Siječanj je 2027. godine. Vladimir Putin iznenada umire prirodnom smrću, ne ostavljajući iza sebe nasljednika. U Moskvi počinje nemilosrdna borba za vlast između sigurnosnih službi, vojske i političkih skupina okupljenih oko Kremlja. Nakon dva mjeseca neizvjesnosti pobjedu odnose ruske tajne službe, a novi predsjednik postaje bivši general FSB-a. U Ukrajini se ubrzo postiže primirje, sankcije Rusiji djelomično se ukidaju, a Europa počinje vjerovati da je najopasnije razdoblje iza nje. No mir je samo privid. Tri godine poslije ruske snage prelaze granicu Estonije, NATO aktivira članak 5. o kolektivnoj obrani i počinje rat koji zahvaća velik dio europskog kontinenta. Ovo je scenarij koji su razradili analitičari američkog istraživačkog centra RAND Europe, jedne od najpoznatijih organizacija za sigurnosne i strateške studije na svijetu. Njihov izvještaj, objavljen 10. studenoga 2026. pod naslovom Ready for War 2030: A Scenario, zamišlja kako bi Europa mogla izgledati ako odvraćanje Rusije ne uspije. Riječ je o hipotetskom scenariju osmišljenom kako bi se provjerilo koliko su europske države spremne za veliki vojni sukob.

Ready for War 2030: A Scenario by Paula Manitasevic

Izvještaj potpisuju James Black, Kiran Suman-Chauhan i Leanne Iorio, stručnjaci RAND-a, organizacije koja desetljećima istražuje vojnu strategiju, nacionalnu sigurnost i međunarodne sukobe. Njihov scenarij polazi od pretpostavke da čak ni Putinov odlazak s vlasti ne bi nužno značio kraj ruske konfrontacije sa Zapadom. Novi čovjek u Kremlju mogao bi naslijediti iste geopolitičke ciljeve, ali i dodatni problem: potrebu da dokaže vlastitu snagu ruskoj vojsci, sigurnosnom aparatu i političkim elitama. U toj bi situaciji ograničena vojna operacija protiv jedne članice NATO-a mogla postati način učvršćivanja vlasti. Analitičari upozoravaju da bi takva strategija bila osobito opasna ako bi rusko vodstvo pogrešno procijenilo spremnost Zapada na vojni odgovor.

Putinova smrt i general FSB-a koji preuzima Kremlj

U zamišljenoj kronologiji sve počinje u siječnju 2027. Putinova smrt otvara politički vakuum kakav Rusija nije doživjela desetljećima. Budući da nije imenovan jasan nasljednik, različiti dijelovi državnog aparata pokušavaju preuzeti kontrolu nad zemljom. U borbi za vlast naposljetku pobjeđuju sigurnosne službe, a u ožujku je za novog predsjednika proglašen bivši general Federalne službe sigurnosti, FSB-a. Njegovo ime u izvještaju nije navedeno jer se ne radi o konkretnoj osobi, nego o zamišljenom nasljedniku. Novi predsjednik suočava se s iscrpljenom ekonomijom, nezadovoljnim stanovništvom i posljedicama dugotrajnog rata u Ukrajini. Prvi mu je cilj stabilizirati vlast i spriječiti moguće sukobe unutar režima. Zbog toga pristaje na američki prijedlog o prekidu vatre u Ukrajini, uz podršku Velike Britanije i drugih velikih europskih država. Zauzvrat Rusija dobiva djelomično ublažavanje sankcija.

U travnju 2027. oružje na ukrajinskoj bojišnici uglavnom utihne. Međutim, već u srpnju mirovni pregovori zapadaju u slijepu ulicu. Rusija se odbija odreći svojih zahtjeva za okupiranim ukrajinskim teritorijima, dok Ukrajina ne prihvaća trajni gubitak dijelova zemlje. Rezultat je zamrznuti sukob, situacija u kojoj nema velikih vojnih operacija, ali nema ni stvarnog mira. Ruske postrojbe ostaju na okupiranim područjima, dok Kremlj počinje obnavljati svoje oružane snage. Europa istodobno pokušava normalizirati odnose, ali ruski vojni i sigurnosni aparat ne odustaje od dugoročnog suparništva s NATO-om.

2028.: Rat protiv Europe počinje bez tenkova

Do siječnja 2028. novi ruski predsjednik počinje uklanjati Putinove stare suradnike i zamjenjivati ih ljudima koji mu osobno duguju politički uspon. Ipak, njegovo je mjesto daleko od sigurnog. Ruska ekonomija još osjeća posljedice rata, društvo je iscrpljeno, a radikalni dijelovi vojnog vodstva zahtijevaju agresivniji nastup prema Zapadu. Novi predsjednik zaključuje da mu je potreban vanjski neprijatelj protiv kojeg će demonstrirati odlučnost. Kremlj zato pokreće široku hibridnu kampanju protiv europskih članica NATO-a. U ovom scenariju to još nije klasičan rat, nego niz sabotaža, kibernetičkih napada, prekida komunikacijskih mreža, napada na energetsku infrastrukturu i informacijskih operacija kojima se pokušava potkopati povjerenje građana u njihove vlade. U istočnoj Europi šire se tvrdnje da su ruske manjine izložene progonu, dok se u zapadnim državama potiču sukobi oko migracija, obrambenih izdataka i odnosa prema europskim institucijama.

