U veljači 1945. godine, dok je Drugi svjetski rat ulazio u završnicu, trojica najmoćnijih ljudi tadašnjeg svijeta sjela su za stol u Jalti, ljetovalištu na obali Crnog mora. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill i sovjetski diktator Josif Staljin osam su dana razgovarali o tome kako će izgledati svijet nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom. Na fotografijama su djelovali gotovo prijateljski, nasmijani, opušteni, uvjereni da upravo stvaraju temelje trajnog mira. Za milijune Europljana taj je sastanak poslije postao simbol nečega sasvim drugog. Jalta je postala sinonim za izdaju, za trenutak u kojem su velike sile odlučivale o sudbini malih naroda bez njihova pristanka. Osamdeset i jednu godinu poslije svijet ponovno govori o novoj Jalti. Samo što bi za stolom, umjesto Roosevelta, Churchilla i Staljina, mogli sjediti Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping.

Povod za usporedbu jest trilateralni susret američkog, ruskog i kineskog predsjednika na marginama samita APEC-a u kineskom Shenzhenu idućeg tjedna. Prema pisanju britanskog The Guardiana, koji je u subotu objavio opsežnu analizu svojeg diplomatskog urednika Patricka Wintoura, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski među onima je koji upozoravaju da bi svijet mogao svjedočiti svojevrsnoj Jalti 2.0. Njegova zabrinutost nije teško razumljiva. Ako se tri nuklearne sile počnu dogovarati o novim pravilima međunarodnih odnosa, zemlje o kojima pregovaraju mogle bi se naći pred gotovim odlukama. A za Ukrajinu, baltičke države, istočnu Europu i Tajvan takva mogućnost otvara pitanja koja daleko nadilaze uobičajenu diplomaciju.

U međunarodnoj politici postoji stara izreka da, ako niste za pregovaračkim stolom, postoji opasnost da ste na jelovniku. Upravo je to strah koji prati najavljeni susret. Putin već dugo zagovara drukčiju europsku sigurnosnu arhitekturu, Trump govori o američkim interesima i vlastitim zonama utjecaja, a Xi pokušava Kinu predstaviti kao nezaobilaznu silu bez koje nije moguće riješiti najveće međunarodne krize. Ipak, zasad nije sigurno ni hoće li se trojica predsjednika zaista sastati u formatu koji bi omogućio ozbiljne pregovore, a još manje hoće li doći do kakvog povijesnog sporazuma. Peking, prema dostupnim informacijama, pokazuje znatno manje oduševljenja idejom nove Jalte od Moskve.

POBUNA SAVEZNIKA Putin im je držao lekciju iz povijesti? Razgovor od 90 minuta koji je podijelio EU

Povijesna Jalta bila je mnogo složenija od popularne predodžbe o trojici državnika koji su uzeli kartu Europe i podijelili je olovkom. U veljači 1945. Crvena armija već je kontrolirala velik dio istočne Europe i napredovala prema Berlinu. Staljin nije morao tražiti dopuštenje za utjecaj na područjima koja su njegove vojske već zauzele. Roosevelt je želio sovjetsku pomoć u završnom ratu protiv Japana i podršku stvaranju Ujedinjenih naroda, dok je Churchill pokušavao sačuvati britanski utjecaj i spriječiti potpuno sovjetsko ovladavanje istočnom Europom. Najbolji primjer bila je Poljska. Britanija je 1939. ušla u rat zbog njemačkog napada na tu zemlju, a šest godina poslije Churchill je morao pregovarati o njezinoj budućnosti sa Staljinom, čija je vojska već bila ondje. Britanski premijer govorio je o časti i poljskoj neovisnosti, a Staljin je pitanje Poljske promatrao kao pitanje sovjetske sigurnosti i opstanka. Zapadni saveznici dobili su obećanja o demokratskim izborima i pravu oslobođenih naroda da odlučuju o vlastitoj budućnosti, ali obećanja nisu spriječila uspostavu komunističkih režima u istočnoj Europi.

Zbog toga je Jalta postala politička metafora za trgovinu slobodom manjih država u ime stabilnosti velikih. Američki predsjednik George W. Bush 2005. godine, tijekom posjeta Latviji, javno je kritizirao povijesni sporazum, ustvrdivši da je milijune ljudi prepustio komunističkoj dominaciji. Njegova je poruka bila da se sigurnost ne može dugoročno graditi žrtvovanjem slobode drugih naroda. Kako podsjeća Guardian, upravo se tu vidi velik ideološki razmak između nekadašnjeg republikanskog shvaćanja američke vanjske politike i Trumpova pristupa međunarodnim odnosima.

