Priključio nam se nenajavljeno turist koji je želio vidjeti prostorije kluba i travnjak na kojem igra klub kojeg poznaje. Dinamo. Zajedno smo se prošetali glavnim gradskim stadionom u Maksimiru. Onim najvećim, najpoznatijim, i možemo slobodno reći, najskupljim. Pokazalo se i jako dobar poznavatelj hrvatskog nogometa. Odradio je slikanje uz rub travnjaka, sa Dinamovim šalom oko vrata, a slikao se i pored fotografija slavnih igrača koje vise na zidu u prostoru ispred svlačionica i tunela kroz kojeg igrači izlaze na travnjak.

"Znam igrače, ovo je Šuker a ovo Mandžukić", rekao je i stao između slike njega i Luke Modrića i zamolio našeg vodiča, Miroslava Tomaševića, autora knjige Dinamo, Povijest i zlatnih 10 godina, da ga tu i fotografira. Na tom zidu slavnih igrača Dinama stoje slike, između ostalih i Luke Modrića, Maria Mandžukića, te Davora Šukera.

Tijekom 90-ih postao je globalno popularan, zahvaljujući svom uspjehu sa brončanom reprezentacijom '98. i dobio naziv jednog od najboljih napadača svijeta. Pored njega slika je najboljeg igrača svijeta u 2018. godini Luke Modrića, kapetana naše reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. I on ih je prepoznao sve. Prepoznao je i 11 zastava koje vise u svlačionici i predstavljaju zemlje iz kojih dolaze igrači koji danas igraju u Dinamu.

Stadion smo posjetili krajem tjedna, kojeg je obilježila posjeta kineskog izaslanstva Hrvatskoj, u sklopu sastanka šefova vlada i država Srednje i Istočne Europe i Kine, ali i kiša koja je padala bez prestanka. Stotinjak kilometara dalje od ovog stadiona potpisan je sporazum o izgradnji jednog drugog, onog na Kantridi u Rijeci, kojeg će graditi kineska tvrtka. Kineska delegacija posjetila je Zagrebu susjednu Veliku Goricu i s gradonačelnikom Draženom Barišićem razgovarala o mogućnosti gradnje novog nogometnog stadiona s kapacitetom od 30.000 mjesta.

U tim razgovorima čini se nije bilo postavljeno pitanje budućnosti stadiona u Maksimiru, a naš pratitelj turist, uz sve pehare i klupske uspomene, primijetio je i dodatni rekvizit, ali ne na travnjaku, nego u Plavom salonu i VIP loži. Uslijed ove kiše kante koje skupljaju vodu koja kapa iz stropa postale su dio obavezne (ne)sportske opreme.

Opreme stadiona koji se gradio u etapama, dograđivao, obnavljao i 'krpao' desetljećima, a danas mu je sudbina opet upitna. I dok navijači slave ovosezonski uspjeh Dinama, i njihovo europsko proljeće nakon 49 godina , a cijela nacija uspjeh reprezentacije u Rusiji, oživjela je i stara rasprava o isplativosti održavanja stadiona, gradskog stadiona na kojem igra i nacionalna reprezentacija. Ali i potrebi izgradnje stadiona u čast hrvatskog nogometa.

''Miran sam, došlo je na moje. Nadam se da ćemo u iduće dvije godine imati prekrasan stadion, da će biti gotov prije izbora. Na dobrom smo putu da se napravi stadion sa 25-30 tisuća mjesta. Čuli smo što je kazao gradonačelnik Bandić, hajdemo da svatko radi svoj posao, da ga napravimo u Blatu. Po riječima ljudi iz Grada Blato je idealna lokacija. Vjerujem Bandiću i Plenkoviću da ćemo napraviti pristojan stadion, čist, uredan, jer danas su sanitarni uvjeti na Maksimiru kao u 19. stoljeću'', rekao je predsjednik HNS-a Davor Šuker na skupštini saveza nakon sastanka s premijerom Plenkovićem i gradonačelnikom Bandićem, piše 24sata.

