Kako je beton postao "materijal komunista"
"Ovaj proces će transformirati sigurnost, dobrobit, zdravlje i moral čovječanstva", rekao je François Coignet 1861. godine o svom novom proizvodu. Najavio je revoluciju.
Njegov je novi proizvod bio beton, i nije bio pretjerano u krivu (osim možda kad je moral u pitanju). Coignet je bio socijalist, ali ne kao Marx, već je vjerovao kako se društvena jednakost može postići bez rata između klasa. Vjerovao je kako beton može biti korak naprijed u svijetu u kojem ljudi u vlastitim rukama imaju sredstva proizvodnje, piše Guardian.
Gdje god da ima sirovina za beton - a to je gotovo svugdje - čak i nezanatlije biti će u stanju i mogućnosti sagraditi čiste, suhe i ugodne nastambe kako bi živjeli dostojanstveno.
Nema više blatnih, vlažnih rupa.
Od vremena Coigneta, o betonu se često govorilo kao o revolucionarnom, ali ta je revolucija preuzela tri vrlo različita oblika.
Prva je točno onakva kakvom ju je zamislio Coignet, da se kroz superiorne načine gradnje pomogne siromašnima svijeta. Beton često koriste ljudi koji nisu profesionalni građevinari već "napravi sam" stručnjaci, posebno u zemljama trećeg svijeta - to se naziva "neformalnom gradnjom".
No, industrija betona nije oduševljena time što "mali graditelji" grade favele i predgrađa u Africi jer im to utječe na imidž.
No ipak, istraživanja pokazuju da kada bi sve zemljane građevine bile zamijenjene betonom bilo bi 80 posto manje parazitskih bolesti. Mnogi su građevinari i arhitekti zadivljeni načinom na koji su "amateri" gradili svoje favele i građevine, često pokazujući nevjerojatnu originalnost i sposobnost. Za sebe kažu da su napredovali u svijetu kada koriste zapadnjački "napredni" materijal.
Beton ne mijenja samo materijalnu egzistenciju već i imidž o samima sebi.
Druga revolucija betona leži u načinu gradnje, u tehnici. Sada su moguće konstrukcije koje su prije 20. stoljeća bile samo san. Brane, mostovi, tuneli kakvi prije nisu bili mogući. Beton je tu nadvladao prirodu, a industrija to voli "isticati" i "slaviti". Koristi se i za "lijepu" arhitekturu, poput Opere u Sydneyju, kao i Museu de Arte Contemporanea at Niterói Oscara Niemeyera u Brazilu.
Beton donosi, pokazalo se, brzu i efikasnu promjenu. Kada je Sovjetski Savez predstavio svoj petogodišnji plan, ili ako je pak riječ o "New Dealu", beton je uvijek bio tu negdje.
Svaki je od ovih političkih programa predvidio infrastrukturalni rad na jednom posve novom nivou, većem od onog što je sustav tada dopuštao. Beton je bio jeftin, jednostavan za napraviti i jednostavan za koristiti. Nakon smrti Staljina prvi važni govor Nikite Hruščova bio je o benefitima betona, i trajao je tri sata. Beton je bio jedan od najvažnijih metoda kojima su htjeli prestići Ameriku, koja je pak cvala na korištenju betona.
Hruščovljev govor pokazao je kako je beton centralan u ideji o budućnost SSSR-a. Tako je i nastala sovjetska arhitektura koja izgleda kao da je izlivena iz jednog kalupa za beton.
U Velikoj Britaniji, u istom desetljeću, hitno je trebalo riješiti stambenu krizu i sagraditi mnoštvo kuća. Ministar je tada izjavio kako treba, metaforički rečeno, "napraviti puno cigli bez slame, i to brzo." Odgovor je bio beton i kuće koje su se slagale kao "slagalice" što je pak izrodilo jedan sasvim novi stil gradnje. Sam beton možda nije bio jeftiniji od alternative, ali je bio brži.
S obzirom na njegovu povijest, i dramatične transformacije u 20. stoljeću beton se povezuje mnogo više s politikom ljevice no li desnice. Iako su i fašisti imali svoju politiku socijalne renovacije kroz infrastrukturu (i često su za to koristili beton), ipak se materijal povezuje sa socijalizmom.
Donekle to ima veze s time da je lijeva politika vezana uz radikalnu promjenu, a desna uz čuvanje tradicije, a povezivanje betona sa socijalizmom imalo je veze s time kako je Sovjetski Savez pametno (i mnogo) koristio beton.
Kada je kuću Alexandera Fleminga trebalo staviti na popis zaštićene baštine, jedna od konzervativnih britanskih ministrica rekla je "pa ne možemo, od betona je, to je komunistička građevina".
Iako na zapadu beton više nije ono što je nekad bio, i povezuje se sa siromašnima, treba samo pogledati socijalističko-kapitalističku Kinu koja je između 2012. i 2015. izlila više betona nego što je to SAD u cijelom 20. stoljeću. To je najbrža transformacija zemlje u povijesti, a veliki dio toga duguje upravo betonu.