Sve je zapravo počelo s poslovnim dogovorom koji se izjalovio. Henry Ford II, zvan i "Vojvoda", najstariji unuk Henryja Forda, 1963. je odlučio kako želi da Ford Motor Company krene u svijet sportskih utrka. Jedini je problem bio taj što Ford nije imao niti jedan sportski automobil, piše Popular Mechanics.

Najbrži način da dođe do sportskog automobila, mislio je Vojvoda, bilo je kupiti Ferrari, tada tvrtku specijaliziranu za proizvodnju trkaćih auta koja je prodavala jedino legalne ulične mašine kako bi financirala svoj pogon. 

Ford je poslao izaslanika u Modenu u Italiji radi sklapanja ugovora s Enzom Ferrarijem. Amerikanci su ponudili 10 milijuna dolara, ali kako su se pregovori bližili kraju, Ferrari se pobunio protiv ugovorne klauzule prema kojoj je Ford trebao kontrolirati proračun, a samim time i odluke svog trkaćeg tima.

Ferrari, inače poznat pod nadimkom "Il Commendatore" (zapovjednik), nije mogao "probaviti" tu predaju vlastite autonomije, pa je poslao Henryju Fordu II poruku koju on sigurno nije često čuo: "Postoje stvari koje tvoj novac ne može kupiti".

Stvar prestiža

Umjesto kupnje, Ford je tada odlučio usmjeriti novac kompanije u osvetu. Odlučio je kako će Ford pokrenuti vlastiti trkači tim s jedinstvenim ciljem - pobijediti Ferrari u najpopularnijoj svjetskoj utrci, 24 sata Le Mansa.

24 sata Le Mansa čuvena je automobilistička utrka koja se svake godine u lipnju održava u francuskom gradu Le Mansu. Smatra se najstarijom automobilističkom utrkom izdržljivosti, s prvim izdanjem održanim 1923. godine. Organizira je Automobile Club de l'Ouest (ACO) te se vozi na stazi Circuit de la Sarthe formiranoj od zatvorenih javnih cesta. Zajedno s Velikom nagradom Monaka i 500 milja Indianapolisa, jedna je od tri najprestižnije utrke u svijetu automobilizma.

Upravo je to tematika aktualnog holivudskog hita Ford v Ferrari u kojima glume Matt Damon i Christian Bale.

- Ta su dva čovjeka bila legende, bili su veći od života. Henry je bio vjerojatno najmoćniji i najpoznatiji biznismen Amerike, a Enzo je bio najveći egomanijak koji je hodao zemljom, ali i genij svoje vrste. Njihov konflikt ni scenaristi ne bi mogli napisati bolje nego se stvarno odvio - kaže autor A. J. Blaime, autor filma "Go Like Hell: Ford, Ferrari, and Their Battle for Speed and Glory at Le Mans".

Sukob titana natjerao je Forda da dizajnira najveći američki trkači auto ikad - GT40. Iako je inženjerski mišung i NASCAR-ova stručnost bila u srži tog automobila, on nije uspio završiti Le Mans 1964. i 1965., ali hrabre inovacije testiranja i nikad prije viđena strategija kočenja okrunila ih je 1966. 

Fotogalerija Najskuplji auto na svijetu prodan tajanstvenom kupcu

Nekoliko tjedana prije počeka te utrke Henry Ford II poslao je rukom napisanu poruku svom šefu trkaćeg programa Leu Beebeu s riječima "Bolje ti je da pobijediš".

Zvijer na cesti

GT40 Mark II iz 1966. godine udobniji je nego što možete očekivati. Dizajniran za vožnju na duže staze, ima mekana i ventilirana sjedišta, a vidljivost prema naprijed je izvrsna unatoč malenim vanjskim dimenzijama. Budući da se utrka Le Mans 1966. sastojala od 4828 kilometra, to je auto u kojem bi ju željeli voziti.