I tako je opet potaknuo priču o toj velikoj ideji izgradnje nacionalnog stadiona, pa tako i budućnosti ovog gradskog, o čijoj dotrajalosti svjedoči i informacija kako se nedavno odlomio i komad stakla. Njegova sigurnost je tako postala često pitanje, a najave zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića kako će se sa 280 milijuna kuna obnoviti i natkriti zapadna tribina, mnogi su dočekali sa sumnjom.

''Postavlja se pitanje koliko je financijski isplativo dalje ulagati u obnovu ovog Maksimirskog stadiona. Iako će svi navijači i ljubitelji nogometa reći kako je Maksimir idealna lokacija za stadion, pitanje je koliko je isplativo ulagati još dodatnih stotina milijuna kuna u stadion u kojeg je dosada uloženo oko 800 milijuna kuna, a nije ni blizu završetku '', kaže gradski zastupnik Tomislav Tomašević, iz Zagreb je naš.

Objašnjava kako je izgradnja novog stadiona, onog na kojem bi igrao Dinamo i nacionalna reprezentacija, možda najbolje rješenje.

''Treba se napraviti financijski izračun, i pogledati koliki su troškovi obnove starog stadiona u Maksimiru, a koliki troškovi izgradnje novog stadiona u Maksimiru ili na nekoj drugoj lokaciji. Primjerice prije nekoliko godina je u Beču otvoren Allianz Stadion nogometnog kluba Rapid kapaciteta za 30.000 mjesta, a koštao je samo 400 milijuna kuna. Isto tako nakon iznimno uspješne sezone i HNS i Dinamo imaju novac da sufinanciraju izgradnju stadiona'', kaže Tomašević.
 

U nastavku pogledajte galeriju. 

Jedna od lokacija za novi stadion je Blato, a čini se i najrealnija. Bilo je priča i o ''plavom vulkanu'', arhitekta Hrvoja Njirića, nastalih na krilima povijesnog uspjeha u Rusiji, i lokacijama Kajzerica ili Sesvete. Svi ti planovi utječu i na stadion u Maksimiru, čiji su temelji izgrađeni još davne 1912. godine, na lokaciji koja, kako će reći navijači, savršeno odgovara slavnom Dinamu. Preko puta maksimirske šume kako bi se na jednom mjestu mogle spojiti važne potrebe građana, one za zdravim životom, uživanju u prirodi i sportu.

''Mislim da Blatu i tom dijelu Novog Zagreba puno više treba neki drugi sadržaj, poput bolnice ili rodilišta, a ne stadion. Sve više ljudi živi u tom dijelu grada, a nemaju neke potrebne ustanove. Mislim da stadion nije prioritet za taj dio'', rekao nam je jedan dugogodišnji navijač Dinama, koji je prateći klub proputovao cijeli svijet. Smatra da je važno pitanje i isplativosti samog ulaganja.

O budućnosti novog mogućeg velikog sportskog objekta, važno je razmišljati i u kontekstu sportske dvorane, popularne Arene, velikog objekta izgrađenog za Europsko rukometno prvenstvo.

''Arena je primjer dvorane, sportskog objekta, koji je gradu trenutačno neisplativ i postao je rupa bez dna. Godišnje se za Arenu Zagreb iz gradskog proračuna izdvaja čak 60 milijuna kuna, a prihodi od iznajmljivanja dvorane za sportske, glazbene i druge događaja su tek 8 milijuna kuna od čega gotovo polovicu čini Grad Zagreb koji sam od sebe unajmljuje dvoranu. Činjenica je da je Dinamu potreban kvalitetan stadion, ali odluka da li će tu biti riječ o potpunoj obnovi ovog, iz temelja ili gradnji nekog drugog, treba ovisiti samo i isključivo o financijskom opterećenju proračuna. Način rješavanja problema krpanjem i stalnim ulaganjem milijuna kuna iz gradskog proračuna, nije pravi put'', rekao je Tomašević.