Analitičari detaljno opisuju kako bi takav rat mogao izgledati u svakodnevnom životu. U njihovu scenariju tijekom siječnja 2029. veliki kvar u elektrani Grain u britanskom Kentu, uz oštećenja transformatora na drugim lokacijama, izaziva nestanke električne energije u Londonu i jugoistočnoj Engleskoj. Vlasti ne mogu odmah utvrditi uzrok, a pojavljuju se sumnje na sabotažu. Mjesecima poslije, u rujnu, hakeri napadaju informatičke sustave britanskog trgovačkog lanca Tesco. Distribucijski centri prestaju normalno raditi, opskrbni lanci pucaju, a police trgovina ostaju prazne. Nastaje panična kupnja, što dodatno pogoršava nestašice. Početkom 2030. oštećuju se podmorski komunikacijski i energetski kabeli, a prekidi internetskog prometa, nestašice hrane i vode te rast cijena postaju dio svakodnevice. Sve su to zamišljeni događaji kojima RAND želi pokazati koliko bi moderna društva bila ranjiva na napade usmjerene protiv infrastrukture o kojoj ovise milijuni ljudi.

Kremlj priprema napad na Baltik

Ključni preokret događa se u lipnju 2029. godine. U Južnoj Americi izbija velika kriza praćena nasiljem i oružanim sukobima. Sjedinjene Države odlučuju da je stabilizacija tog područja njihov glavni sigurnosni prioritet, zbog čega dodatno smanjuju vojnu prisutnost u Europi. Istodobno ostaju napetosti s Kinom u indo-pacifičkoj regiji. Europske članice NATO-a shvaćaju da bi u slučaju rata mogle računati na američku logističku i stratešku potporu, ali ne i na brzo slanje velikog broja američkih vojnika. Kremlj to prepoznaje kao moguću priliku. Pod pritiskom tvrdolinijaša iz vojnog vrha ruski predsjednik tijekom 2029. naređuje pripremu ograničene vojne operacije na Baltiku. Njezina svrha nije samo osvajanje teritorija. Pravi je cilj dokazati da NATO nije spreman braniti svoje manje članice i time oslabiti vjerodostojnost cijelog Saveza.

ESTONIJA U STRAHU Narva, grad koji drhti. Prvi je na putu Putinu, scenarij za invaziju kao Knin 90-ih

Meta postaje Narva, grad na samoj estonsko-ruskoj granici, koji od ruskog Ivangoroda dijeli rijeka Narva. U njemu velik dio stanovništva govori ruski, a upravo ta činjenica daje Kremlju mogućnost da izgradi političko opravdanje za intervenciju. U svibnju 2030., prema RAND-ovu scenariju, ruske strukture potiču prosvjede koji prerastaju u nasilne nerede. Estonske snage sigurnosti interveniraju, a ruski predsjednik optužuje Tallinn da više nije sposoban jamčiti sigurnost ruskoj manjini. Moskva objavljuje da mora zaštititi svoje sunarodnjake i šalje vojsku preko granice. Ruske postrojbe ulaze u Narvu i okolna područja. U Kremlju računaju da će zapadnoeuropske prijestolnice izbjeći izravan sukob i radije prihvatiti ograničeno zauzimanje teritorija nego riskirati veliki rat s nuklearnom silom.

NATO aktivira članak 5. i počinje veliki rat

No ruska procjena pokazuje se pogrešnom. NATO odmah staje iza Estonije i aktivira članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojemu se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve. Europske zemlje odlučuju poslati snage u obranu estonskog teritorija, iako je američko sudjelovanje ograničeno. Time ruska operacija, zamišljena kao brza demonstracija zapadne slabosti, prerasta u veliki međunarodni sukob. Od lipnja do listopada 2030. vode se intenzivne borbe, a Moskva pokušava proširiti sukob na druga područja kako bi prisilila NATO da podijeli svoje snage i resurse. Ruska vojska započinje operacije u sjevernoj Europi, prijeti norveškim područjima i arhipelagu Svalbardu, dok njezine podmornice pokušavaju probiti savezničku obranu i ući u sjeverni Atlantik.

