Danas, u vrijeme dok se uragani prate satelitima, računalnim modelima, radarima i specijaliziranim zrakoplovima, znanje koje su sredinom 20. stoljeća o tim golemim atmosferskim sustavima imali znanstvenici djeluje gotovo neznatno. Upravo zbog toga priča o tome kako su Amerikanci 1947. godine pokušali "ukrotiti" uragan, i to pomoću nekoliko kilograma zamrznutog ugljikova dioksida, djeluje pomalo nestvarno i svrstava se u skupinu najambicioznijih zamisli tog vremena. Na početku je sve djelovalo odlično, no kada je oluja nakon eksperimenta iznenada krenula prema američkoj obali, znanstveni pothvat pretvorio se u veliku političku, pravnu i medijsku aferu.

Ova priča započela je godinu prije same provedbe eksperimenta, 1946., u laboratoriju kompanije General Electric. Američki kemičar i izumitelj Vincent Schaefer ondje je istraživao oblake i takozvanu pothlađenu vodu odnosno kapljice koje ostaju tekuće čak i na temperaturi nižoj od ništice. Tijekom jednog pokusa u rashladnoj komori ubacio je u vodu suhi led, odnosno čvrsti ugljikov dioksid, nakon čega su se u vodi gotovo trenutno stvorili brojni ledeni kristali.

Zahvaljujući tom otkriću, Schaefer je došao na ideju umjetnog 'zasijavanja' oblaka. Pomislio je kako postoji mogućnost da se, unošenjem suhog leda u oblak, pothlađene kapljice pretvore u led, a zatim možda proizvedu snijeg ili kišu. Schaefer i njegov suradnik, ugledni fizičar i dobitnik Nobelove nagrade Irving Langmuir, potom su počeli razmišljati može li se istom tehnikom utjecati i na mnogo snažnije vremenske sustave.

Tako je nastao projekt Cirrus, zajednički program General Electrica, američkog vojnog Signalnog korpusa i Ureda za pomorska istraživanja. Kako navode u američkoj Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu – NOAA, cilj nije bio samo izazvati oborine nego ispitati može li se zasijavanjem mijenjati struktura i intenzitet oluja. Podsjetimo, sve to događalo se u vrijeme kada nije bilo meteoroloških satelita, dok su predviđanja putanje uragana bila daleko nepouzdanija nego danas.

Prilika za prvi pokus na uraganu pojavila se u listopadu 1947. godine. Velika oluja prethodno je obilnom kišom zalila južnu Floridu, a zatim se udaljila nekoliko stotina kilometara od obale. Na prvi pogled činilo se da se kreće prema otvorenom Atlantiku te da postupno slabi, zbog čega su istraživači procijenili da njihov eksperiment ne bi trebao predstavljati opasnost za stanovništvo. Projekt je započeo u rano jutro 13. listopada, kada je iz vojne baze MacDill na Floridi poletio modificirani bombarder Boeing B-17. Kako navodi Smithsonianov Air & Space Magazine, zrakoplov je prevozio oko 180 funti, odnosno približno 82 kilograma usitnjenog suhog leda.

Posada je letjela uz vanjski dio uragana, rasipajući komadiće suhog leda iznad njegovih oblaka. Istovremeno, drugi zrakoplov snimao je promjene kako bi se kasnije moglo procijeniti je li zasijavanje imalo učinka. Članovi ekipe izvijestili su o vidljivim promjenama u oblacima, snježnim pljuskovima i pojavi oborina u području u kojem je temperatura bila iznad ledišta. Schaefer je procijenio da je postupak zahvatio područje od nekoliko stotina četvornih kilometara. Ipak, istraživači nisu uspjeli pouzdano izmjeriti što se dogodilo u unutrašnjosti uragana. Naime, navigacijska oprema nije radila kako je planirano, zrakoplovi nisu mogli prodrijeti u samo središte oluje, a meteorolozi nisu raspolagali instrumentima kojima bi mogli razlikovati prirodne promjene od onih izazvanih suhim ledom.

Nakon zasijavanja nakratko se činilo kako je oluja oslabila. Međutim, već sljedećeg dana dogodio se dramatični zaokret. Oluja je ponovno ojačala i krenula prema zapadu odnosno prema obali. Na kopno je stigla u blizini grada Savannah u Georgiji, a zatim pogodila i dijelove Južne Karoline. U izvještajima se navodi da je jedna osoba poginula, dok su se procjene materijalne štete kretale od približno dva do tri milijuna tadašnjih dolara.

Čim se doznalo za eksperiment, među stanovništvom i lokalnim vlastima proširila se sumnja da su znanstvenici sami usmjerili uragan prema kopnu. Vlasnici oštećenih kuća i zemljišta najavljivali su tužbe, a General Electric našao se pod snažnim pritiskom javnosti. Pitanje koje se nametnulo bilo je zastrašujuće: može li država, namjerno ili nehotice, promijeniti putanju prirodne katastrofe?

Kako je zapravo došlo do veliko zaokreta? Znanstvenici nisu imali čvrste dokaze da je suhi led doveo do te promjene, a meteorološke analize naknadno su pokazale da je uragan počeo mijenjati smjer još prije zasijavanja. U javnosti se ubrzo počeo spominjati i primjer uragana iz 1906. godine koji je bez ikakve ljudske intervencije slijedio vrlo sličnu putanju. Zbog toga postupak protiv organizatora eksperimenta nije uspješno nastavljen, ali šteta nanesena ugledu projekta bila je golema.

Projekt Cirrus nakon spomenute katastrofe nije odmah potpuno ugašen, ali su pokusi zasijavanja uragana godinama bili praktično tabu tema. Istraživanja su ponovno postala aktualna početkom 1960-ih kroz mnogo poznatiji projekt Stormfury. Umjesto suhog leda, zrakoplovi su tada u uragane unosili srebrni jodid, nadajući se da će potaknuti stvaranje novog, šireg zida oko oka oluje i tako smanjiti brzinu najjačih vjetrova.

Program Stormfury trajao je, uz prekide, od 1962. do 1983. godine. Na kraju se pokazalo da uragani često prirodno prolaze kroz promjene koje su istraživači pripisivali zasijavanju te da u njihovim oblacima nema dovoljno pothlađene vode da bi metoda djelovala prema početnoj pretpostavci.

Iako pokušaj iz 1947. nije dokazao da je moguće ukrotiti ili preusmjeriti uragan, iz priče o projektu Cirrus znanstvenici su ipak izvukli određenu pouku. Taj je eksperiment pokazao koliko je teško provoditi kontrolirane eksperimente unutar sustava koji se neprestano mijenja i raspolaže energijom neusporedivo većom od bilo koje tada dostupne tehnologije. Irving Langmuir i njegovi suradnici vjerovali su da je suhi led doista promijenio dio oblačnog sustava, ali nisu mogli dokazati da je utjecao na putanju cijele oluje. Umjesto da ostvare prvotnu pretpostavku kako čovjek pomoću tehnologije može upravljati uraganima, eksperiment je dokazao suprotno, da su ti atmosferski divovi mnogo složeniji i nepredvidljiviji nego što su istraživači sredinom prošlog stoljeća pretpostavljali.