Desetljećima je Douglas Latchford gradio imidž romantične figure: bio je ugledni engleski gospodin, istraživač hramova izgubljenih u džungli, samouki stručnjak i autor raskošnih knjiga o umjetnosti Kmerskog Carstva. Njegovim kupcima - elitnim muzejima, aukcijskim kućama i milijarderima - bio je pouzdan izvor izuzetnih skulptura koje su svjedočile o tisućljetnoj civilizaciji. No, iza fasade strastvenog kolekcionara i znanstvenika krio se mozak jedne od najvećih kulturnih pljački dvadesetog stoljeća. Latchford je, kako su američki tužitelji kasnije otkrili, bio ključni voditelj goleme međunarodne mreže koja je sustavno pljačkala, krijumčarila i prodavala neprocjenjivo blago Kambodže, zarađujući milijune na ruševinama svetih hramova.
Rođen u Britanskoj Indiji 1931., Douglas Latchford stigao je u Bangkok sredinom 1950-ih kao mladi i pustolovni poduzetnik. S lakoćom se kretao u krugovima tajlandske aristokracije i stranih diplomata, gradeći društvene veze dok je vodio poslove distribucije lijekova i kozmetike. No, njegova prava strast ležala je drugdje. Fasciniran pričama o napuštenim hramovima iz "Knjige o džungli" Rudyarda Kiplinga, razvio je opsesiju veličanstvenom kmerskom umjetnošću. Svoju prvu skulpturu, oštećeni torzo bez ruku i nogu, kupio je za 700 dolara na "Tržnici lopova" u Bangkoku i bio je, kako je sam rekao, opčinjen.
Od šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo je pretvarati hobi u posao. Dok su zapadni kolekcionari i muzeji pokazivali sve veći interes za azijsku umjetnost, Latchford je u tome vidio priliku. Organizirao je ekspedicije helikopterom u udaljene dijelove Kambodže, riskirajući nagazne mine kako bi istražio drevne gradove poput Koh Kera. Svoj ugled gradio je pažljivo: objavio je tri bogato ilustrirane knjige o kmerskoj skulpturi, postajući nezaobilazno ime u tom području, unatoč nedostatku formalnog umjetničkog obrazovanja.
Njegov uspon poklopio se s najmračnijim razdobljem kambodžanske povijesti. Izbijanje građanskog rata 1967., američko bombardiranje i dolazak na vlast genocidnog režima Crvenih Kmera 1975. gurnuli su zemlju u kaos. U pandemoniju koji je uslijedio, u kojem je ubijeno između 1,5 i tri milijuna ljudi, zaštita kulturne baštine bila je na dnu prioriteta. Arheološka nalazišta poput Angkor Wata i Koh Kera ostala su napuštena, prepuštena pljačkašima i militantnim gerilcima. U zemlji su, nakon pada Pol Potovog režima, ostala živa samo tri arheologa. Za Latchforda i njegovu mrežu, to je bila savršena prilika.
Organizirana pljačka funkcionirala je kao dobro podmazan stroj. Na samom dnu lanca bili su siromašni lokalni stanovnici, često bivši vojnici Crvenih Kmera poput Toeka Tika. On je godinama vodio stotine pljačkaša koji su, ponekad koristeći dinamit, odvajali kipove i reljefe s postolja i zidova hramova. Za neprocjenjive artefakte dobivali su siću. Toek Tik, otac osmero djece, kasnije je priznao da nikada nije zaradio više od nekoliko stotina dolara po komadu. Jedan je pljačkaš golemi kip boga Ganeše zamijenio za bivola. Predmeti bi se zatim volovskim zapregama prevozili do tajlandske granice, gdje su ih preuzimali posrednici.
Konačna postaja u regiji bio je Bangkok, gdje je djelovao Latchford, poznat pod nadimkom "Sia Ford" ili "Gospodar Ford". On je bio ključni "kanal" koji je opljačkane predmete, često još prekrivene zemljom i blatom, uvodio na međunarodno tržište. U e-mailovima koje su kasnije presreli istražitelji, Latchford nije skrivao uzbuđenje.
- Drži se za stolicu, upravo su mi ponudili ovog Angkor Borei Buddhu od 56 cm, tek iskopanog, izgleda fantastično. Još je preko granice, ali WOW - pisao je jednom trgovcu u New Yorku 2007. godine.
Latchfordov ključni zadatak bio je "oprati" ukradene predmete, odnosno stvoriti im lažnu povijest vlasništva (provenijenciju) kako bi izgledali legitimno. U tome je bio majstor obmane. Prema optužnici podignutoj u New Yorku, godinama je koristio ime preminulog kolekcionara Iana Donaldsona, stvarajući lažna pisma u kojima je Donaldson "potvrđivao" da je Latchfordu prodao artefakte šezdesetih godina, prije usvajanja UNESCO-ove konvencije o zaštiti kulturnih dobara iz 1970. godine. Donaldson je preminuo 2001., no Latchford je nastavio koristiti njegovo ime u pismima, tvrdeći da je kolekcionar još živ.
