Nogometnim nostalgičarima i futuristima s kroničnom upalom optimizma te su vijesti bile sjajne: one o dvije-tri takozvane balkanske lige koje bi trebale započeti već sljedeće, odnosno najdalje 2018. godine. Prvo su se, podsjetimo, predstavnici šest postjugoslavenskih, bivših republičkih a danas nacionalnih nogometnih saveza, s kolegama iz Mađarske dogovorili o zajedničkom natjecanju za mlade nogometaše i nogometašice, a malo poslije bilo je objavljeno kako je Europska nogometna federacija već pripremila povelik novac za seniorsko prvenstvo čiji bi pobjednik postajao sudionik Lige prvaka, a drugoplasirani išao u nekadašnji Kup Uefe, današnju Europsku ligu.

Teorijski, kao i obično, sve to skupa ne zvuči loše. Trenutačno se na prostoru s tridesetak milijuna ljudi igraju očajna državna prvenstva, kroničan je manjak publike i atraktivnosti za prodaju TV prava. I tako dalje i tako redom, sve do kraja agonije i početka onoga što će biti ljepše, veće, bolje i skuplje za godinu, dvije, tri...ma može i pet ako baš mora; kad će velikoj četvorki – Zvezdi, Partizanu, Dinamu i Hajduku - zaprijetiti sarajevski Željo ili nekada davno, vrlo davno, sjajni Ferencvaros, pa Rijeka ili barem Maribor, ako već ne i Olimpija.

Kvalitetnije utakmice s takvim suparnicima

U isto vrijeme kadetske i juniorske ekipe imat će priliku igrati kvalitetnije utakmice s istim takvim suparnicima, testirati vlastite mogućnosti i stjecati dragocjeno iskustvo na vrijeme - kako poneke igrače ne bi s 25 godina još smatrali mladim i perspektivnim. Prelazak s teorije u praksu nerijetko je bolan proces, a suočavanje sa surovom stvarnošću pokazuje kako je za neke ideje bilo najbolje da su samo to i ostale.

Istina, natjecanja za mlade nogometaše i nogometašice danas postoje jer moraju postojati, dječaci i djevojčice što su se umjesto knjige uhvatili lopte, sanjajući velike stadione i imena sponzora na prsima, zapravo nemaju gdje i s kim provjeriti vlastitu kvalitetu. U malim zemljama i ligama sve se zna, od toga tko može postići kakav rezultat pa do cijene nastupa koju roditelji moraju platiti da im sinovi i kćeri ne bi ovisili o trenerskim hirovima ili bili zakinuti ili marginalizirani zbog potomka kvartovskog mesara, odnosno nasljednika ravnatelja općinskoga komunalnog poduzeća.

U toj nekoj omladinskoj balkanskoj ligi veća je mogućnost da talent i rad daju bolje rezultate od obiteljskog backgrounda i očinske spremnosti na financijske injekcije stručnom stožeru, ali to uoće ne mora značiti kako će najbolji juniori - ženski nogomet je tu, u cijeloj strukturi, tek reda radi, ma kako to odvratno zvučalo - jednom postati ključni igrači seniorskih sastava. Surovi biznis i brutalna trgovina gladijatorima u kopačkama izbrisali su svaku granicu, pa i onu dobnu, za kupnju nogometaša. Nije, drukčije rečeno, nemoguće da balkansko natjecanje za maloljetne postane veliki izlog u kojem će skauti i agenti imali lakši i bolji pregled te kvalitetniji uvid u djecu koju je moguće na vrijeme utržiti.

Kad se govori o seniorskom balkanskom, regionalnom ili slično nazvanom prvenstvu, a govori se godinama, samo u nepravilnim vremenskim intervalima, kao timovi koji bi trebali igrati bolje, posjećenije i komercijalno atraktivnije utakmice, navode se prvoligaši bivše Jugoslavije čije je simboličko značenje nerijetko veće od pozicija i uloga u nacionalnim prvenstvima.

Arkanov FK Obilić

Nogometni klub Maribor, dakle drugoligaš u SFRJ, u Sloveniji je daleko uspješniji od starijima poznatije ljubljanske Olimpije. Među najboljim klubovima u BiH jesu Sarajevo i Željezničar, ali uz njih nisu banjolučki Borac, mostarski Velež ili Sloboda iz Tuzle nego HNK Zrinjski i, osim u posljednjih godinu-dvije, Široki Brijeg. U prvoj ligi Srbije nastupaju momčadi poput Voždovca ili Čukaričkog, bivše kvartovske ekipe koje uz ulaganja mogu, ne bi bilo čudo neviđeno, osvojiti prvenstvo ispred Zvezde, Partizana, Vojvodine... Onako kako ga je jednom, u olovnim godinama, osvojio Obilić - klub u vlasništvu ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Najčuveniji makedonski klub Vardar igrao je prije nekog vremena u pretkolima Lige prvaka protiv Dinama i ispao glatko. Višestruki i dugogodišnji hrvatski prvak je, međutim, službeno najlošiji sudionik iste te Lige prvaka svih vremena. 

Ovogodišnje crnogorsko prvenstvo osvojit će, očekivano, Budućnost iz Podgorice, ali je tu državu prije u Ligi Uefe - ili kako se već tad zvala - predstavljao Grbalj iz Radanovića pored Kotora. Balkanska, regionalna, ta neka liga, mogla bi lako biti samo sigurnosno napeta, a i to u prvih nekoliko godina, dok u njoj - zahvaljujući činjenici da je najvažnije pravilo nogometa ono prema kojem su rad i trud važni, ali je novac važniji - ne zaigraju Široki Brijeg, Čukarički, Dečić iz Tuzi... derbiji postanu susreti između Sarajeva i Grblja, Željezničara i Budućnosti, u sve uđe Kosovo i ostvari se vizija New primitivs proroka Elvisa J. Kurtovicha, prema kojem će veliku četvorku činiti: Hajduk, Partizan, Rijeka i Trepča.

Ali Hajduk iz Kule, Partizan iz Užica i Rijeka iz Stanić Rijeke kraj Doboja. Tko misli da postoji nešto što je u modernom “cash and carry” loptanju ljudima nemoguće, neka vidi pod, recimo, “Red Bull Leipzig”... Europski, veliki, skupi nogomet se, recimo tako, rasprodao, a ovaj naš, zvali ga balkanskim, regionalnim, svejedno je, epohalno je propao. Sve ono što navijačima s viškom kilograma i manjkom kose još ima neku simboličku i emocionalnu vrijednost ne znači ništa djeci kojoj je IP TV prirodna pojava, a nogometom smatraju ono što se gleda na programima u sportskim paketima i što igraju momčadi u čijim je sastavima moguće čuti i poneko domaće prezime. Sve drugo ih ili ne zanima ili toga ima, samo što je bolje, puno bolje na Play Stationu nego na oronulim stadionima Balkana, ma i onim boljima u Mađarskoj.