Bilo je to samo pet dana nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. kada je izraelski novinar David Rosenberg prognozirao da će Turska, republika u kojoj su se još uvijek koliko toliko na životu držali ostaci Atatürkovog naslijeđa, od toga trenutka postati zemlja koju će voditi Erdoganova konzervativna islamistička ideja, njegov nacionalizam i, više od svega, njegov ego. Sve što se potom dogodilo, pokazalo je da je Rosenberg imao pravo.
U srijedu 28. ožujka 2018. Recep Tayyip Erdogan dobio je novi razlog za osjećati se jako zadovoljan sobom. Što kao premijer, što kao predsjednik, bio mu je to već 5493. dan otkako je stupio na vlast 15. ožujka 2003. kao predsjednik vlade, danas je na 5496 dana. Time je oborio rekord svih vremena u duljini vladanja Republikom Turskom. Mustafa Kemal Atatürk vladao je sveukupno dan kraće nego Erdogan do danas; 5492 dana prije nego što je 10. studenog 1938. godine umro od zatajenja jetre u dobi od 57 godina.
Diljem Turske još uvijek su posvuda spomenici i murali Mustafe Kemala koji slave „oca Turaka“, ali je stvarno stanje takvo da Erdogan sve brže i sve temeljitije iskorjenjuje Atatürkovo naslijeđe, Tursku kojoj su uzor zapadne civilizacijske vrijednosti, koja je sekularna, u kojoj se promoviraju prava žena i slične stvari. A kada se usporedi 15-godišnja vladavina jednog s (do sada) 15-godišnjom vladavinom drugog, onda to izgleda ovako:
Naslijeđe Otomanskog carstva
Atatürk jest bio taj koji je Tursku iz otomanskog razdoblja uveo u doba republike. No, smatrati ga potpuno stranim tijelom u odnosu na otomanskog razdoblje, jako je pogrešno. On je stasao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u dobu kad se carstvo već dulje vrijeme okretalo Zapadu. Bez toga ne bi bilo ni njega koji je konačan pečat udario proglašenjem republike.
U Erdogana se s pravom upire kao onoga koji nastoji vratiti otomansko naslijeđe. Samo, nije tu više riječ tek o povratku Otomanskog carstva. Stvar ide puno dublje i ono što Erdogan želi promijeniti ide još dalje u povijest, u doba prije okretanja carstva Zapadu. Tko ne vjeruje, neka sam pita Erdogana. Dobit će ovakav odgovor: „200 godina nastojali su nas otrgnuti od naše povijesti i naših predaka.“
Obrazovanje i pravosuđe
U doba Atatürka pismenost u Turskoj skočila je od 10,6 posto 1927. do 22,4 posto 1940. Strogo je provodio sekularizaciju i škola i fakulteta jednako kao i sudstva. Pritom je jedno od ključnih mjesta njegovog prosvjetiteljskog političkog života bilo obrazovanje žena, sasvim u skladu s najnaprednijim idejama Europe tog doba.
I dok je Erdogan došao na vlast, kemalistička Turska imala je 36 posto žena među akademski obrazovanim građanima i 28 posto što sutkinja što državnih tužiteljica u pravosuđu. Jedna od prvih stvari kojima je Erdogan krenuo razbijati kemalističku Tursku bila je ukidanje zabrane nošenja marame na glavi za žene na sveučilištima. Ubrzo je izjavio: „Ne možete učiniti žene jednake muškarcima. To je protivno Božjem djelu, protivno prirodi.“ U njegovoj vladi danas nema žena. U samo pet godina, od 2010. do 2015., broj državnih vjerskih škola se udvostručio; sa 493 na 1017. Tko se ne uspije upisati na prestižne prave fakultete, bez ikakvog problema upada u vjerske škole. Još 2014. uveden je obavezni islamski vjeronauk za sve osnovce. A od pokušaja puča iz 2016. sve je još strmije krenulo nizbrdo.
Demokracija
Koliko god Atatürk bio onaj koji je postavio Tursku kao sekularnu republiku, parlamentarnu, okrenutu liberalnom naslijeđu Europe, činjenica je da je upravo njegova vlast 1930. zabranila opozicijsku Liberalnu republikansku stranku. Nije on bio neprijatelj demokracije, čak je baš on samo nekoliko mjeseci ranije zamolio Fethija Okyara da osnuje stranku zbog tranzicije prema višestranačju. Problem je izbio zato što se u tu stranku u kratkom vremenu sjatilo mnoštvo proklerikalnih, reakcionarnih elemenata, a Atatürk u suzbijanju neprijatelja sekularne republike nije bio nježan.
Nastavak na sljedećoj stranici...