Falsificirao je i račune te otpremnu dokumentaciju kako bi izbjegao carinske kontrole, posebice u Sjedinjenim Državama. U dokumentima bi često navodio da predmeti potječu iz Velike Britanije ili Laosa, a ne iz Kambodže, te da se radi o "figurama" iz 17. ili 18. stoljeća, a ne o tisuću godina starim kmerskim remek-djelima. Jednom je prilikom naložio suradniku u Singapuru da izradi novi, lažni račun za kip Buddhe, navodeći da je "u njegovoj kolekciji bio posljednjih 12 godina". Ta sofisticirana prijevara omogućila mu je da desetljećima neometano opskrbljuje najprestižnije svjetske institucije.
Latchford je shvaćao da je za uspjeh posla ključan privid legitimiteta. Stoga je osamdesetih godina počeo donirati artefakte uglednim muzejima, poput British Museuma i njujorškog Metropolitan Museum of Arta (Met). Te donacije, uključujući dvije statue klečećih slugu koje su godinama stajale na ulazu u Metovu galeriju jugoistočne Azije, služile su kao njegov "najmoćniji marketinški alat". Povezivanje njegova imena s takvim institucijama ulijevalo je povjerenje budućim kupcima.
Istovremeno, knjige koje je objavljivao u suradnji s američkom povjesničarkom umjetnosti Emmom C. Bunker postale su svojevrsni katalog opljačkane robe. U njima su se pojavljivale fotografije stotina predmeta koji nikada prije nisu bili viđeni, dajući im time akademsku potvrdu i značajno povećavajući njihovu tržišnu vrijednost. Nitko nije postavljao previše pitanja, čak ni kada su kipovi bili očito oštećeni, s grubo odsječenim gležnjevima ili tragovima dlijeta.
Klupko se počelo odmotavati 2011. godine, kada je aukcijska kuća Sotheby's u New Yorku na prodaju ponudila veličanstvenu statuu ratnika Duryodhane, procijenjenu na dva do tri milijuna dolara. Francuski arheolog Éric Bourdonneau prepoznao je da kip potječe iz hrama Prasat Chen u Koh Keru i da njegovi slomljeni gležnjevi savršeno odgovaraju stopalima koja su ostala na postolju u Kambodži. Kambodžanska vlada zatražila je hitnu obustavu prodaje, što je pokrenulo istragu američkih saveznih vlasti. Latchford je prvo tvrdio da je kip posjedovao u Londonu 1970., a zatim je promijenio priču i zanijekao da je ikada bio njegov vlasnik. Laži su ga napokon sustigle.
Godine 2019. američko tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv 88-godišnjeg Latchforda zbog prijevare, krijumčarenja i urote. No, on nikada nije kročio u sudnicu. Preminuo je u Bangkoku 2020. godine, ostavivši iza sebe nerazjašnjeno pitanje: gdje su nestali svi opljačkani predmeti i novac?
Odgovor je djelomično stigao kroz aferu "Pandora Papers" 2021. godine. Otkriveno je da je Latchford, samo nekoliko mjeseci nakon početka istrage o kipu Duryodhane, sa svojom obitelji osnovao dva tajna offshore trusta na otoku Jersey, nazvana po hinduističkim bogovima Skandi i Sivi. U njima je skrivao svoju golemu kolekciju antikviteta i značajna financijska sredstva, izbjegavajući tako poreze i moguće zapljene.
Nakon njegove smrti, njegova kći Julia Copleston odlučila je ispraviti barem dio nepravde. Pristala je vratiti Kambodži cijelu očevu privatnu zbirku od 125 artefakata, što je najveća repatrijacija u povijesti zemlje. Također je postigla nagodbu s američkim vlastima o povratu 12 milijuna dolara stečenih prodajom opljačkanih predmeta.
Latchfordova ostavština trajno je zatrovala tržište kmerske umjetnosti. Njegovo ime postalo je toliko toksično da su brojni muzeji i kolekcionari pod pritiskom javnosti i istražitelja počeli vraćati predmete povezane s njim. Met je vratio desetke artefakata, a slijedili su ga Denver Art Museum, Nacionalna galerija Australije te privatni kolekcionari poput suosnivača Netscapea Jima Clarka. Američki odvjetnik Bradley Gordon, koji godinama radi za kambodžansku vladu, uspio je ući u trag stotinama predmeta, dijelom i zahvaljujući svjedočenju bivšeg pljačkaša Toeka Tika. Shvativši razmjere štete koju je nanio, Tik je odlučio progovoriti kako bi popravio svoju "lošu karmu".
- Želim da se bogovi vrate kući - rekao je nedugo prije smrti.
Za Kambodžu, ti predmeti nisu samo kamen i bronca.
- Naše skulpture posjeduju duhove, imaju osjetila. Gubitak njih bio je kao gubitak duša naših predaka - izjavila je kambodžanska ministrica kulture Phoeurng Sackona.
