Masterpiece, remek djelo. Tim je riječima Damir Mutevelić opisao Brodarski institut u kojem je proveo svoji poslovni vijek, od 80-ih godina prošlog stoljeća do mirovine. Njegov je otac bio direktor instituta u onim prošlim vremenima, u toj zlatnoj eri Brodarskog instituta, a on sada zajedno s preostalih 54 zaposlenika Brodarskog čeka da vidi što će se dogoditi s najavama mogućeg stečaja i hoće li unatoč dugovima institut opstati. U prošlom stoljeću bilo je to mjesto razvoja i edukacije, jedna od tada najmodernijih ustanova te vrste u svijetu. Njihovi laboratoriji i bazeni i dan danas izazivaju pažnju znanstvene javnosti.

''Ljudi koji radili na njegovoj izgradnji bili su pioniri razvoja, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, na različitim segmentima izgradnje su sudjelovale naše i jako puno stranih tvrtki'', ispričala nam je Marta Pedišić Buča, predstavnica radnika u NO, dok smo stajali iznad reprezentativnog bazena na kojem se provode mjerenja, testiranja. Šetnju povijesnim laboratorijima i bazenima ovog instituta, koji danas jedva drži 'glavu iznad vode', započeli smo upravo na tom bazenu dužine 276 metara.

''Mirno je more danas'', komentirali smo dok smo sa posebnih kolica, platforme koja se po šinama pomiče iznad vode, promatrali odraz željezne stropne konstrukcije na mirnoj površini bazena dubokog šest metara. Prilikom našeg posjeta laboratoriji su bili prazni, pa tako nije bilo ni brodova u bazenu. No u užurbanom radnom danu bazeni su mjesto na kojem se provode kompleksna ispitivanja.

Nekoć davno ovaj institut, kojeg bi danas mogli svrstati u folder još jednog našeg projekta, tvrtke koja propada, bio je reprezentativni objekt. Po načinu projektiranja i gradnje, ali i po kadru koji je u njemu radio i projektima koji su u njemu nastajali.

''To je bio jedan od kapitalnih projekata koji su bili namijenjeni proizvodnji znanja i prvi kapitalni projekt koji se gradio južno od Save. On je bio glavni razlog za povlačenje infrastrukture južno od Save. Brodarski institut bio je vojni i znanstveni objekt, veliki kompleks koji se gradio prema paviljonskom modelu'', rekla nam je povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić Klarin.

Ljubo Jurčić "Brodogradnja će se u Hrvatskoj ugasiti do 2021."

Bilo je to nakon 2. svjetskog rata, u vremenima za koje će Andrej Korbar u svom tekstu o Brodarskom institut u povodu obilježavanja 65 godine rada, reći kako je to bilo vrijeme ''podjednako raspodijeljenog siromaštva, u kojem se hrana dobivala na točkice, a odjeća na bonove''.

Jedan od važnih segmenata obnove bila je i obnova razorene pomorske privrede i ratne mornarice. Nakon što je 1947. godine brodogradnja izdvojena iz tadašnjeg Ministarstva pomorstva i pripojena Ministarstvu narodne obrane, kako stoji u monografiji o Brodarskom institutu iz 1978. godine, formirana je Centralna uprava brodogradnje. Na razvoju i privlačenju stručnog kadra za potrebe brodogradnje radilo se sustavno, pa su tako organizirani tečajevi, nudile su se stimulativne stipendije za studij brodogradnje, brodostrojarstva i brodske elektrotehnike.

''Svi smo tada, i u moje vrijeme, kao mladi inženjeri, imali poseban odnos prema radu, poslu i prema čovjeku. Svaki mladi inženjer kad bi došao u institut dobio bi svog voditelja koji bi ga godinu dana promatrao, a nakon dvije, tri godine edukacije počinjali su raditi samostalno. I obavezno su upisali poslijediplomski studij'', objašnjava nam Mutevelić i prisjeća se kako se u njegovo vrijeme znalo raditi i po 20 sati dnevno.