Putin sanja novu Jaltu

Od trojice mogućih sudionika susreta Putin najotvorenije zagovara ideju novog dogovora velikih sila. Moskva želi priznanje da je Rusija nezaobilazan čimbenik europske sigurnosti i da o budućnosti kontinenta ne mogu odlučivati samo Washington i Bruxelles. U ruskom viđenju međunarodnih odnosa, koje se već godinama provlači kroz izjave najviših dužnosnika, sigurnost bi se trebala temeljiti na međusobno priznatim interesima velikih država, a ne isključivo na pravu svake zemlje da samostalno bira svoje saveze. Ruski pregovarač Vladimir Medinski čak je otvoreno govorio o stvaranju sigurnosnog sustava koji bi bio moderna verzija Jalte ili Potsdama. Prema njegovu tumačenju, takav bi dogovor mogao osigurati mir u Europi za desetljeća, pa čak i stoljeća. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova također je izrazila nadu da bi susret mogao označiti početak povratka stabilnosti u međunarodne odnose.

No povijesna usporedba ima ozbiljan nedostatak. Staljin je 1945. na Jalti nastupao kao pobjednik rata čija je vojska kontrolirala golema područja Europe. Putin 2026. dolazi iz drukčije pozicije: ruska invazija na Ukrajinu pretvorila se u dugotrajan i iscrpljujući rat, a rusko gospodarstvo znatno je manje od gospodarstava drugih velikih globalnih aktera. Rusija i dalje raspolaže golemim nuklearnim arsenalom, energetskim resursima i sposobnošću destabiliziranja susjednih država, ali njezina ekonomska moć nije usporediva s američkom ili kineskom. Zato bi Putinu već i sama fotografija s Trumpom i Xijem mogla biti politički važna. Pokazivala bi domaćoj javnosti da je Rusija, unatoč sankcijama i dugotrajnom ratu, i dalje za stolom na kojem se raspravlja o sudbini svijeta. Guardian upozorava da bi Putin pokušao takav susret pretvoriti u početak redovitih pregovora velikih sila, s naglaskom na sigurnost i međusobne interese, dok bi pitanja ljudskih prava, demokracije i prava manjih država bila manje zastupljena.

Trump traži dogovore, ali u Kinu dolazi nakon poraza

Ni Trumpova pozicija nije jednostavna. Američki predsjednik dolazi u Kinu nakon republikanskog poraza na izborima za Kongres, koji je bitno promijenio odnos političkih snaga u Washingtonu. Istodobno njegova administracija pokušava pronaći izlaz iz nekoliko međunarodnih kriza, uključujući rat s Iranom i dugotrajni sukob u Ukrajini. Trumpova vanjska politika sve otvorenije polazi od shvaćanja da velike sile imaju posebna prava u dijelovima svijeta koje smatraju svojim neposrednim interesnim područjem. U američkoj strategiji nacionalne sigurnosti iz 2025., kako je interpretira Guardian, zapadna hemisfera zauzima posebno mjesto kao područje američkih strateških interesa. Takvo razmišljanje podsjeća na Monroeovu doktrinu iz 19. stoljeća, kojom su Sjedinjene Države nastojale ograničiti utjecaj europskih sila u Amerikama.

U suvremenoj verziji, koju neki analitičari nazivaju Donroeovom doktrinom, Washington pokušava ograničiti utjecaj Kine i drugih suparnika u Latinskoj Americi, učvrstiti kontrolu nad strateškim resursima i osigurati prednost američkim interesima. Kritičari upozoravaju da bi prihvaćanje svijeta podijeljenog na interesne sfere moglo oslabiti načelo suverenosti država. Zagovornici realističnijeg pristupa međunarodnim odnosima, pak, tvrde da je bolje priznati stvarnu raspodjelu moći i pokušati dogovoriti pravila njezina korištenja nego održavati sustav koji više ne odgovara globalnim odnosima snaga.

