Predstavljajući u srpnju 2019. krovnu temu onoga što je trebalo biti arhitektonska izložba Venecijanskog bijenala 2020., njezin glavni kustos, a ujedno i dekan School of Architecture and Planning pri uglednom MIT-u, libanonski arhitekt Hashim Sarkis nije mogao niti pretpostaviti da će postavljeno pitanje “Kako ćemo živjeti zajedno” okolnosti pretvoriti u “Kako ćemo živjeti razdvojeni”. U tom su smjeru, a bez svijesti o nadolazećoj pandemiji, svoj odgovor oblikovali članovi hrvatskog tima. Njihov project “Togetherness/Togetherless” nadahnut riječkom industrijskom baštinom dekonstruira elemente društvenog ugovora i, stvarajući prostor za jedno, otvara mjesto mnogima. No nisu arhitekti, dizajneri i povjesničari umjetnosti predvođeni povjerenikom Idisom Turatom jedini hrvatski autori zastupljeni na ovogodišnjoj izložbi. Kao član austrijskog projektnog tima ondje boravi i Lovro Končar-Gamulin (1994.), mladi zagrebački arhitekt. Nakon završetka studija arhitekture na austrijskom Technische Universität Wien, radi u bečkom Centru za globalnu arhitekturu (Center for Global Architecture), a njegovi su ga mentori, Peter Mörtenböck i Helge Mooshammer, pozvali da im se pridruži na izradi “Platform Austria”, nacionalnog odgovora na Sarkisovo, novom aktualnošću osvijetljeno, pitanje. No i bez COVID-19, austrijsko bi rješenje bilo inovativno i intrigantno. Naime, iako se ne izjašnjavaju kao tehnofobi, štoviše prednosti i dobrobiti tehnološkog napretka spremno prihvaćaju, zapitali su se kako živjeti u svijetu čiji bi sastavni dio, i važan agens pri donošenju odluka, bile i digitalne platforme. Trebamo li ih spremno prihvatiti?

Express: Dolaziš iz poznate i cijenjene glazbeničke obitelji, majka Ida Gamulin nagrađivana je pijanistica, a otac Goran Končar međunarodno priznati violinist. Kako je bilo odrastati u glazbenom okruženju? Je li bavljenje glazbom za tebe ikad bila jedna od mogućnosti ili je prenošenje glazbenih gena samo urbana legenda?
Kroz konstantnu prisutnost glazbe kao prve umjetnosti s kojom sam imao doticaj vrlo rano sam se upoznao s harmonijom, ritmom i kompozicijom te drugim elementima koje možemo naći u svakoj umjetnosti. Kao samouk sam na gitari te klaviru od djetinjstva na neki način kroz improvizaciju i jednostavne oblike komponiranja pokušavao primijeniti to što mi je u kontekstu glazbe bilo poznato. S obzirom na to da komponiranje i arhitektonsko projektiranje, ali i drugi oblici umjetničkog stvaralaštva podrazumijevaju slične kreativne procese, smatram kako je umjetničko ozračje u kojemu sam odrastao u mnogočemu odredilo moj put, samo su se u konačnici, od glazbe do arhitekture, medij i način izražavanja promijenili.

Express: Kad si osjetio prvi impuls za bavljenje arhitekturom? Čime je ona prevladala pri odabiru životnog poziva?
Bo je to posjet Le Corbusierovoj kapeli Notre Dame du Haut u Ronchampu. Kao dječak posjetio sam je s ocem te sam promatrajući njenu kompleksnu organsku formu, koja više nalikuje na kakvu skulpturu nego na građevinu, tamo i tad spoznao što sve arhitektura može biti. Moja fascinacija prostorom tad je tek počela, a s vremenom je i meni samom postajala jasnija, stoga je arhitektura kao disciplina kojoj su zbivanja u prostoru te njegovo oblikovanje u glavnom fokusu bila i ostala moj jedini izbor.

