Tko je, zapravo, bio Ante Pavelić? Široj hrvatskoj javnosti donekle su poznate njegove emigrantske epizode, književni pokušaji, sudjelovanje u atentatu na kralja Aleksandra. Temeljito je istražena njegova ratna uloga, no razdoblje do 1929. godine prilična je enigma. Čudno je da se povjesničari dosad nisu primili istraživanja te etape njegova života (dijelom ni njegove druge emigracije), a tu rupu sad popunjava dr. Željko Karaula, koji se prihvatio pisanja prve kompletne i detaljne popularno-znanstvene biografije Ante Pavelića pod naslovom “Pavelić 1889. - 1959. Put u srce tame”. Knjigu će izdati nakladnička kuća Naklada Breza iz Zagreba, piše Boris Rašeta za Express.
Express će u dva nastavka objaviti feljton s dijelovima Karauline knjige, koja bi u tisak trebala ići u idućih godinu dana. Pozornost će svakako privući otkriće da je Pavelić u Velikom ratu (kako se tad zvao Prvi svjetski rat) bio doušnik, koji je radio pod mentorstvom frankovca, kasnijeg agenta njemačkog Abwehra, Bene pl. Klobučarića. Beno plemeniti Klobučarić bio je osebujan tip, Pavelićev učitelj u špijunskom radu, za kojega je Pavelić u emigraciji priznao da se radilo o vrlo spretnom i izvanrednom konspiratoru.
“Dok se u kaljuži Galicije i na kršu Soče raspadao jedan svijet, u zagrebačkoj se zavjetrini, u uredu frankovačkog šefa odvjetnika, dr. Aleksandra Horvata, kovala jedna politička i smrtonosna zavjera. Među uvezanim spisima i paragrafima, pero mladog pripravnika (perovođe) Ante Pavelića (zaposlio se kod dr. Horvata u ljeto 1915. godine) nije samo ispisivalo suhoparne molbe i zahtjevnice, ono je, s kirurškom preciznošću doušnika i špijuna, ocrtavalo mete na leđima onih koji su mislili drukčije - projugoslavenski iliti prosrpski”, piše Karaula, pa objašnjava kako frankovačka klika, samoproglašena elita pravaškog radikalizma, u kaosu Velikog rata nije vidjela tragediju naroda, već svoju povijesnu šansu.
Dok su vagoni puni mladića iz Hrvatske i Slavonije, ali i drugih zemalja Austro-Ugarske, odlazili u nepovrat, u Ilici, gdje se nalazio ured dr. Aleksandra Horvata, uz prigušeno svjetlo i oštro škripanje Pavelićeva pera, “ispisivala se optužnica jednoj cijeloj generaciji”.
“Mladi Pavelić se nije slučajno zatekao u tom uredu, on je već od ranih mladenačkih dana iz Travnika i Senja bio čvrstim pravašem-frankovcem, da bi nakon članstva u Frankovim legijama 1908. - 1909. za vrijeme školskih dana došla na vidjelo i njegova beskrupuloznost kao studenta završnih godina prava, koja se pokazala nakon atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u zagrebačkim antisrpskim demonstracijama.”
U njihovim vizijama, Sabor je bio suvišna pozornica, a vladina stranka Hrvatsko-srpska koalicija tumor koji treba odstraniti skalpelom vojnog suda. Računica je bila jezivo jasna: potkazati vodstvo i viđenije članove Hrvatsko-srpske koalicije - i tako, preko leševa političkih suparnika i uz blagoslov visokih austrijskih generala poput Stjepana Sarkotića, Oscara Potioreka i Conrada von Hötzendorfa (uz prešutnu podršku političkog Beča), “zasjesti na prijestolje” u Banskim dvorima.
Nakon toga frankovci u Zagrebu su organizirali nerede i pogrome srpskih institucija i ureda. Među njima je bio i mladi Pavelić, koji je upravljao masom, pokazujući im zgrade “izdajnika”. Tad je imao 25 godina.
“Činjenica je da Pavelić u Šibenik početkom kolovoza 1914. stiže iz Pule, a ne izravno iz Zagreba, dokazuje da je prošao kroz vojni filtar. Pula je bila sjedište Lučkog admiralata i glavno zapovjedništvo za cijeli Jadran. Pavelić je očito iz Zagreba upućen u Pulu, gdje su mu ‘udarili pečat’ i odredili ga za radnu obvezu u Šibeniku. To se slaže se s tadašnjim zakonom o ratnim davanjima koji je dopuštao radnu obvezu za intelektualce. On je tamo poslan kao vojni perovođa (civilni službenik) pod jurisdikcijom mornarice. No njegovi ‘vojni organi’ bili su zapravo frankovačke veze koje su mu osigurale da rat provede s perom u ruci, a ne s puškom. Čista stranka prava bila je u izvrsnim odnosima s vojnim krugovima u Beču (koji su voljeli njihovu protumađarsku i protusrpsku liniju). Vrlo je vjerojatno da je njegov mentor, dr. Aleksandar Horvat, intervenirao da se mladi pravaš i pravnik, umjesto u pješačku pukovniju na bojištu prema Srbiji, pošalje u mornaričku tehničku službu u Pulu i Šibenik, jer tamo je bio potreban netko tko je ‘politički pouzdan’.”
