Nedavna analiza američkog Instituta za proučavanje rata ponovno je uzburkala duhove na Baltiku, donoseći mračna predviđanja o potencijalnim potezima Moskve. U analizi se navodi kako bi Rusija mogla izvesti ograničeni vojni upad u Estoniju, prvenstveno u pogranični grad Narvu, kako bi testirala odlučnost i otpornost NATO saveza. Ovaj hipotetski, ali iznimno uznemirujući scenarij, koji bi za cilj imao stvoriti političku krizu unutar saveza i testirati vjerodostojnost članka o kolektivnoj obrani, baca novo svjetlo na iznimno kompleksnu i krvlju ispisanu povijest odnosa između Moskve i Tallinna.

Odnosi dviju zemalja, obilježeni stoljećima dominacije i tek povremenim, kratkim periodima neovisnosti, danas su na najnižoj točki od obnove estonske suverenosti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Povijest koja uključuje nemilosrdnu sovjetsku okupaciju, zloglasno djelovanje sovjetske tajne policije u samom srcu Tallinna i desetljeća očajničkog otpora, ostavila je duboke ožiljke. Ta ista povijest oblikuje i današnje napetosti, a nedavna ruska ograničenja kretanja na rijeci Narvi samo dodatno podgrijavaju atmosferu straha i neizvjesnosti na istočnim granicama Europe.

ESTONIJA U STRAHU Narva, grad koji drhti. Prvi je na putu Putinu, scenarij za invaziju kao Knin 90-ih

Moderni odnosi Estonije i Rusije započinju nakon Prvog svjetskog rata i konačnog raspada Ruskog Carstva. Estonija je svoju prvu neovisnost proglasila krajem veljače 1918. godine, što je ubrzo dovelo do krvavog Estonskog rata za neovisnost protiv snaga sovjetske Rusije. Estonci su pokazali nevjerojatnu izdržljivost, a pobjedom u tom ratu prisilili su Moskvu na pregovore. Mirovnim sporazumom iz Tartua početkom veljače 1920. godine, sovjetska Rusija službeno je priznala estonsku suverenost i trajno se odrekla svih teritorijalnih pretenzija prema toj baltičkoj državi. Estonsko poslanstvo u Moskvi postalo je jedno od prvih stranih veleposlanstava u novoj sovjetskoj prijestolnici. Zgrada u kojoj je poslanstvo djelovalo izgrađena je početkom dvadesetog stoljeća u ranom secesijskom stilu, a diplomatski odnosi činili su se stabilnima.

Međutim, ta teško stečena neovisnost bila je izuzetno kratkog vijeka. Zloglasnim paktom između Molotova i Ribbentropa krajem tridesetih godina, Estonija je ponovno dospjela u sovjetsku sferu utjecaja. To je dovelo do izravne okupacije i aneksije tijekom 1940. godine. Uslijedilo je mračno razdoblje brutalne sovjetizacije, masovnih deportacija u Sibir i prisilnog naseljavanja ruskog stanovništva, čime je Moskva sustavno nastojala promijeniti demografsku sliku zemlje. Formirana je marionetska vlada koju je predvodio Johannes Vares-Barbarus, nakon čega su organizirani namješteni izbori. Novi parlament odmah je zatražio pristupanje Sovjetskom Savezu, što je formalizirano u kolovozu iste godine.

Posljedice prve sovjetske okupacije bile su razorne za estonsko društvo. Zemlja je izgubila oko četvrtinu svog stanovništva zbog deportacija, bijega pred režimom i masovnih pogubljenja. Samo u lipnju 1941. godine više od deset tisuća ljudi, uključujući žene i djecu, nasilno je ukrcano u vlakove i deportirano u radne logore u Sibiru. Nacionalizacija imovine i uništavanje tradicionalnog društvenog poretka stvorili su klimu neopisivog straha koja je utjecala na živote Estonaca desetljećima. Istaknuti estonski vođe, poput predsjednika Konstantina Pätsa i generala Johana Laidonera, uhićeni su i poslani u zatvore duboko u sovjetskom teritoriju, gdje su naposljetku i preminuli.