U trenutku kad se upali, ovaj auto nedvojbeno daje do znanja da je sportski - s V8 mašinom od 427 kubika, sposoban za brzinu modernih trkaćih auta od 320 km/h u analognom obliku iz 1960-ih. Nema serva. Nema prigušivača.  Nema elektroničkih sigurnosnih sustava. 

Pri brzini od 160 km/h u trećoj brzini osjećate se kao u kolicima privezanim za svemirski šatl, a niste ni na pola brzine koju postiže. Momci koji su ga vozili 1966 na specijalnim gumama za dodatnu brzinu mora da su bili hrabri. Ili ludi. Najvjerojatnije oboje.

Taj legendarni automobil svoje postojanje duguje upravo ratu ega dvojice tvrdoglavih, moćnih muškaraca. Brojne su autokompanije naučile kako se novac u svijetu utrka ne prevodi kao pobjeda, za to je potrebno puno više. 

- Potrošili su puno novca, ali to nije bilo jamstvo da će pobijediti. Morali su imati mehaničare, ljude organizacije utrke, vozače. To je mogao biti kolosalni neuspjeh -kaže Preston Lerner, autor "Ford GT: Kako je Ford ušutkao kritičare, ponizio Ferrari i pokorio Le Man".

A 1964. i 1965. to je uistinu i bio neuspjeh. Fordov novi trkački automobil bio je brz, no nikako ga nisu mogli "upogoniti" da izdrži 24 sata. Mjenjači su se kvarili, propuhale su brtve glave, aerodinamika je isto bila u kaosu. Testni vozač iz 1964., Roy Salvadori, odustao je od njegove vožnje, rekavši kako je otišao da bi si spasio život.

Prednosti tehnologije u borbi Golijata

I kočnice su bile stalni problem. Fordovi inženjeri izračunali su da će, kada vozač pritisne kočnice na kraju Le Manove Mulsanne ravnice, prednji rotori kočnice uskočiti u 1.500 stupnjeva Fahrenheita u samo nekoliko sekundi, uzrokujući da se rotor pokvari. Pokušaj usporavanja auta od 1360 kilograma pri brzini od 330 km/h svake tri i pol minute tijekom 24 sata utrkivanja bio je nov problem. Zbog toga su prije ravnice puštali gas, a Carrol Shelby je rekao Baimeu: "osvojili smo Le Mans na kočnicama".

Snažna 'zvijer' Ford je napravio najbržeg Mustanga u povijesti

To je zato što je Phil Remington, inženjer iz Fordovog tima, osmislio sustav kočenja koji se brzo mijenja, koji je mehaničarima omogućio zamjenu novih jastučića i rotora tijekom promjene vozača, što znači da se vozači ne moraju brinuti da kočnice traju duže.

Ostali su timovi bezuspješno plakali zbog GT40-ove prednosti. "Žalili su se da se krše pravila", kaže Baime. "Ali nije bilo pravila." I to nije bilo jedino područje gdje je Ford pomicao granice.

Kako bi osigurao da njihovi motori mogu preživjeti Le Mans, Ford ih je izvodio na dinamometru kojim upravlja program koji je simulirao performanse i izdržljivost. Inženjeri bi pokrenuli motor dok nije eksplodirao, ispitali što je pošlo po zlu i popravili ga prije sljedećeg ponavljanja.

Sljedeće, 1967. godine, Ford se vratio i ponovno osvojio Le Mans. S egom vojvode na mjestu, povukli su službeno sponzorstvo utrke nakon 1967., ali su ipak pobijedili u '68 i '69.

Vozilo, GT 40, koje je stvorila Shelbyjeva četa – pobijedilo je u utrci „24 sata Le Mansa“ četiri godine zaredom, od 1966. do 1969. Ipak, svjesni su ljubitelji utrka, izdanje iz 1966. godine prepuno je kontroverzi.  Bez obzira na to, ovaj film nije samo utrka i rivalstvo.