U kasnu jesen 1991. JNA i njene starješine bile su potrebne samo radi iskorištavanja ratne tehnike i kakvog-takvog taktičkog osmišljavanja akcija. Nastupilo je vrijeme različitih paravojski, poput one Željka Ražnatovića Arkana, koje kao nadopuna JNA na terenu čine sve ono što ona nije mogla ili htjela da radi.
"Paravojne formacije su bile dodatne jedinice JNA", kazala je za tjednik Vreme Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo. "To nije bio stjecaj okolnosti nego jasan plan – tadašnje vlasti su znale da je profesionalizam velika smetnja za provođenje politike koja je suprotna pravilima struke kakva je vojska. Prema brojnim izjavama Srba i Hrvata s vukovarske teritorije, časnicima su im govorili kada su ih sretali: 'Bježite! Morate otići odavde. Tu su Arkanovci, tu su mnogi drugi. Mi vam ne možemo pomoći, mi nemamo ovdje kontrolu.' Na početku je toga bilo više, a vremenom dolazi do stapanja, poistovjećivanja, gubljenja profesionalnosti koja je bila karakteristična za JNA."
Paravojnici su se prema časnicima i dočasnicima JNA odnosili kao prema sumnjivim projugoslavenskim elementima koji ne razumiju ciljeve rata; sukoba je bilo gotovo svakodnevno.
"Prilikom ulaska i izlaska iz Vukovara, zaustavljale su nas neke oružane formacije za koje nismo znali ni koje su ni čije su", prisjetio se se pukovnik dr Zoran Stanković, načelnik patologije na Vojno medicinskoj akademiji. "Na svakih 200 metara bili su neki ljudi s bradama ili bez brada, s redenicima na ramenima, s ovim ili onim oznakama. Zaustavljali su, upirali oružje i legitimirali... Među tim paravojnim formacijama dogodio se jednog dana sukob u kome su dvojica-trojica njih bili ubijeni. Ta tijela su bila dopremljena na Ciglanu gdje je bila smještena moja ekipa, da bi se potom pojavio jedan čovjek s bradom i ogromnom šubarom. On je jednom časniku naredio da uzme jedno od tih tijela, stavi ga u sanduk i spremi za prijevoz do Beograda. Ovaj, zbunjen, počeo je to i raditi. Kada sam sve to vidio, pozvao sam jednog drugog časnika koji je bio nakićen kao božićno drvce raznim oružjem. Rekao sam mu: 'Slušaj, ideš ovome iza leđa, a ja idem prema njemu. Istog trenutka kad ti kažem da pucaš, pucaj i ubij ga.' Postojala je mogućnost da nas takvi ljudi potpuno diskreditiraju u očima ljudi s kojima smo radili. Prišao sam ovome sa šubarom i rekao: 'Pakuj se i gubi odavde.' On je posegnuo za pištoljem, ali kada je postao svjestan automata uperenog u njega, stao je i mi smo ga razoružali. Ovo je bilo ponižavajuće za nas, ali se događalo."
Arkanovi Tigrovi, Beli orlovi, četnici sa svojim vojvodama i ostale paravojne grupe raznih imena nisu se na ratištu mogle pojaviti po slobodnom nahođenju. Iako su pod dobrovoljačkim imenom bile formalno stavljene pod komandu JNA jednim naređenjem, njihovi pravi kontrolori bili su na drugom mjestu.
"Tadašnje srpsko rukovodstvo i MUP Srbije imali su vlast nad sastavima paravojnih formacija iz čega je proistekao i njihov odnos prema časnicima JNA", rekao je pukovnik Ljubodrag Stojadinović, u to vrijeme načelnik Odeljenja za analizu sredstava javnog informisanja i kasnije, do 1994. godine, načelnik Uprave za informisanje Vojske Jugoslavije. "Sigurno je da će povijest ratovanja JNA i MUP-a Srbije otkriti mnoge mračne stvari koje su se odvijale iza patriotskih fraza – borba za materijalne interese, pljačkanje, nemjerljivo bogaćenje... Tada, u tom ratu, stvoren je simbiotički odnos između tadašnje vladajuće oligarhije i podzemlja u kome nije bilo moguće razlikovati tko se nalazi na vrhu, a tko u podzemlju."
Početkom studenog 1991. vukovarska tragedije je dosegla finale. Tone granata iz topova, minobacača i višecijevnih raketnih bacača zasipale su grad – prema nekim procjenama, JNA je na Vukovar ispalila svoju dvogodišnju zalihu artiljerijske municije. Krvave borbe vodile su se za svaku ulicu, a za sve to vrijeme avioni JNA bombardirali su grad.
