Dalmacija u njemačkom oku: Čudan smo narod. Posve je u redu ako nam se smiju u lice

Drugovi isprobavaju ustanak, Feđa Šehović (novinar)

"Čudan smo mi narod", tvrdi Feđa Šehović, a kao građanin nekadašnje Dubrovačke Republike on to sigurno zna. Njegov satirični prikaz događanja u jednoj radnoj organizaciji odigrava se, doduše, u modernom Dubrovniku - ali ne ispred Onofrijeve fontane.

Čudan smo mi narod, doista neobičan. Zato nam pravo i budi kad nam se mnogi često smiju u lice. Sad ću vam ukratko ispričati što mi se prekjučer dogodilo u mom poduzeću i nek' me vrag odnese ako vam to ne bude smiješno. Već svi dubrovački vrapci na krovovima znaju da je naš drug direktor polupismeni prvoklasni idiot. No možda mnogi u našem gradu uopće ne znaju da taj tip već 15 godina isisava krv na slamku iz naše male i nevine Hotelsko-ugostiteljske radne organizacije. I pritom se deblja i tovi - ugušio se dabogda! Obrazi su mu nabrekli, ima pravu debelu kapitalističku njušku s dvostrukim podbratkom. Dok mi, kolektiv, dakle, radni narod, jedva preživljavamo od bijednih plaća, sve smo tanji i stišćemo se kao jeftine tkanine talijanske proizvodnje.

A gdje je nestalo samoupravljanje? Donedavno doista nismo ništa poduzimali, više smo nalikovali na hrpicu jada nego na autonomnu radnu organizaciju. Moralo je nažalost doći do toga da direktorova samovolja prijeđe svaku mjeru dok u nama nije buknuo revolucionarni plamen ogorčenja i otpora. Mi Dubrovčani takvi smo po prirodi: narod koji dugo podnosi nepravdu i samovolju, no kad se čaša prelije, ustajemo svi kao jedan. "Dozlogrdio nam je taj nesposobnjaković i krvopija! Krajnje je vrijeme da nam se skine s grbače da napokon možemo prodisati!" Tako je govorio drug Joško prije dva tjedna nekolicini rukovodioca našeg samoupravnog organa i to je bio početak revolucije. Boljeg vođu pobune od Joška nismo si mogli ni zamisliti: svi smo cijenili druga Joška kao spretnog političara. Doduše, do iskrenosti nije baš previše držao, no samo zahvaljujući njegovoj lukavosti i iskustvu u takvim stvarima uspjet ćemo svrgnuti direktora.

"Što će nam taj luđak kad imamo druga Iva koji nije samo sjajan tip, nego posjeduje i nužne stručne kvalifikacije." Tako je govorio drug Joško i činio je to s punim pravom. Svi smo znali da samo drug inženjer Ivo može izvući naše poduzeće iz govana da bi ga, kako se to tako lijepo kaže, golemim koracima odveo u bolju i sretniju budućnost. Za taj povijesni preokret Joško je odabrao godišnju skupštinu kolektiva koja se održala upravo prekjučer. Bila je nedjelja, tako da su došli i oni koji se inače ne običavaju pojaviti na sjednicama i sličnim važnim kolektivnim događanjima. Možda su već nanjušili, pasji sinovi, što će se ondje zbiti, možda, kažem, jer tijekom cijeloga posljednjeg tjedna veći je dio kolektiva tresla neka vrst revolucionarne groznice.

Naravno da smo i mi, članovi samoupravnog organa, imali svoj udio u tom vrenju, ponajprije drug Joško, koji je lukavo proširio vijest da "određeni drugovi i ove godine imaju namjeru predložiti druga direktora za premiju". Mislim da je ta priča o premiji najviše pridonijela uzburkavanju masa. Naime, takva skupština našega kolektiva svake je godine završavala dodjelom premije direktoru "za iznimne zasluge u vođenju poduzeća". "Ali ovaj put mu želimo dodijeliti dobru premiju!", šapnuo mi je drug Joško na uho nakon što smo se smjestili za stol za predsjedništvo. Iz dvorane su nam domahivali, domigivali i rukama davali znak da napokon otvorimo godišnju skupštinu. Ljudima se vrijeme odužilo, ali nismo htjeli započeti prije nego što se pojavi drug direktor. Ali direktor nikako nije dolazio.

Nakon pola sata počeli smo nabrajati moguće razloge njegova kašnjenja. Jedni su smatrali da je otkrio što smo mu zakuhali i nije mogao smoći hrabrosti suočiti se s golom istinom, drugi su pretpostavljali da se direktor uopće nije vratio sa svog vikend-izleta, treći su pak tvrdili da su ga vidjeli kako je u službenom autu odjurio u Split sa svojom stalnom pratiljom. Jedan je govorio ovo, drugi ono, jednom riječju, u dvorani je nastala galama kao na Stradunu na vrhuncu sezone.