Analitičari koje prenosi Bloomberg Adria upozoravaju da Trump u takve razgovore ulazi pod pritiskom domaće politike. Politolog Tomaž Deželan smatra da američki predsjednik nakon gubitka republikanske kontrole nad Kongresom mora pokazati konkretne rezultate. Klemen Grošelj procjenjuje da bi političko slabljenje Trumpa moglo promijeniti način na koji Moskva i Peking pristupaju Washingtonu. No američki predsjednik i dalje zadržava značajne ovlasti u vanjskoj politici, pa izborni poraz sam po sebi ne znači da je izgubio sposobnost međunarodnog djelovanja.

Xi Jinping ima drukčiji plan

Najzanimljiviji dio mogućeg susreta možda je upravo kineska pozicija. Dok Putin želi novu sigurnosnu arhitekturu, a Trump dogovor kojim bi mogao pokazati diplomatski uspjeh, Xi Jinping nema očit razlog prihvatiti podjelu svijeta prema pravilima koja predlažu druga dvojica. Kina se nastoji predstaviti kao zagovornik stabilnosti, trgovine i multilateralnih institucija. Istodobno razvija vlastitu vojnu moć i snažno inzistira na svojim interesima, osobito kada je riječ o Tajvanu i zapadnom Pacifiku. Njezino gospodarstvo duboko je povezano s međunarodnim tržištima, što ograničava privlačnost svijeta podijeljenog u zatvorene i međusobno suprotstavljene blokove.

TEKSAS: PLAVI VAL Kako je pala Trumpova utvrda: Učitelj i svećenik ispisali povijest Amerike

Profesor Minghao Zhao sa Sveučilišta Fudan objasnio je na međunarodnoj konferenciji u Abu Dhabiju da Kina rat u Ukrajini smatra Putinovom strateškom pogreškom, a rat protiv Irana Trumpovom. Peking se sada nalazi u položaju zemlje koja pokušava upravljati posljedicama sukoba koje nije započela. Takva situacija Kini pruža diplomatske mogućnosti, ali i rizike. Xi bi mogao pomoći u pronalaženju izlaza iz iranske krize, ponajprije zato što je kineskom gospodarstvu iznimno važno očuvanje pomorskih putova kojima stiže nafta. Međutim, prihvaćanje ruske vizije europskog sigurnosnog poretka moglo bi ozbiljno narušiti odnose Pekinga s Europskom unijom. Kina posljednjih mjeseci pokušava obnoviti gospodarsko i političko povjerenje s Europom nakon trgovinskih napetosti izazvanih velikim kineskim proizvodnim viškovima i konkurencijom europskoj industriji.

Pritom Kina ne želi ni otvoreno napustiti Rusiju, s kojom održava važno strateško partnerstvo. Ipak, to partnerstvo nije ravnopravno. Rusija je zbog rata, sankcija i tehnoloških ograničenja sve više ekonomski ovisna o Kini, što Pekingu daje dodatnu pregovaračku snagu. Za Xija bi zato sastanak mogao biti prilika da potvrdi kineski globalni utjecaj bez prihvaćanja obveza koje bi iz njega proizašle.

Tko bi mogao platiti cijenu nove podjele?

Za Ukrajinu pitanje nove Jalte nije povijesna rasprava nego neposredan sigurnosni problem. Kijev strahuje od mogućnosti da Washington i Moskva dogovaraju budućnost Ukrajine bez njezina pristanka, a posebno od sporazuma kojim bi se ruska kontrola nad okupiranim područjima prihvatila kao trajna politička činjenica. Slična zabrinutost postoji i u drugim dijelovima istočne Europe. Baltičke države sigurnost temelje na članstvu u NATO-u i američkim jamstvima. Ako bi Washington u budućim pregovorima počeo prihvaćati ruske zahtjeve za posebnom zonom utjecaja u Europi, to bi otvorilo pitanje vjerodostojnosti zapadnog sustava sigurnosti. Čak i bez formalne promjene granica, politička nesigurnost mogla bi imati ozbiljne posljedice.

VELIKA KRONOLOGIJA Trump i Rusi: 40 godina tajnih veza, obavještajnih operacija i milijuna dolara

Tajvan se nalazi pred drukčijim, ali usporedivim izazovom. Kina ga smatra dijelom svojega teritorija i ne isključuje uporabu sile radi ujedinjenja. Sjedinjene Države desetljećima održavaju specifičan odnos s Tajvanom, pružajući mu obrambenu potporu, ali bez bezuvjetnog obećanja izravne vojne intervencije. Eventualni američko-kineski dogovor koji bi promijenio dosadašnju ravnotežu izazvao bi zabrinutost i u Japanu, Južnoj Koreji te drugim državama regije.