Express: Trenutačno si na zagrebačkoj adresi, ali radiš u Beču. Razmatraš li mogućnost potpunog povratka u Hrvatsku?
Za sada je moj rad vezan uz Beč, ali veselim se primjeni iskustava i vještina koje sam stekao tijekom i nakon studija u uredima u Austriji na izazove u našoj sredini. U Beču se trenutačno u sklopu multidisciplinarne institucije naziva Centre for Global Architecture bavim aktualnim prostornim te urbanim društvenim promjenama na globalnoj razini, a istaknuo bih aktualne projekte ‘Data Publics - Public Plurality in an Age of Data Determinacy’ i ‘Incorporating Informality’, koji će iduće godine biti predstavljeni na izložbama diljem Europe i svijeta. Uz to, u okviru doktorata na Technische Universität Wien, sveučilištu na kojem sam studirao i diplomirao arhitekturu, trenutačno pripremam izlaganja na međunarodnim simpozijima u Innsbrucku i Brnu.

Express: S austrijskim timom sudjeluješ na ovogodišnjem, odgođenom izdanju Venecijanskog bijenala. Kako je do te suradnje došlo i što za tebe znači?
U autorskom timu s Peterom Mörtenböckom i Helge Mooshammerom s projektom ‘Platform Austria’ predstavljam zemlju na Venecijanskom bijenalu koje traje do 21. 11. 2021. S obzirom na to da se radi o najstarijoj i najprestižnijoj svjetskoj izložbi moderne umjetnosti i arhitekture, mogu reći da mi je bila iznimna čast što sam, nakon sudjelovanja na nekoliko njihovih projekata i istraživanja u okviru Centre for Global Architecture, koji također djeluje kao zasebni institut na samom sveučilištu Technische Universität Wien, od ovogodišnjih kuratora austrijskog paviljona dobio poziv za sudjelovanjem na projektu za Bijenale.

Express: Krovno pitanje ovogodišnje izložbe, postavljeno prije izbijanja ove pandemije, jest ‘Kako ćemo živjeti zajedno’. Kakav odgovor vaš projekt nudi? Je li nakon ovih društvenih pomaka zajedništvo još ostvarivo?
Iako je krovna tema u obliku pitanja ‘Kako ćemo živjeti zajedno’ najavljena prije pandemije, upravo se u svjetlu pandemijskih okolnosti pokazala iznimno aktualnom. Samo održavanje izložbe pod ovim okolnostima svojevrstan je pozitivan odgovor na krovno pitanje, a s obzirom na to da se ovakav kulturni događaj nije održao, u posljednje dvije godine mogu reći da je značaj izložbe naglo porastao, unatoč svjesnom smanjenju broja posjetitelja. U kontekstu zadane teme u projektu propitujemo kako digitalne platforme, primjerice Google, Facebook, Amazon i Uber transformiraju urbano tkivo gradova te se infiltriraju u sve više različitih urbanih procesa. Preuzimaju kontrolu nad brojnim aspektima života te diktiraju njegov ritam, ponekad i neprimjetno. Podizanje svijesti o posljedicama stapanja digitalnog svijeta platformi s urbanom arhitekturom i prostorom stoga je ključni aspekt našeg projekta s ciljem postizanja uvjeta za bolji zajednički život u budućnosti.

Express: Koliko će nam u tome pomoći, ili odmoći, digitalne platforme, čije uključivanje u javne prostore propitujete?
Digitalne platforme koje su odgovorne za premještanje mnogih aspekata svakodnevice u digitalni svijet, primjerice načina na koji radimo, učimo, kupujemo, komuniciramo i družimo se, sve češće se predstavljaju kao optimalne strukture za interveniranje u urbanom prostoru. Međutim, transformacije koje uzrokuju digitalne platforme odvijaju se istovremeno u virtualnom i stvarnom prostoru iako ih mnogi još vide samo u pametnim uređajima. Poveznica digitalnog i fizičkog odvija se i time što platforme podatke prikupljaju upravo iz gradova, a potom na temelju tih istih podataka kreiraju nove usluge koje prodaju tim urbanim prostorima. Spomenuo bih Uber i njihovu platformu Uber Movement kojom prate kretanje ljudi u gradovima, te Airbnb s platformom Airflow kojom prikupljaju sve njima dostupne podatke na globalnoj razini, i upravo tako sami gradovi postaju sveobuhvatne platforme. Stoga je vrlo važno da digitalne platforme uđu u sferu javne rasprave kako bi se javnost educirala o prostornim i društvenim promjenama koje digitalne platforme donose.

