15 razloga zbog kojih ljudi žale za Jugoslavijom

Davor Visnjic (PIXSELL)
Dok neki nimalo ne žale za Jugoslavijom, drugi pak nalaze niz razloga zbog kojih tvrde da im je život u SFRJ bio bolji
Vidi originalni članak

Tržište

Racionalni ljudi žale za tržištem. Tržište od 22 milijuna ljudi daje više prilika za zaradu. Omogućuje proizvodnju većih serija proizvoda sa nižim konačnim cijenama – "ekonomija obujma" kazuje da se stanoviti fiksni troškovi  smanjuju utoliko više što je konačni broj proizvoda veći. Carine i druge prepreke su manje. Danas imamo tržište od 550 milijuna ljudi koje je dvadesetak puta veće od jugoslavenskog. No, na tržištu Unije mi smo najnerazvijeniji, a na tržištu Jugoslavije bili smo najrazvijeniji. Hrvatska je bila "admiralski brod".

Socijalna prava 

Zdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće. Radno je mjesto bilo sigurno kao smrt - praktički vam ga nitko nije mogao oduzeti.

Milicija

Neke stvari koje vam današnja policija riješi u roku nikad, milicija je rješavala u roku odmah. Nisu se pretjerano morali brinuti oko ljudskih prava, neovisne kontrole, i sl. Pendrek su zvali "odgojna palica" što izaziva opravdano moralističko zgražanje, ali u stanovitom broju slučajeva prikraćuje put do otkrivanja počinitelja. No milicioneri nisu bili samo fizikalci. Milicija se prije bavila i metafizikom, to jest ontologijom i spoznajnom teorijom. "Istina – je ono što milicija traži da joj kažete" veli jedna definicija istine iz tog vremena.

Kontejneri 

Nikada ni jedan čovjek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima. Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi, ili čiste vrećice sa hranom koje ostavlja Predsjednica Republike.

Natjecanje naroda

Jugoslavija je bila neka vrsta natjecateljske arene za brojne narode. Svi koji su živjeli u njoj natjecali su se s nekima drugima. Natjecanje je uvijek dobro, ako se odvija u fair uvjetima. Očito je da su, recimo, utakmice Zvezde i Dinama, Hajduka i Partizana, Hajduka i Zvezde – da se zadržimo samo na hrvatskosrspkim relacijama – bile "više od igre". Odigravale su se pred prepunim stadionima, uvijek u uzavreloj atmosferi sudnjega dana. Utakmice "velike četvorke" bile su tako magnetične da ih danas, kao argumet za obnovu jugolige, koriste čak i najfanatičniji protivnici Jugoslavije, npr Ćiro Blažević, poznatiji kao Miroslav. Slična su natjecanja bila i u drugim sferama sporta i života – košarci, atletici, itd. i što je najvažnije, gospodarstvu. Svi su htjeli dokazati da su bolji.

Jugoslavenska nogometna liga bila je neusporedivo kompetitivnija od svih današnjih nacionalnih liga - ona je bila ono što Milanović naziva "Bundesliga". Iz nje je Dinamo osvojio kup velesajamskih gradova a Crvena Zvezda kup prvaka i interkontinetnalni kup, dok su naši klubovi dolazili u visoke faze završnica europskih kupova. Danas klubovi niti jedne države iz regije ne mogu ni sanjati o četvrtzavršnici europskih kupova.

Omladinske radne akcije

Danas ljudi ne vole raditi ni kad im se plati – nekoć su na radne akcije diljem Jugoslavije hrlile tisuće i tisuće mladih ljudi, kojima je to bilo jedinstveno iskustvo. Rad, kolektivno zajedništvo, idealizam, glazba, ljubav, žuljevi, disciplina, pobuna, simboli – sve je bilo na radnik akcijama, i što je najvažnije, odlazak od roditelja u svijet slobode. Oni koji su bili na njima, i danas ih pamte kao jedno od najljepših iskustava života.

Kinematografija 

Jugoslavenske su republičke kinematografije, razmjerno male, činile jednu razmjerno srednju ali ne i osrednju. Jugoslavenski su filmovi dobivali nagrade u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Karlovym Varima, pa čak i Oscara.

Vanjski dug

Jugoslavija je 80-ih upalila sve crvene alarme zbog vanjskog duga koji je narastao na 20 milijardi dolara. Bila je to predratna situacija. Iako je riječ o dugu države a ne općem dugu, valja imati na umu da su današnje republike bivše Jugoslavije dužne preko 170 milijardi dolara.

BDP

SR Hrvatska imala je 1979. godine BDP koji je bio manji od današnjega za 0,5 posto. To znači da smo od 1980 do danas tapkali u mjestu – tapkali, tapkali i tapkali. Nismo se pomakli ni pedlja. Drugu su (Poljska, Rusija, Češka, Slovačka) otišli svjetlosne godine naprijed. Naša povijest je povijest propadanja – ustrajnog, samoskrivljenog, sveobuhvatnog, nepromjenjivog. Jedino u čemu smo silovito napredovlai bilo je skijanje – cijela Jugoslavija sa alpskom tvrđavom Slovenijom nije mogla sakupiti toliko skijaških medalja kao Republika Hrvatska. No, budimo iskreni – sve je to obiteljski obrt Ante Kostelića Gipsa, a ne rezultat neke sustavne strategije sporta.

Deložacije

Vrlo kratko: nije bio deložacija.

Krediti

Vrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama a ne građanima, a 80-ih bi vrijednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, no oni koji su ga dobili bili su sretnici.

Zaposlenost

Sr Hrvatska imala je 1980 oko 78 tisuća nezaposlenih. To je 4 puta manje no danas.

Jednopartijski sistem

Jednopartijski sustav ne omogućava nego blokira politčku slobodu. No on se u nekim pitanjima pokazivao znato efikasniji od današnjega. Recimo, tri zadnja premijera SR Hrvatske bili su menadžeri koji su vodili sustave od 20 000 ljudi. Ante Milović vodio je Đuru Đakovića, Petar Fleković INU, ing Ante Marković Končar. Marković je Končar preuzeo kao tvrtku sa 500 ljudi, pa od nje napravio giganta koji zapošljava 25 000 ljudi, od toga 4500 inženjera, magistara i doktora znanosti. Končar je izvozio svoje proizvode visoke tehnollogije diljem svijeta. Pod Bagom, Končar je pao na 4500 ljudi. Jugoslavija je imala napredne tehnologije - u Zavodu Soko u Mostaru 1989. dovršavan je nadzvučni avion. Danas ista tvornica radi škrinje za meso. U jednostanačkom sustavu odluke se provode s manje otpora, jer nema koalicijskog dogovaranja, prenemaganja, trgovanja, opstrukcije.

Krađa i korupcija

Bile su neusporedivo manje nego danas. Svi pojavni oblici, izuzev onih koji su vezani za prirodu sustava, postojali su kao zametak ovoga što se danas razvilo do čudovnišnih razmjera. No neki pojavni oblici krađe i korupcije mogući su samo u kapitalizmu, poput menadžerskih kredita, kredita s deviznom klauzulom, uništavanja tvornica kako bi se dobili placevi, i sl.

Kult bezličnosti

Osim kulta ličnosti vladao je i kult bezličnosti, pa su pojave individualizma bile osuđivane kao buržoaske. Igor Mandić s leptir mašnom početkom 70-ih bio je predmet općeg društvenog zgražanja.

Posjeti Express