Nogomet se u Zagrebu počeo igrati 1894. godine. U to vrijeme nije bilo nogometnih klubova, a nogomet je bio zabava, igra bez pravila i određenog broja igrača. 1903. godine osnovan je Prvi nogometni i športski klub PNIŠK, te Hrvatski akademski športski klub HAŠK, teren za nogomet bio je na Elipsi, prostoru iz današnjeg muzeja Mimara, kojeg je Izidor Kršnjavi osmislio kao centar obrazovanja i sporta, i na sajmištu kod Draškovićeve ulice, piše Branimir Špoljarić u knjizi Stari Zagreb od vugla do vugla.

Lokacija na kojima se igrao nogomet bilo je puno, zapravo su to bile sve veće travnate površine u gradu. Na nekima od njih se čak morala plaćati i odšteta vlasniku tog pašnjaka. Tako se npr. plaćala naknada zbog igranja u Botaničkom vrtu, jer za vrijeme utakmice krave nisu mogle pasti tu travu.

Krajem 1911. godine započele su pripreme za preuređenje maksimirske livade i kukuruzišta u nogometni teren. Radovi su započeli 1. veljače 1912. godine, a prva utakmica odigrana 5. svibnja 1912. godine. Sagrađeno je prvo igralište u gradu sa tribinama, kapaciteta za 6000 ljudi. U to vrijeme u Zagrebu je živjelo oko 80.000 ljudi, po tadašnjem popisu stanovništva i ustroju grada. Na tom stadionu igrao je HAŠK, koji i danas igra u 3. ligi, ali kasnije i klub na čijim je temeljima rastao današnji Dinamo. Hrvatski športski klub Građanski osnovan je 26. travnja 1911. godine.

''Bio je to klub, kako mu i sam naziv kaže, koji je trebao okupljati građanski sloj društva, s idejom da predstavlja sve 'staleže'. U tom trenutku imali smo HAŠK naslonjen na akademsku zajednicu i Concordiju okrenutu srednjoškolskoj omladini, a građanski je trebao okupljati sve'', rekao nam je Miroslav Tomašević.

Nakon Prvog svjetskog rata interes za nogomet postaje sve veći, a u jednom trenutku u gradu je postojalo čak 70 klubova. Građanski u to vrijeme nije imao svoj travnjak, svoje igralište, a nakon potrage za lokacijom odabrano je zemljište zemljište preko glavne željezničke pruge uz Koturašku cestu. Radovi su započeli 1923. godine, pa malo stali zbog problema s financijama, a kada je i gradilište konačno završeno, troškovi su se popeli na 2,4 milijuna kuna, stoji na službenim stranicama GNK Dinamo.

Igralište je otvorio Stjepan Radić, a tribina na zapadnoj strani imala je kapacitet od 1684 sjedala. Igrači su živjeli u prostorima ispod drvenih tribina i nazivali to "farmom". Ubrzo je igralište preuređeno, dodana su stajaća mjesta, a sljedeće godine, na krilima dobrih rezultata kluba, počelo se razmišljati o novom stadionu, i na novoj lokaciji. Uz pomoć grada, naravno, jer klub nije imao dovoljno vlastitih sredstava za projekt takvog opsega.

U razdoblju između dva svjetska rata Građanski je osvojio pet naslova prvaka. Godine do 1941. do 1945. bile su dosta kaotične, priča nam Tomašević, i govori kako se prvenstvo malo igralo, pa bi se prekidalo.

Nakon 2. svjetskog rata krenula je povijest ovog Dinamovog stadiona, čije smo prostorije imali priliku pogledati. Danas su svlačionice i teretana puno drugačije od one ''farme'' u kojima su živjeli igrači 20-ih godina prošlog stoljeća. Danas su to prostori sa svom opremom potrebnom za trenažni proces igrača. U posljednjoj većoj obnovi 2013. godine sagrađena je i kapelica, s posebnom vrstom molitve.

