Kad smo već kod Gane i Afrike, prije 65 godina iz Hrvatske je isplovio brod koji je Josipa Broza Tita vodio na jednu od njegovih najvažnijih misija.  Naime, u veljači 1961. godine, dok je Hladni rat dijelio svijet na dva nepomirljiva bloka, iz jadranskih voda isplovila je predsjednička jahta "Galeb". Na njoj, Josip Broz Tito krenuo je na 72-dnevnu turneju po Africi. Misija je bila dvostruka: učvrstiti temelje onoga što će krajem te godine postati Pokret nesvrstanih i, što je jednako važno, otvoriti vrata jugoslavenskom gospodarstvu na kontinentu koji se budio iz kolonijalnog sna. Među osam zemalja na itineraru, posjet Gani, prvoj neovisnoj državi supsaharske Afrike, bio je ključan test i najveća prilika za Titovu viziju trećeg puta, koji nije bio samo politička ideja, već i sofisticirana gospodarska strategija.

Veliko Titovo putovanje, takozvani "Put mira" pratili su razarač R-11 "Split", eskortni razarači RE-51 Triglav i RE-52 "Biokovo" kao i teretni brod Lovćen s više od 1500 mornara, oficira i ostalog osoblja. Jovanka je primjerice na put povela osobnu krojačicu koja je svaki dan šila novu haljinu za svečane prijeme. Zapisano je kako su Titovu misiju opsluživala dva transportana zrakoplova: jedan je prevozio Tita i delegaciju od države do države, drugi svakodnevno letio za Beograd i natrag s diplomatskom poštom i svim potrebama. A od cca 1500 mornara, polovica je bial Titova, a druga polovica Jovankina krvna grupa. Ništa se nije prepuštalo slučaju. 

Prva Titova destinacija u Africi trebala je biti Gana, i tu je, već od prve informacije o sigurnosti, uočen problem. Ministarstvo unutarnjih poslova Gane bilo je obrazovano po ugledu na britanski Home Office, a na istaknutim poslovima su i radili britanski stručnjaci. Međutim, u Gani je već bila prisutna sve veća težnja ka osamostaljenju i zamjeni britanskih stručnjaka Gancima. Tako je krajem 1960., pred Titovu posjetu, od 21 Britanca, rukovodilaca u ganskom MUP-u i policiji, 11 bilo na odmoru, pred potpunim povlačenjem iz ganske službe, piše Miladin Adamović u svojoj knjizi "Galeb mira i razdora - 72 dana oko Afrike, najskuplje Titovo putovanje".

Zbog toga je Brozova obavještajna služba bila poprilično oprezna, pogotovo znajući da su Ganci zahvaljujući, prije svega engleskoj školi otkrili i pripremu atentata na predsjednika Republike Kvama Nkrumaha 1958. godine. Nakon toga je ganska vlada usvojila Akt o prevenciji, čime je dobila moćno oružje i za borbu protiv opozicije. Na temelju ovog akta, ganska policija je mogla uhapsiti i držati osumnjičene u zatvoru do pet godina, bez prava sudova da se u to miješaju. Pozivom na ovaj zakon u Gani je, prije Titove posjete, uhićeno oko 140 ljudi, od narodnih zastupnika do kriminalaca. O problemima sigurnosti u Gani, kao i o snagama režima Kvame Nkrumaha, ''crnog diktatora, buržuja i robovlasnika'', kako su ga nazivali politički protivnici, iz Akre je pristiglo na desetine šifrovanih pisama i telegrama, koji su dostavljeni članovima sedmočlanog "štaba", najodgovornijima za Brozovu ličnu, ali i državnu sigurnost. Radilo se o stožeru na čelu s Aleksandrom Rankovićem.