"Kopnena vojska bez većih žrtava i u vremenu koje joj je stajalo na raspolaganju – s obzirom na to da se bližila zima – nije mogla zauzeti grad bez toliko velikog i žestokog djelovanja avijacije", kaže general Živan Mirčetić, tada načelnik Štaba RV-a i PVO-a JNA. "Moje mišljenje je da se u tome isuviše pretjeralo i da je onaj grad doživio katastrofu dobrim dijelom i zahvaljujući prekomjernoj upotrebi avijacije."
Zajedno s raznim srpskim formacijama, JNA je 18. studenog 1991. zauzela potpuno opkoljeni Vukovar. Prema riječima generala Živote Panića, u to vrijeme zapovjednika Prve armijske oblasti, na vukovarskom ratištu poginula su 1503 pripadnika JNA.
"U Vukovaru smo izgubili oko 1100 branitelja i veći dio od 2600 nestalih civila i branitelja", napisao je general Antun Tus.
Grad je, u svakom slučaju, bio mrtav. Po zauzimanju, iz Vukovara su krenule dvije kolone: izbjeglice ka hrvatskim linijama, zarobljenici u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Voćin, Pakračka poljana, Škabrnja, Gospić – neka su od mjesta s masovnim grobnicama civila hrvatske i srpske nacionalnosti iz godine 1991. Zarobljenici iz vukovarske bolnice nisu stigli ni do jednog zarobljeničkog logora. Na farmi Ovčara, u noći između 19. i 20. studenog, likvidirana je dvjesto šezdeset i jedna osoba. Za taj zločin Haški tribunal je optužio trojicu oficira JNA: Veselina Šljivančanina, Milana Mrkšića i Miroslava Radića.
"Podaci pokazuju da su zarobljenici izvedeni iz bolnice u Vukovaru", kaže Kandić. "Oficir JNA major Veselin Šljivančanin razgovarao je s predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta ispred ulaza u bolnicu i govorio kako će svi oni biti transportirani. S druge strane zgrade, preko drugog izlaza, oni su izvedeni, odvezeni u Ovčaru i tamo strijeljani."
JNA nikad nije priznala umiješanost i odgovornost za zločin u Ovčari.
"Mrkšić je bio zapovjednik tog sektora, Šljivančanin njegov pomoćnik za sigurnost, a za tog Radića ne znam ni što je bio", kaže general Panić. "Vojska je profesionalno izvršavala sve zadatke. Mi smo zarobljenike slali na određena mjesta, najčešće u Sremsku Mitrovicu gdje su se nalazili do razmjene. Ja sam za Ovčaru čuo prekasno, kada se o tome počelo pričati. Nikada nikakav izvještaj o tome nisam dobio. Siguran sam da se tu JNA nije uplitala. Mi smo stalno postupali po svim mjerilima i standardima koji postoje za vrijeme rata."
Ni tadašnje pravosuđe nije reagiralo.
"U studenom i prosincu 1991. znali smo da su tamo neki ljudi pobijeni, a tek kasnije saznali smo što se točno dogodilo pričajući sa nekim akterima i čitajući novine", kaže pukovnik dr Jovan Buturović, predsjednik Krivičnog vijeća Vrhovnog vojnog suda do 1992. "Ne mogu shvatiti zašto pravosudni organi – i vojni i civilni – nisu vodili nijedan krivični postupak u vezi sa zločinom iako je poznato da ih je bilo. Pravosuđe je naprosto krahiralo. Bilo je potpuno pod kontrolom politike koja se sprovodila na svim nivoima pa i u JNA..."
Istraga nije pokrenuta ni poslije izvještaja potpukovnika Milana Eremije o zločinu u selu Lovas.
"Za tog oficira bilo je pitanje časti da napiše ono što je vidio, a vidjelo se da on nema nikakvu kontrolu, da je jedino što može učiniti napisati zapisnik i da ga, kao u neko mirnodopsko vrijeme, proslijedi svojim nadređenima", kaže Nataša Kandić. "On je vrlo precizno, vrlo konkretno opisao što se tamo dogodilo: da je zatekao jednu paravojnu grupu koja je pokupila oko 60 hrvatskih civila, da ih je pri tom vezala nekim lancima, da su ih utjerali u minsko polje. On je vidio kako ti ljudi ginu u minskom polju, a da pri tom ništa nije mogao učiniti: ne može ući u polje, ne može ništa, može samo gledati smrt tih ljudi. Kada je taj njegov izvještaj izašao u javnost, nije bilo čak ni neke reakcije. Ljudima koji su to pročitali to je teško palo, ali što se tiče vlasti, generala, nadređenih kojima je uputio taj zapisnik, nije bilo nikakve reakcije. Bio je to jasan znak da vojska prelazi u neku drugu formaciju u kojoj zakon više vrijedi, u kojoj nema zaštite za one koji u ratu moraju biti zaštićeni, a to su civili bilo koje nacionalnosti."