Posebno važna meta postaje Velika Britanija. Rusija želi oslabiti njezinu sposobnost da šalje pojačanja prema Baltiku i istodobno ugroziti pomorske putove preko kojih bi NATO mogao primati pomoć sa zapadne strane Atlantika. Ruske snage zato izvode sabotaže, kibernetičke napade te zračne i raketne udare na britanske vojne baze, luke, radarske instalacije i zapovjedna središta. U operacije obrane Baltika uključuju se britanske kopnene postrojbe, borbeni zrakoplovi F-35 i Typhoon te sustavi za dalekometne udare. Sjeverni Atlantik postaje poprište protupodmorničkog ratovanja, dok se na europskom istočnom krilu vode velike kopnene bitke. Sukob zahvaća i južnu te jugoistočnu Europu, uglavnom kroz kibernetičke i ograničene vojne napade. Rusija pritom izbjegava izravno provocirati Tursku, koja u ovom zamišljenom sukobu zadržava ograničenu ulogu.

Studeni 2030.: Moskva proglašava pobjedu

Nakon pet mjeseci intenzivnih borbi Europa je iscrpljena. Europske vojske uspijevaju spriječiti Rusiju da ostvari svoje najambicioznije ciljeve, ali nemaju dovoljno snage za brzo okončanje sukoba. Zalihe streljiva se smanjuju, vojna industrija teško održava korak s potrošnjom, a gospodarstva trpe velike gubitke. U Rusiji se istodobno povećava nezadovoljstvo zbog činjenice da nova vojna operacija, koja je trebala završiti brzom pobjedom, ponovno prerasta u iscrpljujući rat. Predsjednik se suočava sa sve većim pritiscima vlastitih generala i političkih suparnika. U takvim okolnostima odlučuje proglasiti uspjeh iako ruske snage nisu ostvarile odlučujuću vojnu pobjedu. Moskva tvrdi da je zaštita ruske manjine u Estoniji osigurana, a kao dokaz navodi činjenicu da ruska vojska još kontrolira Narvu i veći dio estonske regije Ida-Virumaa. Ruski predsjednik predlaže prekid vatre prije nego što NATO uspije organizirati novu veliku protuofenzivu.

Zapadnoeuropske države, iscrpljene višemjesečnim ratovanjem, prihvaćaju primirje, dok Estonija odbija priznati rusko zauzimanje svojeg teritorija. U siječnju 2031. borbe su zaustavljene, ali mirovni pregovori ponovno zapadaju u slijepu ulicu. Europa se tako nalazi pred novim zamrznutim sukobom, ovoga puta unutar teritorija države članice NATO-a. Rusija nije uspjela razbiti Savez brzom vojnom operacijom, ali je dovela u pitanje njegovu sposobnost da zaštiti teritorijalni integritet svojih članica. Prema zamišljenom završetku RAND-ove analize, rezultat nije ni jasan ruski trijumf ni potpuna pobjeda NATO-a, nego dugotrajna sigurnosna kriza koja bi mogla promijeniti europski poredak.

Zašto analitičari upozoravaju baš na 2030. godinu?

Iako je opisani slijed događaja izmišljen, upozorenja na mogućnost sukoba Rusije i NATO-a temelje se na stvarnim sigurnosnim procjenama. Europske obavještajne i obrambene institucije posljednjih godina sve češće upozoravaju da bi Rusija nakon smirivanja rata u Ukrajini mogla obnoviti dio vojnih sposobnosti i ponovno povećati pritisak na istočne članice Saveza. U analizi objavljenoj u lipnju 2026. britanski istraživački centar Centre for European Reform naveo je da pojedine europske obavještajne službe razmatraju mogućnost ruskog napada na državu članicu NATO-a do kraja desetljeća. Slične zabrinutosti izrazili su i stručnjaci američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), naglašavajući da se rusko vojno planiranje mora promatrati u kontekstu dugoročnog sukoba Kremlja sa zapadnim državama.

Ipak, među analitičarima ne postoji suglasnost da je takav napad izgledan. Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) u opsežnoj analizi sigurnosti Estonije upozorilo je da je ruska sposobnost izvođenja uspješne konvencionalne invazije na baltičke države ozbiljno ograničena. Prema toj procjeni, ruske snage mogle bi ostvariti početni prodor, ali bi se potom suočile sa snažnim vojnim odgovorom Estonije i njezinih europskih saveznika. RAND-ovo izvješće zato nije zamišljeno kao upozorenje da će Vladimir Putin umrijeti u siječnju 2027. ili da će ruski tenkovi točno u svibnju 2030. krenuti prema Narvi. Njegovi autori pokušavaju odgovoriti na šire pitanje: što se događa kada Europa godinama zanemaruje mogućnost velikog rata, a zatim se iznenada suoči sa sukobom za koji njezina gospodarstva, industrija, infrastruktura i stanovništvo nisu dovoljno pripremljeni? Analiziraju dvanaest područja mogućeg sukoba, među kojima su društvena otpornost, opskrbni lanci, kibernetička sigurnost, zaštita kritične infrastrukture, mobilizacija, svemirske sposobnosti, protuzračna obrana i nuklearno odvraćanje. Njihova je glavna poruka da se rat u 21. stoljeću ne bi vodio samo na bojišnici, nego i u elektranama, bolnicama, lukama, podatkovnim centrima, tvornicama i svakodnevnom životu milijuna građana.