USTAŠKI LOGOR Slana, paška tvornica smrti: Ludi Maks Luburić došao je da vidi taj užas

Nakon raskola sa Staljinom 1948. godine, Jugoslavija se našla u jedinstvenoj poziciji. Izolirana od Istočnog bloka i oprezna prema Zapadu, tražila je nove saveznike i, presudno, nova tržišta. Pronašla ih je u novonastalim državama Azije i Afrike. Politika nesvrstanosti, formalizirana na Beogradskoj konferenciji u rujnu 1961., bila je izravan rezultat Titove afričke turneje i nudila je platformu za suradnju temeljenu na uzajamnom poštovanju, neovisnosti i, prije svega, zajedničkim ekonomskim interesima. Za Jugoslaviju, to je bila prilika da svoj specifični model socijalističkog samoupravljanja i industrijskog razvoja predstavi kao alternativu i sovjetskom centraliziranom planiranju i zapadnom kapitalizmu.

Gospodarska suradnja s Afrikom ubrzo je postala jedan od stupova jugoslavenske vanjske politike i ekonomije. U svom vrhuncu, razmjena s afričkim zemljama činila je petinu ukupne vanjske trgovine Jugoslavije, donoseći godišnji prihod koji bi se danas mjerio u milijardama dolara. Stotine jugoslavenskih poduzeća, od građevinskih divova poput Energoprojekta do proizvođača poljoprivrednih strojeva, poslovalo je diljem kontinenta. Model je često bio temeljen na barter aranžmanima: Jugoslavija je izvozila industrijske proizvode, strojeve, tehničko znanje i oružje, a zauzvrat dobivala sirovine poput kakaa, kave i drva. Kasnih 1980-ih, Jugoslavija je, pomalo paradoksalno, postala jedan od najvećih svjetskih izvoznika kakaa, upravo zahvaljujući takvim poslovima. Ovaj pristup omogućio je objema stranama da zaobiđu ovisnost o zapadnim valutama i bivšim kolonijalnim silama, gradeći ekonomsku neovisnost koja je bila u srži ideje nesvrstanosti.

U knjizi "Galeb mira i razdora - 72 dana oko Afrike, najskuplje Titovo putovanje", Miladin Adamović piše: Titovo putovanje brodom "Galeb" odvija se u vrijeme turbulentnih svjetskih događaja: atentata na kongoanskog premijera Patricea Lumumbe (što je izazvalo "destruktivne demonstracije" protiv Belgije u Beogradu "u režiji" Centralnog komiteta Komunističke partije); kubanske raketne krize; lansiranja čovjeka u svemir; alžirsko-francuski rat i napad Francuza na brod „Srbija“ te nesuglasice i „razdori“ Tita s članovima njegove službene državne delegacije… Brozov zajednički konvoj – s razaračima: Split, Kotor i Pula – međutim, zaustavljen je na moru kod Gvineje cijeli dan jer gvinejski predsjednik Ahmed Sekou Touré, zbog ramazana, nije mogao primiti jugoslavenske „drugove“ u (ne)dogovoreno vrijeme, što je „drug maršal“, u pratnji svog vjernog ađutanta i zapovjednika Garde, generala Milana Žeželja, iskoristio da „baca udice i lovi ribu – parangal!

Prema objavljenom troškovniku za operaciju “Dijamant”, kako se nazivalo Titovo afričko putovanje 1961. bilo je planirano na najmanje: 534.507 američkih dolara + dinarska sredstva u protuvrijednosti 312.626 dolara, dakle ukupno oko 847.133 tadašnja dolara. U toj računici posebno se navodi - Hrana i svježe namirnice: 21.488.280 dinara + 34.000 dolara za 9,5 tona ribe i mesa, više od 45 tona povrća i 40 tona voća. Gorivo, voda i lučke takse: 30.252.000 dinara + 305.183 dolara. Putovanje je, prema istoj objavi, trebalo potrošiti 4.671 tonu goriva.