"Počnimo bez njega!", uzviknuo je netko i odmah je cijela dvorana zagrmjela: "Tako je! Počnimo!".

"Da počnemo?", obratio se drug Joško nama, članovima samoupravnog organa, i ne pričekavši naš odgovor, ustao je i krenuo:

"Drugovi! Vrijeme je da i mi otvorimo oči jer ovako dalje više ne ide. Drugovi, vrijeme je da krenemo novim putem i odvedemo naše poduzeće golemim koracima u bolju i sretniju budućnost. A to se može ostvariti samo i jedino u turizmu".

"Tako je!", galamila je gomila, iako nikome u dvorani nije bilo jasno zašto se zapravo budućnost može ostvariti samo u turizmu. Napetost se vidljivo prenijela na masu i sad nitko nije htio postavljati suvišna pitanja. To je osjećao i drug Joško kao verzirani demagog pa je nastavio: "Drugovi, da bismo to postigli, trebamo na čelu našeg poduzeća sposobnog čovjeka koji sve to može provesti, čestitog stručnjaka!".

"Točno! Tako je!", uzviknuli smo mi za stolom za predsjedništvo i galamila je cijela dvorana i svi su snažno pljeskali prema ekonomskom stručnjaku, drugu inženjeru Ivi koji je sjedio negdje sasvim pozadi. "Želimo druga Iva!", čuli su se povici praćeni gromoglasnim pljeskom.

Punih sat vremena drug Joško držao je kolektivu govorancije. Podmuklo je raspredao o nedostacima trenutačnog direktora, isto tako lukavo reklamirao druga Iva. "Drugovi, nema veze što drug direktor u službenom autu vozi uokolo svoju malu, kako neki tvrde. Ja u to ne vjerujem..." "Je, je, točno je! Vodi svoju malu van!", odjeknulo je iz gomile, a upravo je to drug Joško htio. Razumije se on u svoj posao, taj pasji sin!, mislili smo mi za stolom za predsjedništvo i trljali ruke. Drug Joško sav se zanio u govoru, no još nije izišao na svjetlo dana s onim najvažnijim, naime kolektivu neuvijeno predložiti da smijene staroga direktora i postave novoga.

Na poticaj ostalih dao sam mu do znanja da napokon prijeđe na stvar te sam doista stekao dojam da je i on odlučio to učiniti. Iznenada podignuvši kažiprst u zrak rekao je promijenjenim glasom: "Taj mudar i čestiti drug tu je među nama. Svi ga poznajete. Dragi drugovi, to je drug...".

I upravo u tom trenutku drug direktor ušao je u dvoranu. Drug Joško na trenutak je zastao, a njegov prijeteći kažiprst ukočio mu se iznad glave kao onaj biskupa Grgura Ninskog na spomeniku Ivana Meštrovića. Cijeli je kolektiv zadržao dah. "Nastavi, nastavi, samo nastavi!", doviknuo mu je direktor smiješeći se i krenuo ravno prema našem stolu. Joško mu je uzvratio osmijeh i nastavio: "Dragi drugovi, to je..." Oklijevao je na trenutak da bi potom upro svoj debeli kažiprst u direktora koji se približavao i kao da kličući pjevuši nadodao: "On, drugovi, naš direktor!". Dvorana je odjekivala od pljeska. Direktor se prvo srdačno rukovao s Joškom, a potom s ostalim članovima samoupravnog organa. "Dajem riječ našem drugu direktoru", uzviknuo je Joško gromko. Zatim je sjeo pokraj mene.

Kratki direktorov govor nagrađen je dugačkim pljeskom. Našem je poduzeću, kao i svih proteklih godina, obećao bolju i sretniju budućnost te nas ponovno pozvao da ga svim snagama u tome podržimo. "Naše poduzeće nikad neće propasti dok god imamo ovakve drugove među nama kao što je drug Joško i svi ostali u samoupravnom organu!" Te direktorove riječi kao da su ponovno dale stari elan spomenutome organu. "Tako je", uzviknuli smo mi za stolom, a s nama cijela dvorana. "Živio drug direktor!", iznenada je graknuo Joško svojim promuklim baritonom, a gomila je kriještala: "Živio, živio, živio!"

"Živio", vikali smo i mi, pripadnici organa. Netko je zapjevao: "Živio, živio i sretan nam bio!" i svi su se pridružili. Cijela dvorana našega hotela odjekivala je kao da smo na karnevalu, a ne na godišnjoj skupštini: spontani masovni izljev ljubavi. A kad je potom direktor obećao i to da prvoga u mjesecu slijedi povišica, svi su jednostavno pomahnitali od veselja i oduševljenja. Isto je i inače uvijek obećavao i zaboravit će to i ovaj put. Znao sam to, svi su drugi to znali, no eto, takvi smo, takve smo naravi: ne treba nam mnogo, jedna lijepa riječ dovoljna je i već smo izvan sebe od sušte radosti i oduševljenja. Ali ja sam još mnogo bolje od ostalih poznavao bijedu našega poduzeća i znao sam da je upravo naš drug direktor glavni krivac, koliko li se samo obogatio na štetu naše firme, pa ipak sam i ja ludovao kao i svi ostali.

