Na Pagu je 24. lipnja 1941. osnovan ustaški logor smrti Slana, jedan od najranijih logora Nezavisne Države Hrvatske. Kao dio prvog sustava logora za masovno uništenje, koji se protezao od Gospića preko Velebita do Paga, Slana je bila tvornica smrti osmišljena za "rješavanje" srpskog, židovskog i romskog pitanja te eliminaciju političkih protivnika. U samo nekoliko mjeseci postao je jedno od prvih velikih mjesta masovnih likvidacija u NDH.
Uspostava NDH u travnju 1941. pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije označila je početak sustavnog progona. Po uzoru na Treći Reich, doneseni su rasni zakoni koji su Srbima, Židovima i Romima oduzeli sva građanska prava i proglasili ih građanima drugog reda. Već krajem travnja počinje se formirati mreža logora, a početkom lipnja visoki ustaški dužnosnik i prvi zapovjednik svih logora, Mijo Babić, dolazi na Pag kako bi odredio lokaciju za novi logor.
U odabiru terena Babiću i njegovim suradnicima, među kojima je bio i budući zapovjednik logora Ivan Devčić "Pivac", pomogao je paški kanonik don Joso Felicinović. Na geografskoj karti otoka odredili su da će logor za muškarce biti smješten u uvali Slana, na pet kilometara od najbližeg naselja, Metajne. Bila je to potpuno gola, kamenita zaravan bez pitke vode i vegetacije, izložena udarima bure s Velebita. U takvim uvjetima život je bio nemoguć. Istovremeno, na rubu sela Metajna određen je prostor za logor za žene i djecu. Kanonik Felicinović, koji je isprva pomogao uspostavi ustaške vlasti, kasnije će u svojim zapisima iz egzila zabilježiti da je Slana postala "Auschwitz i Dachau u malom, logor u kojem su nevini muškarci, žene i djeca ubijani na sve moguće zvjerske načine". Zapovjednik svih hrvatskih logora, Vjekoslav "Maks" Luburić, nekoliko je puta osobno posjetio Slanu kako bi nadgledao njezin rad.
Prva skupina od tridesetak zagrebačkih Židova stigla je u Slanu 24. lipnja 1941. godine. Zatekli su samo goli kamen. Ubrzo su počeli pristizati novi transporti, većinom Srba iz Like i Bosne te manji broj Hrvata komunista. Zatočenici su dovoženi u stočnim vagonima i kamionima do Gospića, odakle su pješice tjerani do Karlobaga, a zatim ribarskim brodovima, najčešće noću, prebacivani na Pag.
Logor je bio opasan bodljikavom žicom i stražarskim kulama. Bio je podijeljen na dva dijela: manji, s tri barake, za židovske zatočenike, te veći, s deset baraka, za Srbe i Hrvate. Uvjeti u srpskom dijelu bili su još gori. Ustaše su ih nazivali "četnicima" i tukli odmah po dolasku, a za razliku od Židova, nisu smjeli stajati u stroju, već čučati kako bi ih stražari lakše udarali nogom u glavu. Zatočenici su golim rukama morali graditi barake, stražarnice i cestu do Metajne, noseći teško kamenje po oštrom terenu, mnogi od njih bosi.
Jedan od preživjelih, Otto Radan, kasnije je svjedočio o uvjetima rada.
- Bilo je teško raditi bilo kakav posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđi. O radu s kamenom bez ikakvog alata da i ne govorim! Bilo je užasno odvajati i nositi kamen za gradnju. Za svaku sitnu neposlušnost ili nespretnost koju bi ustaški stražar protumačio kao neposluh, slijedio bi metak. Ali ubijali su i bez tih razloga, tek tako, iz najobičnijeg patološkog hira.
Hrane je bilo jedva dovoljno za preživljavanje. Preživjeli Josip Balaž opisao je dnevni obrok kao "vodenastu, bljutavu i odvratnu hranu" od 20 kilograma krumpira i 10 kilograma brašna na 500 ljudi, što je kod većine izazivalo dizenteriju. Vode nije bilo. Jedini izvor nalazio se na plaži, u ravnini s morem, pa je voda bila slana i nije mogla utažiti žeđ. Ustaše su tjerali zatočenike na "plivanje" u uvali punoj morskih ježeva, koja bi, prema Balažovim riječima, "pocrvenjela od ljudske krvi".
U selu Metajna, u dvije, a kasnije tri kuće na samoj obali, bio je smješten logor za žene i djecu. Prve zatočenice bile su supruge muškaraca iz Slane. Prema svjedočenju Nade Feuersien, jedne od rijetkih preživjelih, u logoru je bilo oko 275 žena i djece, Židovki i Srpkinja. Opisala je kako su žene morale šivati košulje za ustaše, no najpotresniji dio njezina svjedočanstva odnosi se na sustavna silovanja i ubojstva.
- Jedne večeri, ustaše su izvele mladu službenicu Sonju. Silovali su je, i nakon što su se svi izredali, ubili su je i tijelo bacili u more - svjedočila je Feuersien.