Taman toliko da jedna toplana grije 100.000 dvosobnih stanova četiri zimske sezone. Pošto je Tito volio svake večeri gledati filmove, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio je Maršalu na uvid popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova, gdje je bilo 29 američkih, 12 francuskih, po šest engleskih i talijanskih, po jedan švajcarski i švedski, a svega četiri ruska. Filmovi su bili različitih žanrova, a najviše kaubojskih. I intendantska služba dostavila je detaljan izvještaj što je sve pripremljeno da se ukrca na brod. Na popisu su bile velike količine koljenica, praške šunke, kavijara, prešanoga svinjskog vrata, rolane šunke, bifteka, goveđih prsa, slanih jezika, 15 teladi, svinjskog karea i mesa od buta, zatim pilići, kokoši, purice, patke, guske, svježi praščići i suhi odojci, krta slanina, hrenovke, Gavrilovićeva šunka i salama, mortadela, užički i dalmatinski pršut i neizostavna mlada janjetina, kao i kobasice i tripice za posebne gurmane. Hladnjače su čekale i razne sireve, ribe u konzervi svih vrsta, salate, turšiju, ajvar, nabraja u svojoj knjizi Adamović. Planirano je da se osim aperitiva - oko 700 boca rakije, konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, raznih likera i viskija - ukrca i oko 4000 butelja vina (traminac, rizling, cviček iz Belja), 500 litara smederevke, makedonski samotok, dosta žilavke, kratošje i kavadarke, crni burgundac, skadarka, kabernet, rizling, te nekoliko tona mineralne vode. Na popisu su bili i orasi, bajami, lješnjak, bombonjere. A za liječenje mamurluka, kiseli kupus i rasol u pet bačvi. Pušači su imali na raspolaganju desetak vrsta domaćih cigareta, ali i diplomatik, specijal, kao i kubanske cigare, ukupno 29.009 kutija duhana. (...) 
Mate Jerković, komandant Jugoslovenske ratne mornarice, zadužen prije svega da "Galeb" zbog nekog kvara na dugom putu iznenada ne stane nasred pučine, obavještava generala Milana Žeželja strogo povjerljivom informacijom i da su "lađe Združenog odreda JRM popunjene i sa 600 granata za topove od 127 milimetara, 1.200 zrna za oruđa". od 120 milimetara, 1.502 granata od 60 i 14.600 granata od 40 milimetara, 128 dubinskih i 48 bombi za jež, kao i 7.800 metaka od 20 milimetara. Dovezeni su i automobili kojim će se Josip Broz voziti po afričkim zemljama: rols-rojs kabriolet, zatvoreni cadillac, blindirani Packard, dvije nove Zastave 2100 i još jedno specijalno vozilo za prijevoz maršalove odjeće, takozvanu malu garderobu. Komanda vazduhoplovstva je preuredila unutrašnjost i dva aviona, po ugledu na "najreprezentativnije putničke avione raznih kompanija", da bi se našli pri ruci Brozu u Africi, a pažljivo su određene i stjuardese, koje su dobile zimsku i ljetnu uniformu.

Galeb u Akri

Ključna postaja na Titovom putovanju bila je Gana. Ne samo da je bila prva subsaharska zemlja koja je stekla neovisnost 1957. godine, već je pod vodstvom karizmatičnog predsjednika Kwamea Nkrumaha bila ideološki svjetionik panafrikanizma i antiimperijalizma. Kada je "Galeb" uplovio u luku, Tita je dočekao sam Nkrumah, a njihov srdačan zagrljaj simbolizirao je rađanje snažnog partnerstva. Doček na ulicama Akre bio je euforičan, a deseci tisuća ljudi pozdravljali su jugoslavenskog maršala. Vrhunac posjeta bio je Titov govor u parlamentu Gane, čime je postao prvi strani državnik kojemu je ukazana ta čast od stjecanja neovisnosti.

Ovaj posjet nije bio samo protokolaran; postavio je temelje za duboku i konkretnu suradnju. Tijekom boravka potpisan je važan trgovinski sporazum koji je formalizirao i proširio već postojeće ekonomske veze. Jugoslavija je Gani odobrila kredit od pet milijuna dolara za industrijski razvoj te pružila ključnu pomoć u izgradnji pomorske baze, jačajući time suverenitet mlade države. Simbolika darova također je bila rječita. Tito je Nkrumahu poklonio automobil Zastava 1100, ponos kragujevačke autoindustrije, dok je zauzvrat dobio simbolični zlatni stolac, znak vrhovne časti. Drugi jugoslavenski darovi bili su usmjereni na razvoj: rendgenski aparat za bolnicu, kino projektor za Sveučilište u Gani i razna tehnička oprema. To nisu bili samo pokloni, već alati za modernizaciju i napredak, u skladu s jugoslavenskom politikom pružanja praktične pomoći bez ideoloških uvjetovanja. Odnosi Gane i Jugoslavije postali su model za suradnju s drugim afričkim zemljama.

