U hladnoj siječanjskoj noći 1991. godine, dok je svijet bio na rubu Zaljevskog rata, jedna mala baltička nacija vodila je vlastitu bitku za opstanak. U Vilniusu, glavnom gradu Litve, nenaoružani civili stajali su pred cijevima sovjetskih tenkova, pjevajući domoljubne pjesme i moleći se. Njihovo jedino oružje bila je nepokolebljiva želja za slobodom koja je proglašena deset mjeseci ranije. Međutim, odgovor Moskve bio je brutalan. Te noći, koja će ostati zapamćena kao "Krvava nedjelja", sovjetske snage ubile su četrnaest civila i ranile stotine, urezavši 13. siječnja u litavsku povijest kao dan kada je sloboda obranjena krvlju.
Put prema slobodi
Nakon desetljeća pod SSSR-om, Litva je 11. ožujka 1990. postala prva sovjetska republika koja je proglasila obnovu neovisnosti. Vođen pokretom Sąjūdis i predsjednikom Vrhovnog vijeća Vytautasom Landsbergisom, litavski parlament je gotovo jednoglasno izglasao povratak suverenosti. Kremlj, na čelu s Mihailom Gorbačovom, odbio je priznati taj čin. Prvi odgovor bio je ekonomski - Moskva je uvela blokadu, prekinuvši dotok nafte i plina. Nestašice i strmoglava inflacija trebali su slomiti duh naroda i potkopati povjerenje u novu vlast.
No, Litavci su izdržali. Kada ekonomska ucjena nije uspjela, Moskva je posegnula za silom. Početkom siječnja 1991., pod izlikom zaštite "rusofonog stanovništva" i "ponovne uspostave ustavnog poretka", u Litvu su poslane elitne jedinice sovjetske vojske, uključujući zloglasnu protuterorističku jedinicu Alpha i padobrance 76. zračno-jurišne divizije. Propaganda je poticala etničke napetosti, a prosovjetski "Odbor nacionalnog spasa" proglasio se jedinom legitimnom vlašću. Dana 10. siječnja, Gorbačov je uputio ultimatum Litvi - povucite "protuustavne zakone" ili se suočite s vojnom intervencijom. Landsbergis je tražio jamstva da trupe neće biti upotrijebljene, no odgovor iz Moskve nikada nije stigao.
Uvertira u krvoproliće
Napetost je rasla iz sata u sat. U petak, 11. siječnja, sovjetske jedinice počele su zauzimati strateške objekte. Prvo je pala zgrada Odjela za nacionalnu obranu, a zatim i Dom tiska u Vilniusu, gdje su vojnici prvi put upotrijebili bojevo streljivo protiv civila, ranivši nekoliko osoba. Tijekom subote, 12. siječnja, dok je zamjenik sovjetskog ministra obrane, general Vladislav Ačalov, osobno preuzimao zapovjedništvo nad operacijama, narod Litve počeo se spontano okupljati. Tisuće ljudi iz cijele zemlje slile su se u Vilnius kako bi svojim tijelima branile ključne institucije: zgradu parlamenta (Seimas), sjedište radija i televizije te, najvažnije, Televizijski toranj, simbol komunikacije s ostatkom svijeta.
Te subotnje večeri, dok su se vojne kolone kretale prema centru grada, nitko nije znao što donosi noć. Landsbergis je u parlamentu objavio da je tri puta bezuspješno pokušao dobiti Gorbačova telefonom. Oko ponoći postalo je jasno da je meta Televizijski toranj, 326 metara visoka građevina koja je dominirala panoramom Vilniusa.
Napad na Televizijski toranj
Nešto poslije jedan sat ujutro, u noći s 12. na 13. siječnja, tenkovi i oklopna vozila okružili su toranj. Gomila od nekoliko tisuća civila dočekala ih je pjevajući, držeći se za ruke i tvoreći živi zid. Tenkovi su isprva ispaljivali manevarsko streljivo, pokušavajući zaglušujućom bukom rastjerati prosvjednike. Kada to nije uspjelo, vojnici su otvorili vatru bojevim streljivom, pucajući prvo u zrak, a zatim izravno u nenaoružanu masu.
Prizori koji su uslijedili bili su stravični. Tenkovi su krenuli ravno na ljude, gazeći sve pred sobom. Zvučnici na oklopnim vozilima emitirali su snimljenu poruku: "Braćo Litavci! Nacionalistička i separatistička vlast koja se suprotstavila narodu je svrgnuta. Idite kući svojim roditeljima i djeci!" No, nitko se nije povlačio. Ubrzo nakon napada na toranj, sovjetske snage upale su i u zgradu nacionalne radio-televizije. Posljednje slike koje je Litva vidjela prije prekida emitiranja bile su lice sovjetskog vojnika koji trči prema kameri i gasi je.
Međutim, glas Litve nije bio potpuno utišan. Mali televizijski studio u Kaunasu uspio se uključiti u program i obavijestiti svijet o masakru. Profesori sa sveučilišta i obični građani na nekoliko su jezika pozivali u pomoć, dok je prijetnja sovjetske vojske visjela i nad njima.
Žrtve jedne noći
U napadu je ubijeno trinaest civila, a četrnaesta žrtva preminula je od srčanog udara. Više od 700 ljudi je ozlijeđeno. Među poginulima je bila i Loreta Asanavičiūtė, 23-godišnja krojačica koja je preminula u bolnici nakon što ju je pregazio tenk. Ona je postala simbolom žrtve za slobodu. Ironično, jedan pripadnik sovjetske jedinice Alpha također je poginuo, ali od "prijateljske vatre" svojih suboraca.
Unatoč brutalnosti, napad nije slomio litavski duh. Naprotiv, samo ga je ojačao. Deseci tisuća ljudi okupili su se oko zgrade parlamenta, gradeći barikade i pripremajući se za konačni obračun. Međutim, do novog napada nije došlo. Suočena s neočekivano snažnim otporom i međunarodnom osudom, sovjetska vojska je odstupila.
Međunarodna reakcija bila je, isprva, suzdržana. Američka administracija, zaokupljena operacijom "Pustinjska oluja" u Iraku, nije željela antagonizirati Gorbačova. Ipak, slike iz Vilniusa obišle su svijet. Island je postao prva država koja je 4. veljače 1991. priznala neovisnu Litvu.
Ključnu podršku pružio je i tadašnji predsjednik Ruske Federacije, Boris Jeljcin, koji je osudio napad i priznao suverenitet baltičkih država.
Krvavi siječanjski događaji postali su prekretnica. Na referendumu održanom 9. veljače 1991., više od 90 posto Litavaca glasalo je za potpunu neovisnost. Bio je to konačni udarac sovjetskim pokušajima da zadrže Litvu. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon neuspjelog puča tvrdolinijaša u Moskvi u kolovozu 1991., Sovjetski Savez se počeo raspadati.
Danas je 13. siječnja u Litvi Dan branitelja slobode, dan sjećanja, ali i dan pobjede - dan kada je mala nacija pokazala svijetu da se sloboda brani i golim životom.