Simbol sovjetske represije u Estoniji postala je zgrada u ulici Pagari na broju jedan u samom središtu Tallinna. U podrumskim ćelijama ove elegantne zgrade, koja je služila kao glavno sjedište zloglasnog KGB-a, takozvani neprijatelji države tjednima su nemilosrdno ispitivani i mučeni prije nego što bi bili pogubljeni ili poslani u radne logore na dalekom istoku. Danas se tamo nalazi muzej Vabamu, čija izložba detaljno prikazuje zločine počinjene u tom prostoru. Prozori podrumskih ćelija bili su čvrsto zazidani kako bi se prigušili krici žrtava, a zgrada je postala mjesto s kojeg je za tisuće nedužnih Estonaca započeo put neizmjerne patnje.

Unatoč strahovitom teroru, estonski otpor nikad nije u potpunosti slomljen. Odmah nakon ponovne sovjetske okupacije krajem 1944. godine, tisuće estonskih vojnika, bivših časnika i civila koji su odbili regrutaciju u Crvenu armiju, pobjegli su u guste šume. Tamo su formirali pokret otpora koji je u narodu postao poznat pod imenom Šumska braća. Ovi hrabri partizani vodili su iscrpljujući gerilski rat protiv moćnog sovjetskog sigurnosnog aparata. Procjenjuje se da se do 30 tisuća ljudi u nekom trenutku pridružilo Šumskoj braći, oslanjajući se na pomoć lokalnog stanovništva koje im je u tajnosti donosilo hranu i zalihe.

Sovjetsko zapovjedništvo formiralo je posebne odrede za borbu protiv estonskih partizana. Jedna od najpoznatijih bitaka odigrala se u selu Osula krajem ožujka 1946. godine. Sedam partizana, među kojima su bile i dvije žene, skrivalo se na farmi Hendrik kada ih je okružilo čak 300 teško naoružanih sovjetskih vojnika. Neravnopravna bitka trajala je dugih sedam sati. Kada su partizani ostali bez streljiva, kuća je zapaljena. Dvojica boraca poginula su u razmjeni vatre, dok su ostali živi izgorjeli u plamenu. Kasnije je u dimnjaku srušene kuće pronađeno skriveno pismo.

​- Estonski narode! Danas, 1. travnja, mi, estonski partizani, borili smo se protiv izdajnika estonskog naroda. Pružali smo otpor oko osam sati. Estonski narode, bori se jednako čvrsto za slobodu i neovisnost. Živjela slobodna Estonija i estonski narod - stoji u pismu.

Sovjetske vlasti odgovorile su na ovaj otpor novim valovima terora. U ožujku 1949. godine provedena je masovna operacija tijekom koje je više od dvadeset tisuća ljudi, uglavnom članova seljačkih obitelji koje su podržavale partizane, nasilno deportirano u Sibir.

Sukobi su se nastavili godinama. U šumi blizu sela Saika početkom ožujka 1951. godine osam partizana sukobilo se s brojnim sovjetskim snagama koje su im prišle iz dva različita smjera. Četverosatna bitka završila je smrću pet sovjetskih vojnika i šest estonskih boraca. Iako su veće organizirane borbe okončane do sredine pedesetih godina, pojedinačni partizani skrivali su se po šumama desetljećima. 

Raspjevana revolucija

Sredinom osamdesetih godina, dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast i početkom političkih reformi u Sovjetskom Savezu, estonski nacionalni pokret ponovno je počeo rasti. Godine 1988. započeo je nevjerojatan proces mirnog otpora koji je svijet upoznao pod imenom Raspjevana revolucija. Stotine tisuća ljudi redovito su se okupljale na festivalima pjesama, gdje su se spontano pjevale do tada strogo zabranjene nacionalne pjesme na estonskom jeziku. Pjevanje je postalo snažno oružje protiv tiranije, a kulminacija tog nenasilnog otpora dogodila se krajem kolovoza 1989. godine. Gotovo dva milijuna ljudi iz Estonije, Latvije i Litve formiralo je neprekinuti ljudski lanac dug više od 600 kilometara, povezujući glavne gradove triju baltičkih država.