Partnerstvo s Ganom nastavilo se godinama nakon Titovog posjeta. Jugoslavenski stručnjaci, inženjeri, arhitekti i liječnici postali su važan dio napora za modernizaciju zemlje. Mnogi od njih radili su unutar Državne građevinske korporacije Gane (GNCC) na projektiranju i izgradnji ključne infrastrukture poput bolnica, škola i policijskih postaja. Jugoslavenski arhitekti ostavili su trag i na Znanstveno-tehnološkom sveučilištu Kwame Nkrumah u Kumasiju, jednom od najprestižnijih u Africi.

Snaga i priroda ovog odnosa najbolje se pokazala 1966. godine, nakon vojnog udara kojim je svrgnut Nkrumah. Nova vlast, Nacionalno oslobodilačko vijeće, protjerala je sovjetske i kineske stručnjake iz zemlje, ali jugoslavenski su mogli ostati. To svjedoči o tome da je Jugoslavija percipirana kao istinski neutralan partner, čija pomoć nije bila vezana uz širenje ideološkog utjecaja, već uz stvarni razvoj. Uspostavljena su i zajednička jugoslavensko-ganska poduzeća za preradu drva i proizvodnju, kao ogledni primjeri suradnje "Juga-Juga" koja je trebala smanjiti ovisnost o bivšim kolonijalnim metropolama.

Betonski spomenici prijateljstva

Ganski model suradnje preslikan je diljem kontinenta, ostavljajući iza sebe impresivno nasljeđe u betonu i čeliku. Jugoslavenska poduzeća gradila su neke od najprepoznatljivijih objekata u Africi. U Lusaki, glavnom gradu Zambije, arhitekti Dušan Milenović i Branimir Ganović projektirali su neboder FINDECO, koji i danas dominira vizurom grada. U Zimbabveu, hotel Sheraton u Harareu, dovršen 1986., djelo je Dragoljuba i Ljiljane Bakić. U Nigeriji su jugoslavenske tvrtke izgradile zgradu parlamenta i kompleks Međunarodnog sajma u Lagosu. Palača konferencija u Librevilleu, glavnom gradu Gabona, smatrana je jednom od najluksuznijih te vrste u Africi. Jugoslavija je gradila zračne luke u Ugandi, ceste u Gabonu, luke u Etiopiji, brane, bolnice i čitava naselja u Libiji, koja je postala jedan od najvažnijih afričkih partnera. Ovi projekti nisu bili samo poslovni pothvati; bili su fizička manifestacija jugoslavenske vanjske politike i trajni spomenici prijateljstva izgrađenog u eri nesvrstanosti.

Od kasnih 1960-ih, jugoslavenski stručnjaci gradili su željeznice u Nigeriji i ceste u Gabonu, zračnu luku u Ugandi, obalne objekte, brane, škole, bolnice, zgrade i ceste u Libiji: Tripoli je bio najvažniji afrički saveznik Jugoslavije. 

TKO JE BIO SERGEJ IVANOV? Čovjek koji je trebao biti novi Putin. Ali napravio je grešku koju car ne prašta

Osim izvoza dobara i građevinskih usluga, Jugoslavija je sustavno ulagala u "meku moć" kroz obrazovanje. Tisuće studenata iz afričkih zemalja dobilo je stipendije za studij na jugoslavenskim sveučilištima, posebice u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Vraćajući se u svoje domovine, ti mladi stručnjaci postajali su nositelji razvoja, ali i neslužbeni ambasadori koji su gajili dugoročne simpatije prema zemlji u kojoj su se školovali. Do kasnih 1970-ih, čak tri ministra u etiopskoj vladi bili su bivši jugoslavenski studenti. Beograd je 1962. godine bio domaćin Sveafričke studentske konferencije, pozicionirajući se kao intelektualno središte za mlade afričke vođe izvan utjecaja Moskve ili Washingtona. Ta ulaganja u ljudski kapital stvorila su mrežu veza i utjecaja koja je nadživjela mnoge ekonomske i političke sporazume, čineći nasljeđe Titove afričke avanture dubljim i trajnijim.

