U Arktičkom oceanu, na krajnjem sjeveru Ruske Federacije nalazi se skriveni komadić povijesti Austro-Ugarske Monarhije - Zemlja Franje Josipa.
Riječ je arhipelagu vulkanskog porijekla koji se sastoji od 191 otoka prekrivnog ledom, čija ukupna površina iznosi 16 134 kilometra kvadratnih. Otoci uglavnom nisu naseljeni, a kao najveći među njima ističu se Aleksandrina zemlja, Georgeova zemlja, Viljčekova zemlja i otok Grahama Bella. Rt Fligeli, koji se nalazi na Rudolfovu otoku, najsjevernija je točka Rusije. Čitav arhipelag nalazi se oko 1050 kilometara od Sjevernog pola, dakle bliže od svih drugih mjesta, osim kanadskog otoka Ellesmere i Grenlanda. Uz ledeni pokrov, na otocima se mogu pronaći lišajevi i mahovina.
Službeno priznato otkriće ovog arhipelaga bilo je 1873. godine, tijekom ekspedicije austrijskih polarnih istraživača Juliusa von Payera i Karla Weyprechta, koji su novo kopno nazvali u čast austrijskog cara Franje Josipa I. Zajedno s njima, na ekspediciji je sudjelovao i pukovnijski liječnik, Mađar Gyula Kepes.
Ekspedicija je iz Beča krenula 13. lipnja 1872. godine, najprije vlakom do Bremerhaven, gdje je bio stacioniran ekspedicijski brod 'Admiral Tegetthoff', izgrađen u brodogradilištu Tecklenborg posebno za ovu ekspediciju. Svojom težinom od 220 tona, duljinom od 34 metra i svojim parnim strojem postavio je nove standarde u brodogradnji, a bio je opremljen za 24 osobe. Na brod je također ukrcano i osam pasa za saonice kako bi se omogućile ekspedicije na ledenim površinama. Količina namirnica na brodu, među kojima se nalazilo konzervirano povrće i koncentrat limunovog soka kako bi se spriječio skorbut, trebala je potrajati tri godina, no bitan dio opskrbe posade bio je i lov na polarne medvjede i tuljane kako bi se osigurale dovoljne količine svježeg mesa. Većina posade regrutirana je iz dalmatinskih područja, uglavnom zbog toga što se smatralo da će južnjaci vedrog duha lakše preživjeti polarnu noć i ledena područja bez da padnu u depresiju. Jedini Norvežanin na brodu bio je Elling Carlsen, koji je uživao čin časnika i obavljao važnu službu navigatora u ledenim područjima.
Čitava ekspedicija po svojem je opsegu i ambicijama predstavljala jedan od najvećih znanstveno-istraživačkih dosega Austro-Ugarske, a u njoj je, kako piše Povijest.hr, sudjelovalo i 12 Hrvata, uglavnom iz okolice Rijeke. Drugim riječima, Hrvati iz Primorja činili su polovicu posade ekspedicijskog broda, a orijentacijska točka na rubu Zemlje Franje Josipa i dan danas naziva se prema gradu rijeci, odnosno Rt Fiume. Čitava priča o njihovom putovanju, o danima koje su proveli zarobljeni u ledu i o nevjerojatnom otkriću danas se može svrstati uz neke od najdojmljivijih pustolovina polarnih istraživača.
Nakon prvog pristajanja u sjevernoj Norveškoj, nastavili su prema sjeverozapadnoj obali Nove zemlje, no led je ubrzo postao vrlo debeo i zarobio je brod na čak 38 dana. Ostatak putovanja nakon toga uglavnom su određivale oceanske struje i vjetrovi te je posada 637 dana bila izložena užasima leda i tame.
Prema informacijama iz Austrijskog instituta za polarna istraživanja, na Zemlju Franje Josipa istraživači su naletjeli slučajno te su je prvi puta ugledali 30. kolovoza 1873. godine. Ipak, Julius von Payer tek je u ožujku 1874. godine uz pomoć psećih zaprega uspio istražiti do tada nepoznato kopno.
S obzirom na to da je u pitanju bila privatno sponzorirana ekspedicija, a ne službena, ovi novootkriveni otoci nikada nisu postali dio Austrije ili Mađarske te su 1926. godine pripojeni Sovjetskom Savezu, a nekolicina novih stanovnika na otoke je došla u radi istraživačkog rada i u vojne svrhe.
U periodu Hladnog rata, polarne regije postale su ključne strateške lokacije, a otoci u sastavu Zemlje Franje Josipa od 1930-ih do 1991. godine proglašeni su jednim od mnogih područja nacionalne sigurnosti. Na otoku Graham Bell izgrađena je zračna luka koja je služila kao baza za ruske bombardere te su česte bile i trenažne misije između Zemlje Franje Josipa, kopna i Nove zemlje. Prvi kruzer otoke je posjetio 1971. godine.
Klima na otocima izrazito je oštra. Prosječna godišnja temperatura iznosi -12,8 °C, a krajem ljeta česta je i magla. Divlji svijet otoka uglavnom čine morževi, arktičke lisice i polarni medvjedi te čak 37 vrsta ptica. Na otoku Hooker pronađeni su i rogovi karibua, koji su, prema nekim pretpostavkama, do ove točke stigli tijekom toplijeg razdoblja prije otprilike 1300 godina.
