Prije 52 godine, bilo je to 11. rujna 1973., JAT-ov je avion krenuo iz Skoplja do Podgorice (tadašnjeg Titograda), ali tamo nikada nije stigao. Naime, avion je tijekom leta udario u vrh planinskog lanca Maganik, u blizini grada Kolašina na sjeveru Crne Gore, a od siline eksplozije poginulo je svih 35 putnika i svih šestero članova posade.

Avionom je upravljao pilot Živojin Maglić, koji je vozio i Josipa Broza Tita, a kopilot mu je bio Nikola Vojvodić, kojega je, kako prenosi BBC na srpskom, supruga Persida toga jutra otpratila na posao, ne sluteći da će im to biti posljednji susret.

"On je bio moja prva i najveća ljubav, najljepši muškarac u mojem životu, plav sa zelenim očima", rekla je Persida Belokapić Šutaković u svojoj izjavi za BBC.

Živojinu Magliću nedostajalo je svega nekoliko metara da nadleti planinski vrh Babin zub, ali je, kako se pretpostavlja, zbog magle prekasno vidio stijene te je avion udario u taj vrh na Maganiku u 10 sati i 21 minutu.

Slike aviona koji se razletio u komadiće urezale su se u pamćenje i patologu Mihailu Kulišu, jednom od prvih liječnika koji su stigli na mjesto nesreće. Kuliš je za BBC opisao kako su po kamenim liticama ležali ostatci aviona te dijelovi ljudskih tijela bez kostiju, kose i kože. Trupla su bila razbacana na sve strane i sve je to trebalo pokupiti, a tijekom skupljanja liječnici su zajedno s vojnicima označavali o kojim se točno dijelovima tijela radi kako ne bi došlo do zabune. Tragovi nesreće na planini su jasno vidljivi i danas, a sve je fotografirao planinar Ivan Savić.

"Tamo su dijelovi krila, dijelovi motora, a ima i puno sitnih žica, to se sve i dalje može vidjeti", rekao je Savić za BBC.

Vrh Maganika inače se smatra jednim od najnepristupačnijih teritorija u Crnoj Gori, što je opisano i u novinskom izvještaju iz Titograda objavljenom neposredno nakon tragedije.

"Prema prvim izvještajima osoba koje su helikopterom letjele iznad mjesta nesreće, osim nekoliko olupina, raskomadanih tijela putnika i snježnih nanosa, ništa se drugo nije vidjelo u ovom najnepristupačnijem kraju sjevernog dijela Crne Gore. Isto tako, ekipe spasilaca i stanovnici iz okolnih naselja večeras nisu uspjeli stići do mjesta nesreće", stoji u izvještaju od 11. rujna 1973. godine.

Avion je, kako tvrde izvori, tog jutra na letu JU 769 izgubio vezu s kontrolom leta u Golubovcima kod Podgorice u 9:30. Posada je vjerovala kako se već nalaze iznad Podgorice te su započeli sa spuštanjem kroz oblake, a od magle nisu mogli razaznati da su zapravo još 35 kilometara udaljeni od glavnog grada Crne Gore.

Navigacijski odašiljač radiovalova, koji je avionu služio za orijentaciju, prestao je raditi kod grada Mojkovca, a posadi je iz kontrole leta rečeno da se spuste na visinu od 6000 stopa, odnosno 2000 metara, a upravo je to visina na kojoj se nalazi vrh Babin zub u koji su udarili brzinom većom od 400 kilometara na sat.

Crnogorska novinarka Nataša Baranin povodom 40. godišnjice tragedije s kolegom Sinišom Adamovićem odlučila je snimiti dokumentarni film o tom događaju, naslovljen 'Maganik 11.09.', a prije samog početka snimanja godinu su dana istraživali stare arhive i nastojali pronaći što više informacija o nesreći koje nisu bile lako dostupne. Njihovo višemjesečno istraživanje pokazalo je da nesreća zapravo bila rezultat "spleta različitih okolnosti".

TAKO SU PISALI O NAMA Dalmacija u njemačkom oku: Čudan smo narod. Posve je u redu ako nam se smiju u lice

Nakon same nesreće, najprije je bilo potrebno sve posmrtne ostatke iznijeti iz šume i prebaciti ih do najbližeg naselja, a zatim u Podgoricu. Bila je to akcija koja je trajala tijekom cijelog dana, a sve je nadgledao helikopter koji na tom području nije mogao sletjeti.

Oni koji su sudjelovali u toj akciji u dokumentarnom su filmu opisali kako su upamtili ne samo slike trupla bez ruku, nogu i glava nego i miris ljudskog tijela i kerozina koji se širio planinom.

Pred timom liječnika koji je predvodio Kuliš nakon toga bio je još jedan veliki zadatak - u vrijeme kada genetske analize još nisu postojale, morali su identificirati žrtve u okolnostima koje su se činile apsolutno nemoguće.