Za dva mjeseca Tito je trebao posjetiti osam afričkih zemalja: Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i Egipat. Logičan završetak povijesne turneje bila je konferencija održana u Beogradu u rujnu 1961., koja je okupila predstavnike 28 zemalja Afrike, Azije i Južne Amerike. Glavni protagonisti događaja bili su predsjednici Jugoslavije, Indije, Egipta, Gane i Indonezije – Tito, Jawaharlal Nehru i Gamal Abdel Nasser, Kwame Nkrumah i Sukarno. Pokrenuli su Pokret nesvrstanih, koji danas obuhvaća 53 afričke države, pisala je stranica African Initiative prisjećajući se Titova putovanja.

Kako je Jugoslavija postala jedan od navećih izvoznika kakaa

Zemlje Trećeg svijeta u tome su vidjele priliku za bijeg od siromaštva, zaostalosti, ekonomske i političke ovisnosti o svjetskim silama i bivšim europskim kolonijalnim gospodarima. Pokret nesvrstanih dao je Jugoslaviji priliku da postane glavni igrač na svjetskoj pozornici. Sljedećih trideset godina zemlja će zauzimati poziciju daleko iznad svojih stvarnih političkih, ekonomskih i vojnih mogućnosti. Sam Tito postao je jedan od najistaknutijih vođa Pokreta, cijenjeni i utjecajni državnik čiji su stavovi o svjetskim poslovima s velikim zanimanjem slušani u Washingtonu, Moskvi, Pekingu, New Delhiju i Vatikanu.

Stotine jugoslavenskih tvrtki poslovale su na tržištima država članica Pokreta nesvrstanih. Većina njihovih poslova bila je s državama Bliskog istoka i Afrike, kontinenta gdje su Jugoslavija i Tito bili posebno poštovani i cijenjeni. Gospodarska suradnja s Afrikom činila je petinu ukupne vanjske trgovine zemlje i donosila joj je u prosjeku oko 1,5 milijardi dolara godišnje prema tadašnjem tečaju – danas bi taj iznos bio puno veći. Malo tko zna da je krajem 1980-ih Jugoslavija bila najveći svjetski izvoznik kakaa upravo zbog ugovora o trampi s afričkim zemljama.

UKRADENO BLAGO Dok su Crveni Kmeri sijali smrt, on je krao bogove i prodavao ih svjetskoj eliti

I jugoslavenski traktori i poljoprivredni strojevi te proizvodi obrambene industrije uvelike su se izvozili u Afriku: vojnotehnička suradnja bila je na vrlo visokoj razini, pisala je stranica African Initiative. 

Godinama kasnije, u veljači 1975. godine, automobil „Zastava 101“ organizirao je reklamnu kampanju „osvajanja“ Afrike: pet automobila krenulo je od srbijanskog Kragujevca do Kilimandžara. Prešli su više od 11 tisuća kilometara kroz nubijsku pustinju, savane, trnovita područja i močvare. Ruta ekspedicije prolazila je kroz Grčku, Egipat, Sudan, Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

Za zemlje koje su nedavno oslobođene kolonijalne vlasti, Tito je postao ključan partner u jačanju njihove neovisnosti. Stoga je kvaliteta jugoslavenskog obrazovanja brzo prepoznata na kontinentu. Štoviše, kao dio strategije jačanja odnosa s članicama Pokreta nesvrstanih, bivša država je redovito dodjeljivala stipendije. Tijekom godina suradnje, tisuće studenata obrazovalo se na balkanskim sveučilištima.

Polovica svih stranih studenata bila je iz arapskih zemalja, a druga najveća skupina bili su studenti iz Afrike. Glavni grad Beograd, naravno, privukao je najveću pozornost stranaca. Neki od njih odlučili su ovdje ostati doživotno. Drugi su se vratili u svoje matične zemlje, nastavili karijeru i doprinijeli razvoju svojih zemalja.