Na adresi Avenija Većeslava Holjevca 20 institut stoji i 70 godina nakon osnutka. Kompleks je projektirao Marijan Haberle, arhitekt koji je kreator, između ostalog, i zagrebačkog Velesajma. Glavni objekti instituta nastali su iz inovativnih konstrukcijskih rješenja, kao što je poznata drvena kupola okruglog bazena koju je kreirao Krunoslav Tonković, najveći hrvatski graditelj mostova. Njegova drvena rebrasta kupola s rasponom od 39,2 metara, i svjetlarnikom promjera od četiri metra u to je vrijeme bila jedinstvena kupola i u svjetskim razmjerima. Danas je jedinstvena u Europi, reći će nam Mutevelić i zaštićeno kulturno dobro.

Autor kupole Tonković samo nekoliko dana prije otvorenja instituta, točnije 2. rujna 1959. godine, završio je još jedan veliki projekt koji je povezao stari i novi Zagreb - Most slobode, središnji zagrebački most i važnu poveznicu Novog Zagreba s ostatkom grada. I tako su stvoreni temelji razvoja stambenih prostora u okolici instituta, na kojima su dotada bila kukuruzišta, kako pričaju stariji stanovnici Sigeta.

Pogledajte galeriju u nastavku.

Brodarski institut, tada jedna od najmodernijih ustanova te vrste u svijetu, građena je u etapama, i bila je jedini primjer vrlo kvalitetne urbanističke i arhitektonske realizacije kompleksa specifične namjene u Zagrebu. Poslovni prostori useljeni su 1954. godine, a građevinski radovi na bazenima i kavitacijskom tunelu dovršeni 1958. godine. Ostali radovi zaključeni su sljedeće godine.

10. rujna 1959. godine svečano je otvoren i tada je na velikom bazenu zabilježeno prvo tegljenje parafinskog modela tankera od 20 000 tdwa , a dva takva izgrađena su u Uljaniku za strane naručitelje.

''Nama se daju nacrti pa mi to i mudro osmislimo. Kada se osniva ratni ili civilni brod, važna je njegova namjena, kuda će taj brod ploviti, što će raditi, što će prevoziti, koju brzinu treba postići, itd. Iz prirodne dimenzije broda nakon analize i kalkulacija, napravimo manji model broda i omogućimo mu uvjete u bazenu poput onih u prirodi. Nakon provedenih testiranja kažemo što i kakav motor treba ugraditi, kakve propelere i sl. Kompleksan je to proces mjerenja čiji je cilj vidjeti zadovoljava li projekt određene parametre i može li se s njim ići u izradu ili je nešto potrebno popraviti'', objašnjava Mutevelić dio procesa testiranja koji se obavljaju u institutu.

I on i Pedišić Buča slažu se kako je institut danas daleko od tih reprezentativnih dana u kojima su se za potrebe mornarice radile raketne topovnjače, podmornice poput one klase Heroj, i ostali brodovi. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, dok su se svjetske sile bavile svemirskom utrkom, Brodarski institut polako se razvijao, rastao i dosegao svoj vrhunac.

U novim bazenima i s novom opremom ispitivalo se oko 40 modela godišnje i to u omjeru 3:1 u korist civilne brodogradnje s oko 600 pokusa ili 5000 sati korištenja bazena i kavitacijskoga tunela, kako stoji u već ranije spomenutoj monografiji. Danas to više ni približno nije tako. Potrebe za ratnom mornaricom više nema, stručnog kadra je sve manje, a instut je doživio istu onu sudbina koja prati cijeli sustav brodogradnje.

''Urušavanje je započelo od rata, tada je izgubljena šansa da Brodarski bude isključivo na državnom budžetu, jer se ovakve institucije nigdje u svijetu ne financiraju na ovaj način. Bili smo u vlasništvu tri ministarstva, a neki ministri nisu ni znali gdje smo, a kamoli što radimo i čime se bavimo. To je naša stvarnost'', napominje Mutevelić.

15. rujna 1991. godine nakon prvog zračnog napada na Zagreb, 20 pripadnika instituta i jedinice kriznog stožera Novog Zagreba preuzele su institut u kojem je inače bilo 20-ak vojnika koji su stražarili i čuvali taj važan vojni kompleks. Stanovnici okolnih zgrada, izgrađenih za potrebe zaposlenika instituta, sjetit će se vojnika koji su čuvali institut, koji se proteže na 120.000 kvadratnih metara.