Express: Razgovor o digitalnim platformama i njihovu utjecaju na svakodnevicu prosječnom je građaninu previše apstraktno. Kakve promjene one donose kad je u pitanju arhitektura?
Digitalne platforme imaju sve veći monopol kad su u pitanju prostorne intervencije i arhitektura te im je u cilju preuzeti kontrolu nad što više javnog prostora. Primjerice, Google je otkrio planove za gradnju podatkovno orijentiranih ‘pametnih’ četvrti mješovite namjene s najmodernijim tehnologijama prikupljanja i obrađivanja podataka u gradovima diljem svijeta, Facebook projektira ‘pametna naselja’ s trgovima, parkovima, uredima te nizom usluga pomoću kojih će se njihove stanovnike na neki način pratiti, dok Apple već neko vrijeme ne projektira samo svoje dućane, nego i čitave javne trgove oko njih, kao što su Apple na 5. aveniji u New Yorku ili Apple na Piazzi del Liberty u Milanu. Zabrinjavajuće je da se tim kompanijama omogućuje uplitanje u javne prostore kao što su trgovi i parkovi, ali i projektiranje čitavih naselja sa stambenim i drugim namjenama. Osim toga, postoji i nevidljivi aspekt digitalnih platformi, a čine ga neke od najvećih građevina na svijetu, doduše ne tako poznatih. Radi se o mreži distribucijskih te podatkovnih i cloud centara postljudskog karaktera koji sve češće niču na periferijama gradova te posebice u prirodi.

Express: Zastrašuje li vas autokracija skrivena iza kulise demokratizacije kojom se platforme često obavijaju? Kako će se to odraziti na javne prostore gradova u koje se te platforme žele inkorporirati?
Digitalne platforme se predstavljaju kao digitalni javni prostori, a sudjelovanje korisnika se prezentira kao tehnologijom potpomognut put ka demokraciji. Međutim, svakako je zastrašujuće to što se sudjelovanje u takvim uslugama, ali i život u novonastajućim ‘pametnim’ okruženjima temelji na prikupljanju i obradi podataka, a i sama autokratska struktura tih tehnokapitalističkih kompanija nameće pitanja vjerodostojnosti njihovih demokratskih obećanja, a posljedično i postavlja pitanje stvarnih ambicija iza digitalnog i fizičkog prostora koje stvaraju.

Express: A kakav je stav arhitekture prema povlađivanju platformama i njihovu interveniranju u vizuru grada? Postoji li uopće konsenzus?
Platformni urbanizam, kako ga nazivamo, je kao akademska i istraživačka kategorija u arhitekturi do našeg projekta za Bijenale bio prilično slabo zastupljen, ali discipline kao što su urbana sociologija, urbana geografija i ekonomija već se dulje bave problematikom digitalnih platformi. Njihovo uplitanje u prostor, ali i u razne sfere života kao što su obrazovanje, stanovanje, zdravstvo i druge zahtijevaju multidisciplinaran pristup. Primjerice, Amazon se već proširio na zdravstvo putem nove aplikacije Amazon Care i online Amazon ljekarne, a Uber se u idućih nekoliko godina planira proširiti na javni prijevoz. Stoga se osjećam odgovornim za podizanje svijesti o negativnoj naravi urbane transformacije uzrokovane digitalnim platformama u svojoj struci i šire.

