Bilo je to samo pet dana nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. kada je izraelski novinar David Rosenberg prognozirao da će Turska, republika u kojoj su se još uvijek koliko toliko na životu držali ostaci Atatürkovog naslijeđa, od toga trenutka postati zemlja koju će voditi Erdoganova konzervativna islamistička ideja, njegov nacionalizam i, više od svega, njegov ego. Sve što se potom dogodilo, pokazalo je da je Rosenberg imao pravo.

Napad na EU 'Hrvati su mali fašisti koji žele rat sa Srbima'

U srijedu 28. ožujka 2018. Recep Tayyip Erdogan dobio je novi razlog za osjećati se jako zadovoljan sobom. Što kao premijer, što kao predsjednik, bio mu je to već 5493. dan otkako je stupio na vlast 15. ožujka 2003. kao predsjednik vlade, danas je na 5496 dana. Time je oborio rekord svih vremena u duljini vladanja Republikom Turskom. Mustafa Kemal Atatürk vladao je sveukupno dan kraće nego Erdogan do danas; 5492 dana prije nego što je 10. studenog 1938. godine umro od zatajenja jetre u dobi od 57 godina.

Diljem Turske još uvijek su posvuda spomenici i murali Mustafe Kemala koji slave „oca Turaka“, ali je stvarno stanje takvo da Erdogan sve brže i sve temeljitije iskorjenjuje Atatürkovo naslijeđe, Tursku kojoj su uzor zapadne civilizacijske vrijednosti, koja je sekularna, u kojoj se promoviraju prava žena i slične stvari. A kada se usporedi 15-godišnja vladavina jednog s (do sada) 15-godišnjom vladavinom drugog, onda to izgleda ovako:

Naslijeđe Otomanskog carstva

Atatürk jest bio taj koji je Tursku iz otomanskog razdoblja uveo u doba republike. No, smatrati ga potpuno stranim tijelom u odnosu na otomanskog razdoblje, jako je pogrešno. On je stasao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u dobu kad se carstvo već dulje vrijeme okretalo Zapadu. Bez toga ne bi bilo ni njega koji je konačan pečat udario proglašenjem republike.

U Erdogana se s pravom upire kao onoga koji nastoji vratiti otomansko naslijeđe. Samo, nije tu više riječ tek o povratku Otomanskog carstva. Stvar ide puno dublje i ono što Erdogan želi promijeniti ide još dalje u povijest, u doba prije okretanja carstva Zapadu. Tko ne vjeruje, neka sam pita Erdogana. Dobit će ovakav odgovor: „200 godina nastojali su nas otrgnuti od naše povijesti i naših predaka.“

Obrazovanje i pravosuđe

U doba Atatürka pismenost u Turskoj skočila je od 10,6 posto 1927. do 22,4 posto 1940. Strogo je provodio sekularizaciju i škola i fakulteta jednako kao i sudstva. Pritom je jedno od ključnih mjesta njegovog prosvjetiteljskog političkog života bilo obrazovanje žena, sasvim u skladu s najnaprednijim idejama Europe tog doba.

I dok je Erdogan došao na vlast, kemalistička Turska imala je 36 posto žena među akademski obrazovanim građanima i 28 posto što sutkinja što državnih tužiteljica u pravosuđu. Jedna od prvih stvari kojima je Erdogan krenuo razbijati kemalističku Tursku bila je ukidanje zabrane nošenja marame na glavi za žene na sveučilištima. Ubrzo je izjavio: „Ne možete učiniti žene jednake muškarcima. To je protivno Božjem djelu, protivno prirodi.“ U njegovoj vladi danas nema žena. U samo pet godina, od 2010. do 2015., broj državnih vjerskih škola se udvostručio; sa 493 na 1017. Tko se ne uspije upisati na prestižne prave fakultete, bez ikakvog problema upada u vjerske škole. Još 2014. uveden je obavezni islamski vjeronauk za sve osnovce. A od pokušaja puča iz 2016. sve je još strmije krenulo nizbrdo.

Demokracija

Koliko god Atatürk bio onaj koji je postavio Tursku kao sekularnu republiku, parlamentarnu, okrenutu liberalnom naslijeđu Europe, činjenica je da je upravo njegova vlast 1930. zabranila opozicijsku Liberalnu republikansku stranku. Nije on bio neprijatelj demokracije, čak je baš on samo nekoliko mjeseci ranije zamolio Fethija Okyara da osnuje stranku zbog tranzicije prema višestranačju. Problem je izbio zato što se u tu stranku u kratkom vremenu sjatilo mnoštvo proklerikalnih, reakcionarnih elemenata, a Atatürk u suzbijanju neprijatelja sekularne republike nije bio nježan.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Tu se dolazi do paradoksa. Erdoganu nikada nije palo na pamet pokušati ukinuti višestranačje. Čak i prokurdski, izrazito napredni HDP, na koji je slao i policiju i protuprosvjednike, čiji su istaknuti članovi znali biti i ubijeni pod „ne sasvim razjašnjenim terorističkim napadima“, u Erdoganovoj Turskoj još uvijek postoji. Čak i u parlamentu. Međutim, demokratska priroda režima u kojem njegov AKP vlada iznad svih zakona, a on sam čak i iznad ustava, suštinski je farsa. Jedna od stvari koje bi jako volio da nikad nije javno rekao je njegova izjava iz 90-ih: „Demokracija je poput vlaka. Iskrcaš se s njega kad stigneš na cilj.“ A Erdogan je na cilj stigao 2016.