''Igrači se ne bi trebali moliti da pobijede, ili da postignu gol, jer tako žele da netko drugi bude lošiji. Poruka je da se treba moliti na način da se da sve od sebe, da se postigne maksimum'', kaže.

Iako udovoljava čak i vjerskim potrebama igrača, ovo je zadnje daleko od onog kojeg je zamislio arhitekt Vladimir Turina, tvorac stadiona. Projektirajući davne 1946. godine ovaj stadion Turina je imao viziju od stadionu pejzažnog tipa, koji je sa tri strane okružen svega nekoliko metara visokim i blago nakošenim nasipom, dok je sjeverna strana otvorena prema maksimirskoj šumi i široj veduti Zagrebačke gore. U duhu sportskog borilišta kreirao je i zapadnu tribinu. Na tom zemljištu bila je zgrada, nasipi za stajanje, a na zapadnom dijelu mala tribina. Prvu utakmicu Dinamo je odigrao 1948. s beogradskim Partizanom. Ovaj današnji stadion počeo se graditi 1952. godine, a projektanti su bili uz već spomenutog Turinu, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt.

Do 1954. godine dovršene su atletska staza i zapadna tribina.

"Kada je tribina i konačno završena, taj betonski skelet bio je po čistoći konstrukcije i plastičnoj izražajnosti bez presedana  u našoj poslijeratnoj arhitekturi", napisao je Žarko Domljan u tekstu o Vladimiru Turini.

Sjeverna tribina izgrađena je 1955., a tada je Turina koji je za svoj rad dobio i nagrade na olimpskim izložbama sportske arhitekture, početkom 60-ih, umoran i razočaran različitim pokušajima intervencije koji bi narušili njegovu ideju, cijelu gradnju i napustio.

''Upravni odbor sportskog kluba uz pomoć nekog arhitekta, kojem izgleda nisu jasne kategorije o kojima smo govorili, gradi novi model stadiona pod sasvim drugim pretpostavkama, komercijalnim, bez pitanja i konzultacije s dotadašnjim autorima djela... To je nova arhitektura s prilično morbidnim pretenzijama i maglovitom perspektivom'', napisao je u časopisu Čovjek i prostor iz 1959. godine.

Dok se ne stadionu gradilo, jedna tribina, pa druga, Dinamo je ostvario svoj najveći uspjeh u povijesti, i osvojio naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Fotografija momčadi koja je u finalu pobijedila Leeds i osvojila ''kantu'' kako su taj pehar nazivali navijači, visi i na zidu u hotelu nazvanom po slavnoj generaciji 67. Sam je hotel, karantena za Dinamove igrače prije utakmica, otvoren krajem 2013. godine, kada je obnovljena i južna tribina.

''I dalje su dobra ekipa i aktivna generacija'', pokazujući na Slavena Zambatu, Marijana Čerčeka, Krasnodara Roru, Marka Mlinarića i druge.

Brojevi soba za igrače, nose nazive po godinama kada su postali prvaci, pa je tako na kraju soba s natpisom 2006....jer više za pločice i natpise, za sve naslove nije bilo mjesta, nije bilo soba. 

Slavna se generacija još druži i pričaju o svemu, a najviše o nogometu i ženama, rekao nam je Marijan Čerček koji je u prvoj finalnoj utakmici postigao gol u svom prvom službenom nastupu za Dinamovu prvu momčad. Skratili smo mu vrijeme do posjeta u bolnici, u kojoj se oporavlja od operacije, rekao nam je, a on nam je sa veseljem govorio o ovosezonskom uspjehu Dinama.

''Meni je jako drago što sam dočekao da Dani Olmo konačno skine moj rekord, posljednji gol u europskom proljeću. Sad još čekam da mi donesu njegov dres sa potpisom. Za uspomenu'', rekao je.