''Mi smo kulturna ustanova, s visoko obrazovanim kadrom i nikada nije bilo nikakvih problema. Bili smo dobar radni kolektiv i bila nam je važna struka, a ne politika. Onog trenutka kada su se politika i razni interesi počeli uvlačiti u institut tu je počeo put prema dolje'', naglašava.

Nekada je tu radilo oko 700 ljudi, a danas njih samo 54, a neki odjeli, poput onog za projektiranje, više ne funkcioniraju. Ostala je hidrodinamika kao baza i nešto šok laboratorija, govori nam Mutevelić.

Sigurno je, složit će se naši sugovornici, institut mora opstati i kroz sustavnu brigu i planiranje pronaći model funkcioniranja. Posla imaju, a kako nam objašnjavaju, većinom su njihovi naručitelji stranci, koji i dalje imaju povjerenje u njihovo znanje i vještine. Njihova priča nije ništa novo, njihov dug je samo još jedan od onih u nizu o kojima slušamo posljednjih desetljeća.

''Posao kojeg sad obavljamo, nije nam dovoljan da riješimo dugove. Ukupni dug je oko 50 milijuna kuna, ne onaj koji nas sad opterećuje, već sva zaduženje ukupno su oko 50 milijuna kuna. Dugovi nisu skupljani slučajno. Bilo je to jedno kontinuirano potonuće. Neracionalno bezbrižno poslovanje, bez puno razmišljanja o budućnosti i posljedicama, što je trajalo 15-ak godina, dovelo je, između ostalog, i do zaduživanja i kredita, tj, nemogućnosti njihove otplate'', naglašava Pedišić Buča.

O novim poslovima svjedoče i modeli brodova u radionici, te u luci, kako nazivaju plići dio bazena u kojem se model broda priprema za testiranje. I dok sa platforme, tj. kolica, teških 60 tona, besprijekornom remek djelu njemačke tvrtke puštenih u pogon krajem 80-ih, koja se kreće po šinama iznad bazena brzinom 14 metara u sekundi (oko 60 km/h), promatramo ovaj laboratoriji, Pedišić Buča nam objašnjava proces ispitivanja.

''U luci montiramo model i mjerne uređaje, i dok se kreće po bazenu, u kućici na platformi se vode mjerenja i obrađivanja podataka. Mjerenja se rade na mirnoj vodi ili na valovima. Imamo i generator valova, kojeg nema nitko u Europi, koji proizvodi pravilne ili spektre valova, poput onih u Jadranskom moru'', objašnjava.

Demantij "Svi su brodovi građeni u sklopu javnih programa gradnje"

Priča nam kako se bavi zanimljivim poslom, i prisjeća se kako je u vrijeme dok je ona studirala, ovo bio posao za poželjeti. Danas u institutu vlada neizvjesnost i takvo je stanje već tri godine. Zaposlenici su prošle godine prosvjedovali zbog neisplate plaće, a danas nikada ne znaju kada će ih dobiti. Mnogo je kolega, reći će, upravo zbog toga i otišlo. Prijedlog za spas instituta slali su na adrese nadležnih ministarstva, no do sada nikakav konkretan odgovor nisu dobili.

''Kada je sustav bio dobar i uspješan podržavala ga je država, nije bio 100 posto na komercijalnom tržištu. Neki konkretni prihodi sa tržišta jesu postojali, jer naš posao nema nikakvog smisla ako ne radimo ništa što nekome ne možemo naplatiti i prodati. Ali od neke 2000. godine ili čak i prije, ulaganje i sufinanciranje se smanjuje, do trenutka u kojem je potpuno nestalo. Pristup natječajima ili znanstvenim projektima nam je kao trgovačkom društvu onemogućen, a nemamo nikakvog drugog načina financiranja osim prodaje na tržištu'', naglašava.

Njihovi posljednji projekti bili su putnički katamaran za krstarenje po Temzi 2012. godine. Bio je to brod koji je izrađen u Tehnomontu u Puli. Bili su tu i obalni ophodni brodovi, za koje sada ne znaju što je s njima bilo i da li plove. Budućnost Brodarskog vide u njegovoj prilagodbi i korištenju u svrhe koje nisu usko povezan s brodogradnjom. Na tome već i sad rade, pa su tako odradili i ispitivanje otpornosti baterije Mate Rimca na udare, tj.izdržavanje sudara bez oštećenja, a između ostalog bavili su se nekim ispitivanjima za tvornicu HS-a, te za hidroelektrane. Kapaciteta imaju i za upotrebu u sustavu zaštite od poplava.