"Identifikaciju smo radili na temelju nekih podataka koje smo dobivali od obitelji. Imali smo sastanke s njima, a oni su nam govorili kako su bili obučeni, jesu li imali neke operacije pa smo na osnovu toga nastojali utvrditi tko je tko jer DNK analiza tada nije bilo", rekao je Kuliš za BBC na srpskom.

Neidentificirani putnici pokopani su u zajedničkoj grobnici na Čepurcima u Podgorici.

Kako tvrdi novinarka Baranin, neki ljudi čak su se borili i za dijelove tijela koji nisu pripadali članovima njihove obitelji. Tako je na mjestu nesreće na jednoj otkinutoj ruci pronađen i prsten s likom američkog predsjednika J. F. Kennedyja, nakon čega su, kako tvrdi Baranin, dvije ili tri obitelji tvrdile da je to baš ruka jednog člana njihove obitelji.

Unatoč činjenici da je prošlo više od pola stoljeća od nesreće, Crna Gora i dalje pamti ovu tragediju. Visokogorci Crne Gore tako su baš na Maganiku izgradili planinarski dom i organizirali šetnju u znak sjećanja na poginule, a udovica kopilota Nikole Vojvodića nakon tragedije još se dva puta udavala i razvodila, no za BBC na srpskom rekla je kako nema dana u kojem ne pomisli na Nikolu i kako svoju prvu ljubav nikada nije zaboravila.

U članku o nesreći reporter Večernjeg lista s lica mjesta je zapisao: 

Više, na žalost, nema nikakve sumnje: putnički avion JAT-a „caravelle“ na letu iz Skoplja za Zagreb, Beograd i dalje, srušio se na Kolašinu. Poginuli su svi putnici i članovi posade. Prema službenim podacima, u nesreći je stradalo 35 putnika i sedam članova posade. Vijest je, dakako, izazvala silnu uznemirenost. Udarila je kao grom iz vedra neba.

U Kolašinu i okolici, gdje je nesreća nastupila, odigravali su se užasni prizori. U pomoć su pritekli seljaci, vojnici i zdravstvene ekipe. Nažalost, njihova je pomoć bila bezuspješna. Nije bilo nikoga da mu se pomogne. Svi su bili mrtvi. (...)

Ekipe Saveza Gorske službe spašavanja Jugoslavije, koje su se odmah nakon dojave avionom i helikopterima uputile u nepristupačne predjele Sinjavine, mogle su samo konstatirati užasne posljedice avionske katastrofe. Na mjestu pada — kako javljaju izvještači s lica mjesta — svuda su se naokolo, po šumi i bespuću, razasuli ostaci olupine. Posvuda su bila raskomadana tijela nesretnih putnika. Nažalost, nije bilo nikakvih znakova života. Nije bilo nikoga koga bi ekipe mogle spasiti.

Prema javljanju izvještača iz Kolašina, avion je udario u stijenu na visini od 2.213 metara i razbio se u sitne komade. Jedan dio letjelice zapalio se i izgorio.

Već u noći ekipa od stotinjak ljudi, među njima i čitava četa vojnika, uputila se na mjesto katastrofe. Bila je noć, padala je kiša, a teren na koji su stigli bio je močvaran. No oni su nastavili naporno hodati, gazeći i do koljena u vodi.

Kako se avion srušio na nepristupačnom terenu, ekipe su morale, nažalost, prekinuti potragu za tijelima poginulih.

Na mjesto pada dopremili su u međuvremenu broj hodnih užadi i drugu tehniku. Jedan od članova tročlane državne komisije, koja istražuje razloge nesreće, izjavio je da je avion letio prenisko i da je samo pet metara nedostajalo da preleti vrh planine.

Prema navodima pilota, Dragoslava Ognjanovića, koji je prvi stigao na mjesto nesreće, avion je udario u liticu i razbio se u komade. Od siline udara dijelovi letjelice razletjeli su se na stotine metara uokolo. Sva tijela bila su potpuno raskomadana. Na mjestu katastrofe ležala su raskomadana tijela, a oko njih se osjećao težak miris izgorjele plastike i ljudskog mesa.

Na osnovi podataka s meteoroloških stanica u Kolašinu i na aerodromu u Titogradu, vrijeme je u trenutku nesreće bilo povoljno, vidljivost dobra, pa se pretpostavlja da uzrok nesreće nije bilo nevrijeme (kasnije će se utvrditi da je bila gusta magla op. a.). Prema izjavama članova komisije, avion se, izgleda, našao prenisko iz nepoznatih razloga. Avion se, prema kazivanju stručnjaka, nije zapalio u zraku, nego je došlo do požara tek nakon udara u stijenu. Do sada se, dakle, kao najvjerojatniji razlog nesreće uzima niska visina leta. Razumije se, razne vijesti o uzrocima nesreće, koje su stigle u međuvremenu, bile su proturječne.