Express: Je li ponovna demokratizacija javnog prostora moguća? Ako jest, kako je ostvariti?
Nisam siguran je li moguća, ali to je nešto čemu treba težiti. Trenutačno smo na pragu sljedeće faze interneta koju digitalne platforme nazivaju Web 3.0 ili prostorni web, gdje je ambicija pomoću proširene stvarnosti postići potpuno preklapanje neograničene količine digitalnih slojeva sa stvarnim prostorom. Tako će cjelokupni javni prostor digitalnim platformama biti dostupan za bilo kakav oblik intervencije, što predstavlja fundamentalnu prijetnju urbanom identitetu. Već je moguće dodati digitalni filter preko bilo čega putem mobitela. Tehnologija je već ovdje, a činjenica da Apple, Google i Facebook uvelike pripremaju otkrivanje naočala te drugih uređaja s funkcijama proširene stvarnosti samo je dokaz da se bliži trenutak stapanja digitalnog s fizičkim.

Express: S druge strane, postoje li i prednosti upliva digitalnih platformi u oblikovanje urbanih sredina?
Često su na prvi pogled samo prednosti i vidljive kad su u pitanju digitalne platforme, međutim pitanje je pod koju cijenu. Promoviraju demokratičnost, ali sudjelovanje korisnika im je važno isključivo radi prikupljanja goleme količine podataka. Predstavljaju se kao ekolozi sa svojim ozelenjenim sjedištima i kampusima, a s druge strane narušavaju prirodu gradeći mnogo podatkovnih centara goleme površine koji napajaju digitalni svijet platformi. To je cijena njihovih usluga. S druge strane, postoje mnoge prednosti samih digitalnih tehnologija u kontekstu arhitekture te poboljšanja otpornosti gradova na razne ekološke i druge izazove. One uključuju jednostavne metode mjerenja kvalitete zraka, vode i zagađenost bukom pomoću mobitela te mogu biti od velike koristi u budućim prostornim intervencijama.

Express: Teoretičar ili praktičar - koja je danas pozicija arhitekta?
Arhitektura se nalazi na sjecištu umjetnosti i znanosti, upravo na toj poziciji ja i sebe vidim kao arhitekta. Umjetnička misao često je ona pionirska koja postavi tezu, a znanstveni i praktični aspekti discipline imaju zadaću da je uprizore.

Express: Studirao si u Beču, sad ondje i radiš. Nakon potresa 22. ožujka 2020. mnogi su arhitekti i statičari upravo Beč isticali kao dobar primjer modela obnove grada. Možemo li, prema tvojemu mišljenju, doista samo primijeniti bečki model?
Konkretno o obnovi Zagreba sam nedavno razgovarao s uvaženim bečkim statičarom, inženjerom Stjepanom Melerom, te smo se složili da je neke aspekte sanacije, a posebno prevencije od potresa koji su na snazi u Beču moguće primijeniti i u Zagrebu. Primjerice, rekonstrukcija potkrovlja starijih zgrada lakšim i čvršćim materijalima te spregnutim stropnim konstrukcijama ojačala bi stabilnost zgrada od potresa, a pritom omogućila dodavanje jedne ili čak dviju dodatnih etaža. Tako bismo se riješili zidanih dimnjaka i zabatnih zidova koji nisu otporni na horizontalne sile kakve se oslobađaju tijekom potresa. Naravno, pažnju bi trebalo posvetiti i ugradnji dizala tamo gdje ih nema te ojačanju samih zgrada, a uspješna obnova trebala bi se odviti i na energetskoj razini. Također, nenosivi poprečni zidovi vrlo su važni u slučaju potresa, a njihovo učestalo uklanjanje dovodi u opasnost čitavu konstrukciju. Upravo zbog te prakse smatram da u slučaju snažnog potresa ni centar Beča ne bi prošao značajno bolje od Zagreba. Međutim, u Beču se tako snažni potresi ne očekuju.

Express: Naposljetku, kakva je budućnost arhitekture u digitalnom svijetu? Kakva će biti uloga arhitekta?
Teško je reći. Na kraju krajeva, zadaća arhitekta je baviti se prostorom, kao i procesima koji se u njemu odvijaju, bio taj prostor stvaran ili digitalan. Primjena tehnologije u stvarnom i virtualnom prostoru na humani način koji će ljudima olakšati te uljepšati život možda je jedna od mogućnosti te buduće digitalne arhitekture.