Stanovnici jednog od najsjevernijih gradova na svijetu suočeni su s problemom kakav se u Norveškoj donedavno činio gotovo nezamislivim - voda iz slavine više nije sigurna za piće. U Longyearbyenu, gradiću na arhipelagu Svalbard, oko 1300 kilometara od Sjevernog pola, lokalne su vlasti stanovnicima preporučile da prestanu piti vodu iz vodovoda nakon što su analize otkrile zabrinjavajuće koncentracije teških metala. Znanstvenici uzrok povezuju s klimatskim promjenama i otapanjem permafrosta, trajno smrznutog tla koje je tisućama godina držalo određene minerale zarobljenima u stijenama.

Longyearbyen, u kojem živi oko 2600 ljudi, nalazi se u jednom od područja koja se najbrže zagrijavaju na planetu. Temperature ondje rastu između pet i sedam puta brže od svjetskog prosjeka, a jesenske temperature povećavaju se za čak četiri Celzijeva stupnja po desetljeću. Posljedice takvog zagrijavanja sada su postale vidljive i u svakodnevnom životu stanovnika, koji po pitku vodu moraju odlaziti na posebna mjesta za njezinu distribuciju.

Kako piše The Guardian, grad se pitkom vodom uglavnom opskrbljuje iz umjetno pregrađenog jezera Isdammen, dugog oko 2,5 kilometara. Međutim, porast temperatura uzrokovao je otapanje permafrosta i izlaganje stijena koje su ranije bile zaštićene smrznutim tlom. Voda koja dolazi u dodir s tim stijenama postupno otapa minerale i prenosi teške metale u jezero iz kojeg se opskrbljuje gradski vodovod. 

Kako su teški metali završili u vodi?

Znanstvenici smatraju da je riječ o kombinaciji dvaju čimbenika - ubrzanog otapanja permafrosta i specifičnog geološkog sastava područja na kojem je izgrađen grad, nekada poznat po rudarenju ugljena.

Marjolaine Verret, stručnjakinja za permafrost i izvanredna profesorica arktičke geologije na Sveučilišnom centru na Svalbardu, objašnjava da stijene na tom području sadrže pirit, mineral poznat i kao lažno zlato. Kada pirit dođe u dodir s vodom i kisikom, dolazi do kemijske reakcije koja stvara kiselinu. Ona potom omogućuje otapanje i ispiranje teških metala iz okolnih stijena, nakon čega oni dospijevaju u vodotokove i izvore pitke vode.

LEDENA FLOTA Opasne vode na Arktiku: Amerika nema ledolomaca, gradi ih za više od 10 milijardi

U Longyearbyenu najveći problem isprva je predstavljao mangan, ali znanstvenici upozoravaju da isti proces može osloboditi i druge potencijalno štetne tvari. Razmjeri onečišćenja postali su jasni u rujnu 2025. godine, kada su lokalne vlasti utvrdile da koncentracija mangana u vodi doseže vrijednosti čak 25 puta veće od preporučenih 50 mikrograma po litri, koliko navodi Norveški institut za javno zdravstvo.

Gradonačelnik Longyearbyena Terje Aunevik priznao je da kvaliteta vode ni ranije nije bila osobito dobra zbog sedimenta, ali je nagli porast koncentracije mangana iznenadio i lokalne vlasti. Dugotrajna izloženost visokim koncentracijama mangana može uzrokovati neurološke probleme, pri čemu su posebno osjetljiva dojenčad i mala djeca. Vlasti su zato morale hitno organizirati alternativnu opskrbu pitkom vodom. U gradu je postavljen spremnik s besplatnom pročišćenom vodom koju obrađuje lokalna pivovara. Stanovnici je mogu preuzimati u vlastitim spremnicima u lokalnom supermarketu.

Iako su se koncentracije mangana u međuvremenu smanjile, problem nije nestao. Tijekom 2026. godine analize su pokazale povišene koncentracije sulfata i nikla, zbog čega je preporuka da se voda iz slavine ne pije ostala na snazi. Lokalna uprava pritom navodi da voda za većinu zdravih odraslih osoba vjerojatno ne predstavlja ozbiljan zdravstveni rizik, ali da može izazvati poteškoće osjetljivim skupinama, osobito zbog visokog udjela sulfata. Voda se i dalje može koristiti za tuširanje i pranje. 

Gradske vlasti pokrenule su istragu kako bi utvrdile dugoročno rješenje problema, no mogućnosti su ograničene zbog ekstremnih klimatskih uvjeta. Gradonačelnik Aunevik upozorava da bi Longyearbyen mogao trebati potpuno novi sustav opskrbe pitkom vodom. Razmatraju se različita rješenja, uključujući postavljanje sustava za filtriranje vode iz jezera Isdammen te izgradnju postrojenja za desalinizaciju morske vode, koje bi služilo kao rezervni ili glavni izvor pitke vode. Obje mogućnosti zahtijevaju velika ulaganja, a dodatni problem predstavljaju ekstremne temperature na Svalbardu, gdje temperatura vode često pada ispod ništice. Takvi uvjeti znatno otežavaju izgradnju i održavanje infrastrukture. Aunevik ističe da je situacija posebno neobična za Norvešku, zemlju u kojoj se čista voda iz slavine desetljećima podrazumijevala. Sada stanovnici udaljenog arktičkog grada moraju nositi spremnike i odlaziti po vodu, što je za mnoge postalo simbol sve izraženijih posljedica klimatskih promjena.

ZEMLJA FRANJE JOSIPA Zaboravljena kolonija postala legenda. U ekspediciji sudjelovalo i 12 Hrvata

Znanstvenici upozoravaju da Longyearbyen možda nije izoliran slučaj, nego najava problema koji bi se u nadolazećim godinama mogli pojaviti i u drugim dijelovima Arktika. Verret objašnjava da se stijene bogate piritom i teškim metalima nalaze i u drugim arktičkim područjima, gdje se također ubrzano otapa permafrost. Zbog toga postoji opasnost da slični kemijski procesi počnu ugrožavati izvore pitke vode u zajednicama na sjeveru Kanade i Aljaske.