'Tražila sam gdje kriju tijela s Ovčare. Otkrili su mi Rusi, švercali su gorivo sa Srbima'
Njeno svjedočenje na sudu bilo je vrlo teško, odvjetnik obrane pokušavao ju je "ptotresti" ispitujući je li njen suprug iz jedne od zemalja s područja bivše Jugoslavije i je li punac nekoć radio u obavještajnoj službi bivše države. Sve je to naravno od nikakve važnosti za slučajeve ratnih zločina za koje se sudilo Šljivančaninu, Šešelju, Mrkšiću... No Florence Hartmann nije se dala izbaciti iz takta. Kao svjedokinja na Haškom sudu, puno prije negoli će postati glasnogovornica tog istog suda, do u detalje je opisala kako su ona i kolegica 1992. godine prve svijetu otkrile gdje je lokalitet masovne grobnice na Ovčari.
Sve je započelo 22. listopada 1992. godine. Na konferenciji za medije u Zagrebu, Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava, predvođena Tadeuszom Mazowieckim, objavila je šokantnu vijest: u okolici Vukovara otkrivena je masovna grobnica. Lokacija je, iz "očiglednih razloga" zaštite dokaza, ostala tajna. UNPROFOR je postavio danonoćnu stražu, no nitko nije znao gdje se točno nalazi mjesto stravičnog zločina.
Nešto ranije, 2. listopada u zagrebačkom "Vjesniku" izašao je važan članak, ključni trag. U njemu je jedini preživjeli svjedok masakra na Ovčari, pod pseudonimom "Ivan", detaljno opisao što se dogodilo u noći 20. studenog 1991. nakon odvođenja ranjenika i civila iz vukovarske bolnice. I Hartmann je krajem listopada 1992. krenula za Vukovar. tad je živjela u Beogradu i radila kao dopisnica za Le Monde. Grad je tad još pod okupacijom i tako će ostati sve do mirne reintegracija.
"Radila sam na temelju svjedočenja jednog preživjelog. Bilo je to vrlo, vrlo specifično svjedočenje... spominjala se Ovčara... Sjećao se da su ga kamionom odvezli s Ovčare prema jezeru Grabovo. Svjedok je naveo da su skrenuli lijevo prije jezera, pa smo mi u osnovi slijedile liniju kretanja koji je opisao svjedok", svjedočila je Hartmann u Haagu.
No, potraga nije bila jednostavna. Strah od mina bio je sveprisutan, a na terenu je bilo više puteva koji su vodili ulijevo. U jednom su trenutku shvatile da su otišle predaleko i stigle do samog jezera Grabovo, gdje su se zaustavile. A onda je slučajan susret promijenio sve. Dok su ona i kolegica stajale pokraj jezera, primijetile su manji hangar uz cestu. Ubrzo je na obalu pristao čamac iz kojeg je izašlo nekoliko lokalnih Srba. Zatražili su ih dokumente i pitali što rade ondje. Nekoliko minuta kasnije, stigao je kamion UN-a s dvojicom ruskih pripadnika mirovnih snaga.
U svom svjedočenju, Hartmann je detaljno opisala što se zatim dogodilo:
"Nisu tražili da odemo. Zapravo smo prisustvovale sastanku između njih i lokalnih Srba... Razgovarali su, pojeli sendvič, mislim, i popili nešto. A onda su Rusi dali lokalnim Srbima kanistre s gorivom. Lokalni Srbi su otišli s tim gorivom. Nakon što su otišli, moja kolegica i ja spremale smo se ući u auto... i tada smo vidjele registarske pločice UN-a na kamionu."
Taj trenutak bio je prekretnica. Shvativši da imaju moćno sredstvo pritiska, odlučile su riskirati.
"Rekle smo im da ćemo ih, ako nam odbiju reći gdje rade, prijaviti za ovo krijumčarenje gorivom. Tada su nam ponudili da ih pratimo i tako smo uspjele pronaći pravo mjesto gdje smo trebale skrenuti", posvjedočila je Hartmann.
Ruski vojnici odveli su ih do kraja šumarka, svjedoči dalje Hartmann. Tamo su ugledale bijeli šator i još jedan kamion UN-a. Iako im vojnici koji su čuvali lokaciju nisu dopustili pristup, potvrdili su im da su vidjeli lubanje i dijelove tijela kako vire iz zemlje natopljene kišom. Jedan od vojnika rekao im je rečenicu koju su zapisale: "Mora da ih je mnogo više ispod."
Lokacija se savršeno poklapala s iskazom preživjelog svjedoka. Veza između nestalih iz bolnice i masovne grobnice bila je gotovo sigurna. Trebala im je za to i službena potvrda. Odmah su se odvezle u Erdut, u sjedište UNPROFOR-a za Sektor Istok. Tamo su pronašle Blandine Neggae, koordinatoricu za civilna pitanja.
"Rekle smo joj da smo pronašle masovnu grobnicu", svjedočila je Hartmann. Neggae je bila iznenađena da su dvije novinarke u jednom danu uspjele pronaći lokaciju koju je UN-ov tim tražio od rujna. Pokazale su joj članak iz "Vjesnika" koji im je služio kao vodič, nakon čega im je ona i službeno potvrdila: 27. listopada 1992. otkrivena je masovna grobnica u Grabovu kod Vukovara, prva u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Sljedećeg dana, 28. listopada, s dogovorenim razmakom od sat vremena, AFP i Le Monde objavili su priču koja je potresla svijet.
Mjesec dana kasnije, 18. studenog 1992., Hartmann se vratila u Vukovar na obilježavanje prve godišnjice pada grada, makar je to za lokalne Srbe bila "fešta oslobođenja". Tamo je susrela Veselina Šljivančanina. Prišla mu je i postavila izravno pitanje na srpskom: "Što se dogodilo na Ovčari?". Njegov odgovor, kako je svjedočila, urezao joj se u pamćenje. Bio je spontan i jeziv.
"Pa, negdje se moraju pokapati tijela", odgovorio je. Zapravo, priznao zločin.
Taj citat nije objavila u svom tadašnjem članku. "Citirati ga značilo bi optužiti ga bez dodatnih dokaza... Kriteriji Le Mondea su vrlo specifični. Novine ne mogu nekoga optužiti bez daljnjih dokaza koji bi potkrijepili takvu optužbu", objasnila je na Sudu. Istom onome koji je Šljivančaninu odrezao najprije 17 godina za Vukovar i Ovčaru, a potom mu kaznu smanjio na deset. odlsužio ju je i danas je u Srbiji, ratni zločinac živi kao slobodan čovjek. Prije dvije godine je s akreditacijom oko vrata pratio skup vladajuće, Vučićeve Srpske napredne stranke.