Vojni udari

Sam Atatürk nikada nije posegnuo za tim. Nije ni morao. On je bio vojni zapovjednik, kao vojni zapovjednik žestoko se borio za oslobođenje Turske od okupacijskih vlasti nakon Prvog svjetskog rata i to je bilo to. Činjenica je ipak da se na njegovo naslijeđe pozivala vojska u pučevima 1960., 1971. i 1980., kao i to da je, nakon što je političku scenu prekrojila, vlast vraćala civilnim institucijama.

Erdogan je pak u svojoj vladavini imao samo jedan pokušaj puča, onaj iz 2016. Vrlo brzo se ispostavilo da su ruske službe, navodno osobno Vladimir Putin, bile te koje su Erdogana upozorili što se zbiva. Uopće, bio je to vrlo slabo izveden pokušaj, a nakon njega konzervativni poklonici Erdoganove politike i AKP-a dobili su otvorene ulice. AKP je praktično odmah krenuo u masovne čistke škola, fakulteta, sudova, policije, vojske, apsolutno svega, bez presedana u povijesti Turske. Za Erdogana se danas smatra neupitnim da je kratko nakon puča rekao da je to bio „dar od Boga“, i to zato što se „riješio izdajica“. Mnogi su iz toga izvukli zaključak da je, ono što je Hitleru bilo paljenje zgrade Reichstaga 1933., Erdoganu bio pokušaj puča protiv njega 2016.

Vjernik – ateist?

Atatürk je u Turskoj danas povijesna figura oko koje se vrti mnoštvo zabluda. S jedne strane i dalje ga se masovno štuje, čak i u vladajućem AKP-u, kao utemeljitelja moderne i moćne republike. S druge, onaj neobrazovaniji dio Turaka, netočno smatra da je bio ateist – naprosto se nije vjerski izražavao, pa je možda doista bio musliman-ateist, a možda i nije. Njemu se povremeno podmeće i laž da je bio britanski agent, iako je zapravo bio uvjereni nacionalist.

Kakav je po pitanju vjere Erdogan bilo je jasno još kad je krajem 90-ih završio u zatvoru zbog recitiranja pjesme o minaretima kao raketama, pravim vjernicima kao vojsci, sličnim stvarima koje je Turska tada smatrala jezivom uvredom Turskoj. Erdogan danas tvrdi da je nemoguće biti musliman, a da se ne bude vjernik, i to u onom smislu u kojem on vidi vjeru. Štoviše, ne jednom otkrivene su njegove veze s džihadističkim militantima po Siriji, sve do onih u rangu al-Kaidinih frakcija. Od njegovog dolaska na vlast optužuju ga da je šurovao s Hamasom u pojasu Gaze, s Muslimanskim bratstvom u Egiptu i Libiji, čak da je pomagao ISIL pri napadima na Kurde i Sirijsku vojsku u Siriji.

Ekspanzionizam

Za vrijeme Atatürkove vladavine Turska se u pravilu nije posebno širila, osim što je ugrabila regiju Hayat na svom jugoistoku, odnosno na sjeverozapadu Sirije nakon povlačenja francuskih kolonijalnih vlasti. Mnogi će i danas reći da je to trebao ostati dio Sirije.

Erdogan je posljednjih godina u nekoliko navrata kritizirao Ugovor iz Lausanne iz 1923. kojim je Turska priznata kao samostalna republika. Erdogana smeta to što je taj ugovor „Tursku ostavio tako malenom“. A i inače je od prije nekoliko godina predmet zabrinutosti na Zapadu očit Erdoganov sentiment prema nekim teritorijalnim uspomenama iz doba Otomanskog carstva, s čime se savršeno poklapao željeni Erdoganov vojni upad u Irak, aktualni vojni upad u Siriju i još neke situacije.

Ideje vlastite veličine

Atatürk je do proglašenja neovisnosti ured imao u maloj zgradi na željezničkom kolodvoru u Istanbulu. Na tom mjestu danas stoji iznenađujuće decentna bista. Nakon toga je ured imao u palači Çankaya doista primjerenih dimenzija, koja je predsjednička rezidencija bila sve dok...

... Erdogan 2014. nije preselio u novi predsjednički kompleks u Ankari sa 1150 soba, čija je gradnja stajala oko 1,2 milijardi dolara. Pokriva površinu od oko 300.000 metara četvornih, a na dovršenje još čeka obiteljski dio rezidencije sa 250 soba, džamija za 4000 posjetitelja i slični sadržaji. Nakon otvaranja nove palače, Erdogan je jedno vrijeme imao običaj pozirati okružen sa 16 manekena odjevenih u povijesne ratničke kostime. Oni su trebali prikazivati tursku povijest još iz razdoblja Huna 200 godina prije Nove ere, što su mnogi redikulizirali, sve do 1922., kad nastupa doba republike.