lice zadnje koje vide osuđeni na smrt

Kada je krvnik uključio uređaj, kroz Kemmlerovo je tijelo oko 17 sekundi prolazila struja napona približno tisuću volti. Nakon isključivanja liječnik ga je proglasio mrtvim. Nekoliko trenutaka poslije svjedoci su primijetili da osuđenik još diše, a navodno je ispustio i dubok zvuk.

U prostoriji je nastala panika. Generator se morao ponovno pripremiti, dok je teško ozlijeđeni Kemmler ostao vezan za stolicu. Kada je struja ponovno uključena, upotrijebljen je snažniji napon, a udar je trajao mnogo dulje. Iz Kemmlerova tijela počeo se širiti dim, koža mu je gorjela, a prostorijom se proširio miris spaljenog mesa. Pojedini svjedoci su se okretali, neki su povraćali, dok su drugi pokušavali napustiti prostoriju, otkrivaju svjedočanstva sačuvana u Povijesnom društvu sudova države New York. Prema različitim izvještajima, drugi udar trajao je između jedne i četiri minute.

Westinghouse je nakon pogubljenja navodno primijetio da bi posao bio bolje obavljen sjekirom. Prva uporaba električne stolice tako je odmah razotkrila proturječje koje će pratiti tu metodu tijekom cijele njezine povijesti. Iako je uvedena kao znanstvena i humana zamjena za vješanje, njezina premijera postala je jedan od najpoznatijih primjera neuspjelog izvršenja smrtne kazne.

No, unatoč Kemmlerovoj mučnoj smrti, država New York nije odustala od nove metode. Električna stolica ubrzo se proširila na druge savezne države i tijekom prve polovice 20. stoljeća postala dominantan način izvršavanja smrtne kazne u SAD-u. Do 1915. godine prihvatilo ju je 12 američkih saveznih država. Samo je u New Yorku između 1890. i 1963. godine električnom stolicom usmrćeno 695 ljudi, a među najpoznatijima bili su anarhisti Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti 1927. godine te Julius i Ethel Rosenberg, osuđeni zbog špijunaže za Sovjetski Savez, 1953. godine. Električnom stolicom pogubljeni su i brojni serijski ubojice, otmičari i drugi osuđenici čiji su slučajevi punili novinske naslovnice. Procjenjuje se da je od Kemmlerova pogubljenja do početka 21. stoljeća električnom stolicom u SAD-u usmrćeno oko četiri tisuće ljudi. Od ponovnog uvođenja smrtne kazne u SAD-u 1976. godine elektrokucijom su pogubljene 163 osobe, piše Death Penalty Information Center.

Stolice su kroz povijest dobivale jezive nadimke. Ona u zatvoru Sing Sing u New Yorku bila je poznata kao ''Old Sparky'', stolica u Louisiani kao ''Gruesome Gertie'', a ona u Alabami kao ''Yellow Mama'', prema žutoj boji kojom je bila premazana. Neke od njih poslije su završile u muzejima, gdje više ne predstavljaju tehničko dostignuće nego upozorenje na povijest državnog kažnjavanja.

Električna stolica često se povezuje isključivo sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali nije upotrebljavana samo ondje. Filipini su je uveli početkom 20. stoljeća, u razdoblju snažnog američkog političkog i pravnog utjecaja. Prvo pogubljenje električnom stolicom na Filipinima obavljeno je 1924. godine, a metoda je korištena sve do 1976. Posljednji čovjek ondje pogubljen strujom bio je Marcelo San Jose, 21. listopada 1976. godine. Nakon što su Filipini ponovno uveli smrtnu kaznu, odabrana je smrtonosna injekcija. Zemlja je 2006. ponovno ukinula smrtnu kaznu za sva kaznena djela.

Električne stolice u određenim su povijesnim razdobljima postojale i u nekim drugim državama, ali nijedna ih nije primjenjivala tako dugo i tako često kao SAD. U 21. stoljeću električnu stolicu gotovo je potpuno potisnula smrtonosna injekcija. Ipak, problemi s nabavom lijekova, odbijanje farmaceutskih kompanija da svoje proizvode prodaju za pogubljenja i brojni sudski sporovi naveli su neke države da zadrže ili ponovno aktiviraju starije metode. Prema aktualnom pregledu Death Penalty Information Centera, elektrokucija je u nekom obliku dopuštena u devet američkih saveznih država: Alabami, Arkansasu, Floridi, Kentuckyju, Louisiani, Mississippiju, Oklahomi, Južnoj Karolini i Tennesseeju. Posljednja elektrokucija u SAD-u izvršena je 20. veljače 2020. godine u Tennesseeju, kada je pogubljen serijski ubojica Nicholas Todd Sutton, koji je, doduše, na smrtnu kaznu osuđen zbog ubojstva drugog zatvorenika, Carla Estepa. Sutton je sam izabrao električnu stolicu umjesto tadašnjeg protokola smrtonosne injekcije.

HTJELA KRAJ Najgori ženski ubojica: Molila je da dobije smrtnu kaznu

Inače, pogubljenje Williama Kemmlera s početka priče nije bilo jedino koje se pretvorilo u mučan prizor. Tijekom desetljeća zabilježeni su slučajevi u kojima su osuđenicima iz glave ili tijela izbijali dim i plamen, situacije kada bi se odvojila elektroda, a električni udar morao biti ponovljen.  Kritičari tvrde da električna stolica može izazvati teške opekline, oštećenje unutarnjih organa i snažne kontrakcije mišića prije nego što nastupi nesvijest, dok zagovornici odgovaraju da pravilno izveden električni udar brzo prekida rad mozga i srca.

Više od stoljeća nakon Kemmlerove smrti električna stolica ostaje jedan od najmračnijih simbola američke povijesti. Nastala je iz uvjerenja da tehnologija može smrt učiniti preciznom, brzom i civiliziranom, no već njezino prvo korištenje pokazalo je koliko tanka ponekad može biti granica između tehničkog napretka i institucionalizirane okrutnosti.