Na poluotoku Mandalina kraj Šibenika, usred blata i užurbane gradnje krugovalne postaje, susreće mornaričkog inženjera Karla Pangerla. (...) Gradnja krugovalne (radio) postaje na Mandalini bila je stvaran strateški prioritet. Opis žurbe i birokratskih problema s admiralitetom, koji Pavelić daje u svojim memoarskim zapisima, savršeno odgovara ratnom kaosu iz 1914. Ovdje Pavelić postaje svjedok tragedija parobroda “Baron Gautsch” (13. kolovoza 1914.), koji su potopile vlastite mine, što on u memoarima pisanima poslije rata tumači kao “urođenu nesposobnost” Monarhije. U isto vrijeme Pavelić od jednog pouzdanika saznaje da je Trumbić utekao iz Splita “malim parobrodom skriven u bačvi”. To je bio trač u “malome mistu”, jer su ljudi primijetili da Trumbića nema u uobičajeno vrijeme u njegovu uredu i na rivi. Trumbić je sa suprugom zapravo otišao u emigraciju ubrzo nakon Sarajevskoga atentata 1914. iz lječilišta Semmeringa u Italiju, isprva u Veneciju i Rim. Pavelić to koristi u memoarima samo da naglasi kontrast - on je na Mandalini, a vođa opozicije je u sigurnoj emigraciji. (...)
Dok siječanj i veljača 1915. donose snijeg i prazne tanjure, Pavelić na Mandalini završava svoju “školu naroda” rukovodeći skupinom splitskih zidara - on više nije samo pravnik, on je čovjek koji je vidio leševe, progon i glad. U ožujku 1915., kad utvrde na Mandalini bivaju dovršene, Pavelić se seli u Pulu.
U trenutku kad Italija 23. svibnja 1915. objavljuje rat i kad Pula postaje “ratni kavez” iz kojega se iseljava 50.000 ljudi (jer Austrijanci misle da će Talijani navaliti i da će se Pula naći pod opsadom te neće biti hrane za civilno stanovništvo - što se ispostavilo kao tlapnja), Pavelić u rukama drži najvredniji papir svog života - potvrdu da je “nesposoban za vojnu službu”. Je li ta nesposobnost bila stvarna ili plod “frankovačkih veza”? Očito se radilo o stvarnoj bolesti (bronhitis) pojačanoj utjecajem ljudi koji su trebali mladoga pravaša u Zagrebu, a ne u grobu. Dobri informirani milinovac Ivan Peršić piše o Paveliću kao “kancelarijskom ratniku” u Dalmaciji kojega su izvukli “frankovački mešetar kod vojničkih oblasti u Beču i Pešti”, varaždinski odvjetnik dr. Vladimir Sachs, rodom zagrebački Židov, i šef dr. Aleksandar Horvat, “kuhan i pečen u kundšafterskom odjelu zagrebačke militerkomande”. (...)
U to vrijeme, Pavelić i Mara Lovrenčević postajali su prepoznatljivi par u zagrebačkim šetnjama. Mara je, prema svjedočanstvima, bila ta koja je u vezu unosila socijalnu vještinu i susretljivost, dok je Ante bio šutljiv i proračunat, ona je bila oštroumna i brza. No i jedan i drugi bili su zaraženi politikom. Pavelić je s Marom u dugim šetnjama po Tuškancu navodno vršio analizu kadrova: tko je u Zagrebu ostao lojalan Beču, a tko se potajno sastaje s agentima Jugoslavenskog odbora. Publicist Josip Horvat opisuje atmosferu u kavanama i stranačkim prostorijama gdje su dr. Milobar, dr. Horvat i mlađi odvjetnički pripravnici (među kojima je Pavelić bio najistaknutiji) raspravljali o taktici protiv Hrvatsko-srpske koalicije. Tijekom 1917. i 1918. godine je Ante Pavelić kao suradnik lista Hrvatska oblikovao anonimne uvodnike koji su reflektirali ideje Franje Milobara o povijesnom državnom pravu i Ive Pilara o biološkoj ugroženosti Hrvata.
Cijeli prvi dio feljtona o dosjeu mladog Ante Pavelića pročitajte OVDJE.