Pitali smo ga i o stadionu, a on nam je rekao kako je njemu kao pravom Dinamovcu, koji je u klubu od 10. godine, idealna i jedina moguća lokacija za stadion upravo ona na Maksimiru.

''Mislim da je jako važno da Dinamo kao tako uspješan klub, jer nemojmo zaboraviti nedavne rezultate mlade momčadi koja se plasirala u finale Premier League International Cupa gdje će igrati protiv momčadi Bayerna, ali ni na rezultat u juniorskoj ligi, ima svoj stadion. U dobrom stanju i da se u njega ulaže. A što se tiče reprezentacije, ako ima novaca, ako tako zaključe premijer, HNS i gradonačelnik, zašto se ne bi gradio? U procesu mogu sudjelovati svi, HNS, Vlada, grad, Dinamo i UEFA'', naglašava.

Slični problemi mučili su i tijekom 60-ih klub, koji od 1945. godine, nosi naziv Dinamo, izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor, istočna tribina a postavljena je i rasvjeta. U suradnji s arhitektom Borisom Magašem dovršena je istočna tribina, a 1967. godine prema projektima arhitekta Tušeka i južna tribina. Stadion je 1985. godine proglašen zaštićenim spomenikom kulture, a nove pregradnje i dogradnje doživio je prije Univerzijade 1987. godine.

Opsežan projekt obnove stadiona uslijedio je 10 godina kasnije, i potpuno je bio u suprotnosti sa Turininom idejom. Zapravo je bio dio velike ideje prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, velikog navijača Dinama, pardon Croatije, koji je naziv kluba prvo izmijenio u ljeto '91. u HAŠK Građanski, da bi ga zatim zvali Croatia do veljače 2000. godine. 

Navijači te promjene nikada nisu prihvatili, čak ni oni najmanji, što se može vidjeti i u jednom od starijih video materijala na kojima Tuđman pita dijete kako se zove klub za kojeg navija, a ovaj mu odgovara Dinamo. Objašnjava mu predsjednik da Dinamo nije u Zagrebu, već u Pančevu i Tirani. No dijete i dalje ponavlja Dinamo. To dijete danas je 30-godišnjak, i dalje strastveni navijač Dinama, koji je s klubom proputovao svijet. Sljedećih nekoliko godina utakmice će ipak promatrati samo iz fotelje, zbog zabrane dolaska na stadion.

''Uvijek tako gledam tekme, kad ideš na tekmu, ne sjediš mirno, već navijaš i radiš i ostalo, što treba'', rekao nam je. 

Krajem 90-ih Tuđmanov projekt obnove stadiona, nacionalnog ponosa, bio je projekt arhitekata Branka Kincla i Nikole Filipovića. Popis radova je podugačak, a između ostalog izgrađena je i sjeverna tribina, napravljena vanjska staklena stijena, bila je planirana i dogradnja južne tribine kako bi stadion mogao imati 60.000 mjesta.

U godinama koje su uslijedile zamijenjene su sve sjedalice, a travnjak, oštećen nakon koncerta U2 u Zagrebu zamijenjen je boljim, djelomično hibridnim. Kažu kako su troškove obnove platili sami, no navodno je U2 troškove travnjaka platio sam, i na to se obvezao ugovorom. 

''I stavljeno je podno grijanje, tako da se na travnjaku topi snijeg'', priča nam Tomašević.

Travnjak je stvarno u dobrom stanju, mislili smo dok smo pazili da slučajno ne stanemo na njega, unutar bijele linije. Što i ne čudi kad se o njemu brine, nasljednik Milana Sakomana, njegov sin Miljenko. No ostalo, i ne izgleda baš tako dobro.

''On uvijek izgleda nedovršeno, što god i koliko god, i gotovo stalno na njemu radili. Nedovršen'', rekao nam je jedna prolaznik dok smo promatrali vanjsku stranu stadiona.