''Mi smo sada članica NATO-a, pa nam ne treba ratna mornarica u obujmu u kojem je to bilo prije. Sad nam trebaju obalni brodovi, ophodni brodovi, tzv. obalna straža. I nešto od ratnih brodova, poput raketnih topovnjača, brzih brodova za brze akcije, za migrantske krize, za terorističke napade'', smatra Mutevelić.

Pedišić Buća odvodi nas do okruglog bazena iznad kojeg je drvena Tonkovićeva kupola s čijeg svjetlarnika nas promatraju golubovi. Bazen se ne koristi često, pa sada izgleda poput nestvarne kulise iz nekog SF filma.

''Ovaj okrugli bazen kad je bio napunjen vodom koristio se za vojne svrhe, ispitivanja karakteristike upravljivosti. Mi smo na njemu 2014. godine provodili ispitivanja za projekt modela luke Rijeka, a zbog svojih mogućnosti, može se iskoristiti i za ispitivanje naplavljivanja. To je jedino mjesto na kojem se tako nešto može ispitivati'', pojašnjava nam.

Prolazimo i pored zaliha propelera, dok nam objašnjava kako su se nekada radile serije propelera, testirale i nadograđivale. Sada se to više ne radi. Kao što se više ni ne koristi model tunela sv. Rok na kojem su se radila ispitivanja strujanja zraka i rada sustava za ventilaciju. Nema više ni podmornica, nakon 'umirovljenja' podmornice Velebit, no tehnologija za ispitivanje podmornica, koju ima rijetko koji bazen, još uvijek je tu.

Nema više ni studenata koji su nekad ranije dolazili u ovu znanstvenu ustanovu i imali priliku u praksi vidjeti ono o čemu uče u školama i na fakultetima.

''Nema ovakvih laboratorija u svijetu, a posebno nema onih koji su ustrojeni kao trgovačko društvo. Institut nije građen s tom idejom. Svrha ovakvog laboratorija je razvoj i istraživanje prije svega u državi u kojoj je napravljen i za vlastite potrebe i trebao bi se staviti u funkciju obrazovanja i znanosti. Naravno da treba biti prisutan na tržištu jer tako stječete dodatno iskustvo, pratite razvoj i možete ga implementirati. Ministar gospodarstva, ministar znanosti i obrazovanja i ministar obrane bili su članovi Skupštine. Kao naši vlasnici oni su mogli i trebali napraviti nešto. No nisu radili ništa, puštali su da stvari idu kako idu, nisu se usprotivili kad je došlo do loših poteza prijašnjih uprava dok stvar nije otišla predaleko. Naši su vlasnici, trebali bi imati ideju što će sa institutom i s nama'', naglašava.

S njom se slaže i Mutevelić i naglašava kako je njihov posao jako specifičan, i sofisticiran i da ga trebaju samo rijetki u svijetu. No da bi se posla svakako moglo naći, i napraviti model kojim bi se mogao očuvati institut. Zaposlenici rade iz dana u dan, odrađuju projekte koje imaju i tiho prate olujni val koji je radnike Uljanika i 3. maja izveo na ulice.

''Ljubo Jurčić je jednom prilikom rekao kako je propast brodogradnje počela propašću Brodarskog instituta. I to je jedan od točnih momenata. Direktor Igor Tripković se bori da institut nekako očuva, trudi se, a da li će uspjet to ne znam'', govori nam Mutevelić.

''Čuvajte Brodarski'', poručio je predsjednik Franjo Tuđman prilikom posjeta institutu a dok se njegovi zaposlenici pitaju hoće li takvu poruku dobiti i od današnje vlasti, stanovnici Sigeta se pitaju hoće li izgubiti ovaj ''botanički vrt Novog Zagreba'', pa na njegovom mjestu, umjesto prirode i brodova, gledati još jedan blok stambenih zgrada.