Najprije se, naravno, mislilo da je do tragedije došlo zbog nevremena. Zatim je objavljeno da je avion pogodio grom, a spominjalo se i to da mu je otkazao motor. Međutim, prema izjavama stručnjaka, avion bi i s otkazanim motorom mogao letjeti. Neki su, pak, tvrdili da je avion eksplodirao u zraku. Međutim, članovi komisije su izjavili da je avion bio u jednom komadu u trenutku udara u stijenu. O svemu tome, naravno, službeni zaključak komisije, koja istražuje uzroke, bit će objavljen naknadno. U Kolašinu je, kako javljaju dopisnici, vladalo jučer pravo izvanredno stanje. Tisuće ljudi pohrlile su prema mjestu nesreće.

Vraćajući se nesretnima na mjesto nesreće, specijalne službe sigurnosti Crne Gore i mnogobrojni Titograđani mogli su se uvjeriti da se avion najprije udario o jednu stijenu, a zatim se raspao i zapalio. Bio je to strašan udar. Učvršćeni dijelovi aviona razbacani su na sve strane.

Ljudi su bili isparani, smrskani. Nesreća je bila tako silna i strašna da je avion od siline udara bio zasut zemljom i lišćem.

Prema izjavama svjedoka koji su prvi stigli na lice mjesta, teren je bio posut dijelovima ljudskih tijela, odjeće i prtljage. Vatrogasci su pronašli i nekoliko pasoša, što je moglo pomoći u identifikaciji žrtava.

Iako je, naravno, najvažnije da se tačno ustanovi pravi uzrok nesreće, do tog trenutka kolale su različite glasine i nagađanja.

Jedni su govorili da je avion eksplodirao u zraku, drugi da je naišao na oluju i grom ga je pogodio, treći da se jednostavno spustio prenisko. Zvaničnih podataka još nema, ali se pretpostavlja da je avion zbog nečega izgubio visinu.

Razumljivo je da se odmah poslije tragedije počelo nagađati i o uzrocima. Međutim, službeni izvještaji još nisu objavljeni. Jedino je sigurno da je tragedija bila stravična, a smrt svih putnika i članova posade – trenutačna.

Specijalna avionska četa službe unutrašnjih poslova Crne Gore, koja je sletjela na mjesto katastrofe, jučer prijepodne predala je ekipi iz Titograda prvu snimljenu filmsku reportažu. Kao i uvijek kada se radi o avionskim katastrofama, na snimku se vidi gomila razbijenih dijelova aviona. Ovoga puta ta gomila se proteže na kilometar i po dužine i nekih 400 do 500 metara širine. Avion se raspao u sitne komadiće. Samo se po dijelovima motora može raspoznati da je to nekad bila velika putnička letjelica.

Posebno su strašni snimci ljudskih tijela. Mnogi dijelovi tijela razasuti su naokolo, po krošnjama drveća i po zemlji. Spašavanje nije dolazilo u obzir, jer je smrt bila trenutačna i neizbježna. Ipak, spasilačke ekipe nastavile su pretraživanje terena, tražeći dokumente, prtljagu i sve što bi moglo pomoći u identifikaciji.

Jedan od pilota „Jata“, Dragan Pajić, koji je odmah poslije nesreće obišao teren, izjavio je da se avion spuštao ispravno, ali je naišao na obronak planine i udario u stijenu. „Samo da je letio pet metara više, sve bi prošlo bez ikakvih posljedica“, rekao je. Prema njegovim riječima, mjesto nesreće nalazi se na oko 1.200 metara visine, u nepristupačnom i šumovitom predjelu. Na pitanje šta bi mogao biti uzrok nesreće, Pajić je odgovorio: „Avion se spustio prenisko. Uzrok zašto se to dogodilo – ne znam“.

U okviru s naslovom Biografije članova posade stoji: 

Živorad Maglić, kapetan rođen 1931. godine u Beogradu, otac dvoje djece. U JAT-u od 1956. godine, pilot na »caravelle« od 1963. godine. Borivoje Jović, kopilot, rođen 1937. godine u Beogradu, otac jednog djeteta. U JAT-u od 1960. godine, na »caravelle« od 1968. godine. Miodrag Jevtić, radio-telegrafist, rođen 1939. godine u Beogradu, otac jednog djeteta. U JAT-u od 1961. godine. Stevo Knežević, mehaničar, rođen 1935. godine u selu Baljevac kod Raške. U JAT-u od 1960. godine. Stjuardese: Mirjana Kostić, rođena 1944. u Beogradu, zaposlena u JAT-u od 1968. godine; Milena Janković, rođena 1947. u Beogradu, zaposlena u JAT-u od 1970. godine; Branka Vučinić, rođena 1949. u Beogradu, zaposlena u JAT-u od 1971. godine.