Charles Kupchan, stručnjak američkog Council on Foreign Relationsa, za Guardian je ocijenio da su razgovori između velikih sila nužni, čak i kada njihove političke vrijednosti nisu iste. On smatra da svijet više nije organiziran oko prevlasti SAD-a i njegovih demokratskih saveznika te da će Washington morati pronaći načine suradnje s drugim centrima moći. Iako priznaje mogućnost nepovoljnih kompromisa, Kupchan ne smatra da je napuštanje Ukrajine i Tajvana neizbježan ishod.

Nova Željezna zavjesa

Kada se govori o novoj Jalti, najveća pozornost obično je usmjerena na vojne saveze i državne granice. Međutim, današnja moguća podjela svijeta imala bi i snažnu gospodarsku dimenziju. Za razliku od 1945., kada su veliki dijelovi svjetskog gospodarstva bili razrušeni, današnje sile povezane su složenim lancima opskrbe, digitalnom infrastrukturom, trgovinom energentima i proizvodnjom napredne tehnologije. Zato bi nova podjela mogla izgledati drukčije od nekadašnje Željezne zavjese. Umjesto potpune izolacije dvaju blokova, mogla bi se razvijati mreža paralelnih tehnoloških, trgovinskih i financijskih sustava. Države bi bile pod pritiskom da biraju dobavljače, proizvodne kapacitete i strateške partnere prema političkoj bliskosti, a ne samo prema cijeni i kvaliteti.

Bloomberg Adria u svojoj analizi upozorava upravo na takvu mogućnost. Kineska dominacija u preradi rijetkih zemnih elemenata, azijska proizvodnja naprednih poluvodiča, američke izvozne kontrole i energetska sigurnost postaju instrumenti međunarodnog nadmetanja. Prema procjenama Bloomberg Economicsa koje prenosi ta analiza, veliki sukob ili ozbiljan poremećaj u Južnom kineskom moru mogao bi smanjiti svjetski BDP za približno 1,9 posto, odnosno oko dva bilijuna dolara.

XIJEVA ČISTKA Iz vrha komunističke partije Kine nestalo 86 ljudi, gdje su 42 generala?

Posljedice takvog razvoja osjetile bi i manje europske države. Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, nije među glavnim akterima mogućih pregovora, ali je gospodarski i sigurnosno povezana s njihovim ishodom. Promjene u europskoj sigurnosnoj arhitekturi, trgovinskim odnosima s Kinom, energetskim tokovima i međunarodnim lancima opskrbe ne bi zaobišle hrvatsko gospodarstvo.

Može li se povijest doista ponoviti?

Roosevelt, Churchill i Staljin predstavljali su savezničke sile koje su upravo pobjeđivale u najvećem ratu u povijesti. Trump, Putin i Xi vode države koje imaju suprotstavljene interese, međusobno su ekonomski povezane i istodobno se natječu za globalni utjecaj. Osim toga, današnji svijet nije moguće jednostavno podijeliti na tri jednaka dijela. Europska unija, Indija, Japan, Brazil, Indonezija i brojne druge zemlje imaju vlastite političke i gospodarske interese. Kina nije Sovjetski Savez, Rusija nema vojnu i gospodarsku moć nekadašnjeg SSSR-a, a američki utjecaj, iako golem, nije neograničen. Politolog Tomaž Deželan zato upozorava da je i samu povijesnu Jaltu pogrešno svesti na jedan sastanak na kojem je svijet podijeljen u nekoliko poteza. Sporazumi iz 1945. bili su rezultat dugotrajnog procesa, vojne situacije na terenu i pregovora o budućim međunarodnim institucijama. Isto tako, suvremeni svjetski poredak neće se promijeniti samo zato što su se tri predsjednika sastala.

No simbolika može imati stvarnu političku težinu. Ako Putin uspije nametnuti ideju da europska sigurnost mora biti predmet posebnog dogovora velikih sila, ako Trump prihvati načelo međusobnog priznavanja interesnih zona, a Xi procijeni da mu takav sustav odgovara, međunarodni odnosi mogli bi postupno krenuti prema drukčijem modelu. U njemu bi vojna i gospodarska moć dobile veću težinu, dok bi međunarodno pravo i mogućnost manjih država da samostalno odlučuju o svojoj budućnosti bili pod dodatnim pritiskom.