Možda zbog ideje, ili svih tih milijuna, stadion zapravo ostaje trajni podsjetnik na našu priču, i zapravo možemo slobodno reći, na priču svih 'stari' gradskih zdanja. Nitko zapravo ne zna točno što bi s njima, i što je čija odgovornost. Grada koji putem sustava javnih potreba u sportu upravlja stadionom, i na cijeli sustav troši oko 15 milijuna kuna godišnje, po osnovnim potrebama, Dinama koji ga koristi i klubu zbog kojeg Hrvatska sljedeće sezone ima četiri predstavnika u pretkolu europske lige, igračima čiji vozni park izgleda poput boljeg auto salona, ili građana koji bi u njemu trebali uživati. U tom nedovršenom zdanju, simbolu hrvatskog sporta, ali i uspješnim sportašima.

Jedan do njih je i kapetan legendarne ekipe iz '67. Slaven Zambata. Bio je u Splitu kad smo se čuli, i pomno je pratio utakmicu Dinama i Istre koja se u tom trenutku igrala.

''Maksimir mora ostati gdje je, on je u našim srcima. Taj glavni nacionalni stadion treba biti u Zagrebu, volim i sve druge gradove, ali glavne utakmice se ipak igraju u glavnom gradu. Sramota je da nemamo jedan lijepi nacionalni stadion'', rekao je uvjeren kako je hrvatskom nogometu potreban takav spomenik. Bez obzira na milijune. Posebno je oduševljen uspjehom Dinama ove sezone, i plasmanu u osminu finala.

''Ta kemija među igračima, želja za pobjedom, pomalo je podsjećala na rusku varijantu sa Dalićem, bili su kao jedan, svi su dali maksimum. Želja mi je da ta momčad ostane što duže vremena na okupu, ali izgleda da je to nemoguće'', rekao nam je.

Da, nemoguća je pokazuju nam to i medijski napisi o velikom transferu, novom velikom transferu. S opet vrtoglavim milijunima.

''Sport je postao biznis, i to je u svakom klubu tako. Treba se boriti sa tim transferima, da se pronađe kvalitetna zamjena. To nije samo naš problem, to se tiče svih klubova. Mi smo bili zavezani do 28, 29 godine'', prisjeća se.

Milijunski iznosi koji se vrte oko nogometa i Dinama, s terena su se prebacili u svlačionicu, ili možda obratno.

''Oko tog kluba vrte se milijuni, ali opet činjenica je da oni postižu rezultat. Imaju naslove prvaka, kupova, dobru mladu momčad. Tako da je sigurno da im stadion treba, no mislim da Blato nije ta lokacija. A možda bi i sami trebali ponuditi neki model financiranja'', rekao je jedan navijač.

Prošla godina klubu neće ostati baš u dobrom sjećanju. Izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić nakon izricanja prvostupanjske presude u postupku zbog nezakonitog izvlačenja novca iz Dinama, preselio se u Međugorje iz kojeg je pratio utakmice reprezentacije, i Dinamovo europsko proljeće. No financije kluba, po financijskom izvješću za proteklu godinu, u dobrom su stanju. Prihodi su u odnosu na 2017. godinu porasli za 200 milijuna, pa sada iznose više od 400 milijuna kuna. Navijači su se vratili na stadion, posebno pratili europske utakmice, pa tako i ona legendarna generacija '67.

''Posljednji put sam na Maksimiru bio na tekmi sa Benficom. Bila je dobra atmosfera, i publika'', kaže Zambata.

Dok se pripremaju novi transferi, uz punu 'blagajnu' kluba, i mlade naraštaje igrača koji dolaze, ostaje još samo pitanje stadiona. Tog plavog hrama u Maksimiru, koji je postao spomenik milijuna koji se vrte oko najvažnije sporedne stvari na svijetu.