Ovu strašnu praksu potvrđuje i zapis don Jose Felicinovića, koji je nakon zatvaranja logora u glavnoj ustaškoj baraci pronašao "komad kartona na zidu na kojem su bili evidentirani podaci o silovanim ženama i djevojkama u logoru, s njihovim imenima i datumima, te imenima ustaša koji su ih silovali". Svjedok Franjo Palčić je u studenom 1943. u jednoj od kuća vidio velike mrlje od krvi na madracima, gdje su, prema riječima mještana, ustaše klale židovske djevojke.
Sredinom kolovoza 1941., zbog širenja ustanka u Lici i nesposobnosti vlasti NDH da ga suzbiju, Benito Mussolini naređuje talijanskoj vojsci potpunu reokupaciju takozvane Druge zone, koja je obuhvaćala i otok Pag. Suočeni s dolaskom Talijana, ustaše su dobile naredbu da hitno zatvore logorski kompleks i prikriju tragove zločina. Tada Slana postaje prava klaonica. Najveći masakr dogodio se u noći uoči Velike Gospe, između 14. i 15. kolovoza. Ribar Vladimir Kustić svjedočio je kako su "tišinu probili dugi rafali strojnica pomiješani sa stravičnim urlicima iz smjera Furnaže", susjedne uvale koja je služila kao stratište. Zatočenici su ubijani noževima i maljevima te bacani u plitke jame ili u more s kamenom oko vrata.
Između 21. i 23. kolovoza ustaše su napustile otok, ostavljajući za sobom pustoš. U rujnu je na Pag stigla sanitarna komisija talijanske vojske kako bi istražila dojave o masovnim grobnicama koje zagađuju vodu. Prizori koje su zatekli i fotografirali bili su stravični. Njihovo izvješće, koje čuva Hrvatski povijesni muzej, precizno opisuje ekshumaciju.
"Nakon uklonjenih prvih 5 do 20 cm zemlje vidjeli smo mnoštvo ruku, često vezanih, bose noge, ponekad s cipelama... Dokaz da su bili pokopani smrtno ranjeni, ali još živi, bili su iskrivljeni i užasni izrazi lica većine leševa... U nekim jamama pronašli smo pet slojeva leševa... Na mnogim leševima vidjeli smo smrtonosne rane od noževa na prsima, leđima i vratu. Jedna mlada žena imala je grudi potpuno odrezane oštrim oružjem."
Talijanski vojnici su zbog opasnosti od zaraze spalili 791 leš: 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete. Najmlađa žrtva bilo je dojenče staro pet mjeseci. Talijani su naglasili da su sanirali samo plitke i lako uočljive grobnice, što znači da je stvarni broj žrtava daleko veći. Svjedok Duje Bilić, koji je s Talijanima bio na mjestu zločina, izjavio je: "Vidio sam ženu kojoj je bio rasparan trbuh i u njemu dijete, dok je u naručju držala drugo dijete. Bile su tu mlade djevojke, gole, kojima su bile odrezane dojke."
Točan broj žrtava Slane i Metajne nikada nije utvrđen jer su ustaše uništile svu dokumentaciju. Procjene se kreću od 4.000, koliko navode talijanski izvori, do 12.000, koliko je procijenio don Felicinović. Demograf i istraživač Dragan Cvetković procijenio je da je u cijelom kompleksu Gospić-Jadovno-Pag ubijeno između 15.300 i 15.900 ljudi. Prema poimeničnom popisu žrtava cijelog logorskog kompleksa Gospić–Jadovno–Slana, identificirane su 10.502 žrtve. Među njima je 9663 Srba, 762 Židova, 55 Hrvata, devet Muslimana, osam Slovenaca, te po jedan Mađar, Čeh, Rus, Rom i Crnogorac.
Prvi čin sjećanja na žrtve dogodio se već u studenom 1941., kada je mladi komunist i budući književnik Ante Zemljar s prijateljima na veliki bijeli križ na paškom groblju položio vijenac od trnja gloga s natpisom "Žrtvama Slane". Spomen-ploča na mjestu logora prvi put je postavljena 1975. godine, no od devedesetih je više puta uništavana. Srpsko narodno vijeće obnavljalo ju je 2010. i 2013., ali je oba puta ubrzo razbijena. Danas na mjestu nekadašnjeg logora nema nikakvog obilježja. Teren je zapušten, a preko njega prolazi sportsko-rekreacijska staza. Kada je izraelska televizijska ekipa 2015. pokušala snimati na lokaciji, mještani su pozvali policiju koja ih je ispratila s otoka. U isto vrijeme, na glavnom trgu u Pagu stoji bista kanonika Felicinovića.
Izvor: Documenta.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Uvjek krivi ustase, a masovne grobnice Hrvata se skoro na mjesecnoj bazi otkrivaju , nije bas to tako sto vi mediji iznostite vasu "verziju" povjesti
Za komunističeke zločine Hrvati su saznali, ali crveni fašisti koji su zauzeli sve institucije još uvijek kriju, ali kosturi su posvuda, ima ih i u samim Zagrebačkim parkovima kao i u dvorištima. Tito i njegovi partizani=četnici su poubijali najmanje 500.000. ... prikaži još!0. Hrvata od 08.5.1945. do početka 1946. Ista vojska s istom ideologijom i oznakama napala je Hrvatsku 1991 i napravila ogromne zločine, i danas Hrvati crveni fašisti to negiraju, iako smo živi svjedoci tih zločina