KRVAVA NEDJELJA U LITVI Noć kada su goloruki ljudi tijelima branili neovisnost od sovjetskih tenkova

Ovaj masovni prosvjed jasno je pokazao sovjetskim vlastima i cijelom svijetu nezaustavljivu želju baltičkih naroda za slobodom. Tijekom kaotičnog pokušaja vojnog udara u Moskvi u kolovozu 1991. godine, Estonija je iskoristila priliku i proglasila potpunu obnovu svoje državne neovisnosti. Građani su goloruki izlazili na ulice i formirali žive štitove oko televizijskih tornjeva i zgrada vlade kako bi spriječili prodor sovjetskih tenkova. Nekoliko tjedana kasnije, oslabljeni Sovjetski Savez bio je prisiljen službeno priznati estonsku neovisnost.

Iako je država napokon bila slobodna, ostaci duge okupacije bili su posvuda. U zemlji su i dalje bile stacionirane deseci tisuća ruskih vojnika. Pregovori o njihovom povlačenju bili su iznimno dugi i teški. Američki pritisak, posebno osobni angažman tadašnjeg predsjednika Billa Clintona, odigrao je ključnu ulogu u uvjeravanju Borisa Jeljcina da povuče snage. Više od 40 tisuća ruskih vojnika konačno je napustilo estonski teritorij do kraja kolovoza 1994. godine. Posebno složena operacija bila je demontaža nuklearnih reaktora u sovjetskom mornaričkom centru za obuku u gradu Paldiskom, koja je potrajala još punu godinu dana nakon odlaska trupa.

NAJGORI SCENARIJ Litva već ima planove za evakuaciju: 'Ako nas Rusi napadnu, borit ćemo se!'

Danas u Estoniji živi gotovo 400 tisuća Rusa i građana kojima je ruski materinji jezik, što predstavlja više od 20 posto ukupnog stanovništva zemlje. Većina njih su potomci radnika koji su planski doseljeni tijekom sovjetske ere kako bi radili u novoizgrađenim tvornicama. Pitanje njihovog statusa do danas je ostalo izvor stalnih političkih trvenja. Prilikom obnove neovisnosti, estonsko državljanstvo nije automatski dodijeljeno svima, već samo onima koji su ga imali prije sovjetske okupacije i njihovim potomcima. Ostali su morali proći zahtjevne ispite iz estonskog jezika, što je stvorilo veliku skupinu stanovnika bez državljanstva.

Treći po veličini estonski grad Narva, smješten na samoj granici s Rusijom, ima populaciju u kojoj nevjerojatnih 97 posto ljudi čine etnički Rusi ili izvorni govornici ruskog jezika. Regija se bori sa značajnim strukturnim problemima, višom stopom nezaposlenosti i slabijim gospodarskim razvojem u usporedbi s ostatkom zemlje. Statistički podaci pokazuju da škole u kojima se nastava odvija na ruskom jeziku bilježe znatno slabije rezultate u čitanju i matematici u odnosu na škole s estonskim programom. Budući da je estonski jedini službeni jezik u zemlji, njegovo slabo poznavanje uvelike ograničava mogućnosti zapošljavanja i socioekonomsku mobilnost stanovništva, čineći ih ranjivima na utjecaje i propagandu koja dolazi iz susjedne države.

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, estonska vlada odlučila je uvesti niz strogih mjera kako bi suzbila ruski utjecaj na svom teritoriju. Blokirano je emitiranje ruskih televizijskih kanala i zabranjen je pristup brojnim internetskim portalima koji šire dezinformacije iz Moskve. Vlada je ubrzala proces uklanjanja preostalih spomenika iz sovjetskog doba s javnih površina širom zemlje. Ovaj potez izazvao je velik otpor lokalnih vlasti u Narvi, gdje je gradonačelnik isprva odbio ukloniti sovjetski tenk s postolja, zahtijevajući da on ostane kao dio povijesnog sjećanja lokalnog stanovništva. Unatoč prosvjedima, vlada u Tallinnu ne odustaje od svojih planova za potpunu integraciju društva, a nedavno je najavljen i ambiciozan plan za potpuno ukidanje nastave na ruskom jeziku u svim državnim školama. Estonski premijer jasno je poručio da je država spremna hitno zatvoriti kompletnu istočnu granicu ako sigurnosne procjene pokažu bilo kakav znak neposredne opasnosti.