Tako je, drugovi, kao da sam bio izvan sebe, jer kako bih inače upravo ja podnio zahtjev da se drugu direktoru za njegove posebne zasluge isplati premija, i to za pedeset posto viša...

Ovdje su me prekinuli drugovi koji se nisu slagali s mojim prijedlogom. Joško me čak ukorio što sam predložio samo pedeset posto, dok su on i ostali drugovi smatrali da se ovogodišnja premija mora barem udvostručiti. Prijedlog je prihvaćen jednoglasno i uz gromoglasan pljesak.

Što da vam dalje pričam? Čudan smo mi narod, doista nadasve neobičan. I posve je u redu ako nam se smiju u lice.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Duždevi, kneževi, generali i namjesnici (Osvrt povjesničara Nikolausa von Preradovicha)

Autorova napomena

"Dioklecijanov grad nipošto se nije prije zvao tako, a danas drugačije. Već se stoljećima na talijanskom zove Spalato, a na hrvatskom Split. Za razdoblje koje se ovdje obrađuje, romanski su nazivi bili službeni, stoga će se koristiti i ti nazivi", ova napomena povjesničara u čijem rodnom listu ne stoji Kotor, već Cattaro, oduzima vjetar iz jedara mogućim prigovorima. I nema to nikakve veze s revanšizmom kad posebno ističe jedno razdoblje: kad je Dalmacija još bila pod Austrijom. No prilog počinje u znaku mletačkog lava svetog Marka. A otvorena knjiga u njegovim šapama (na slici) simbolizira mir.

Od kasnog srednjeg vijeka aristokratska republika Venecija vladala je najvećim dijelom Dalmacije. Neka su područja još bila pod osmanlijskom vrhovnom vlašću. Ragusa (Dubrovnik) zauzimala je pak kao grad-republika vlastiti, uvelike samostalan položaj. Turci su s divljenja vrijednom ustrajnošću pokušavali pojačati svoj utjecaj. Nakon pobjeda carske vojske pod vodstvom princa Eugena Savojskog, ostarjela sinjorija uspjela je iz nove situacije izvući tek relativno malu korist. Ipak, uspjela je staroj stečevini, acquisto vecchio, dodati novu, acquisto nuovo. Nakon mira u Požarevcu (1718.), dotadašnjim akvizicijama pridodana je i "najnovija stečevina". Osmanlije su tad još vladale samo uskim pojasevima sjeverno i južno od Dubrovnika. Mletački provveditore generale - generalni providur - imao je sjedište u Zadru. U njegovim je rukama bila najviša politička, vojna i sudska vlast.

Dalmatinci nisu nerado živjeli pod vlašću Venecije. Stoga nije iznenađujuće što je poziv za pomoć dužda Ludovica Manina u Dalmaciji naišao na velik odjek. Vojska tad još moćnog Korzikanca prijeteći se približavala gradu u laguni. Ne manje od 12.000 ljudi požurilo je u pomoć kako bi zaštitili "krunu Jadrana" od vanjske prijetnje. Poznato je, međutim, da borcima iz Dalmacije nije pošlo za rukom zaustaviti Napoleonov pobjednički pohod. U mirovnom sporazumu u Campoformiju, Austrija je morala, doduše, Francuskoj prepustiti Nizozemsku - današnju Kraljevinu Belgiju. Za kompenzaciju, Franjo II., rimski car i njemački kralj, dobio je dotad venecijanske posjede Istru i Dalmaciju. Dio stanovništva bio je sklon "novom" - u ovom slučaju revoluciji iz Francuske. Većina Dalmatinaca se pak bez većih teškoća pomirila sa stvarnošću. Prva vladavina carskog i kraljevskog režima trajala je tek kratkih osam godina: od 1797. do 1805. godine. Sljedeći pohod protiv Napoleona, koji je tad već nosio titulu francuskoga cara, završio je porazom. Tek stečena provincija pripala je također tek osnovanoj Kraljevini Italiji. Nedugo potom, međutim, car je pod imenom "Ilirske provincije" pripojio ne samo Dalmaciju, nego i nekoliko drugih austrijskih pokrajina kao posjed Francuske.

No bilo je znatno lakše poraženom austrijskom caru oduzeti Kraljevinu Dalmaciju, nego je doista zauzeti. Na pobjede navikla francuska vojska morala se suočiti s različitim protivnicima. Nakon vojnih pohoda krajem 18. stoljeća pod zapovjedništvom kneza Suvorova u južnoj Dalmaciji ostalo je još mnogo Rusa. Njima se, u slavenskoj i pravoslavnoj povezanosti, pridružio i nemali broj Crnogoraca. Uz sve to, pred izduženom obalom pojavila se i britanska eskadra, a ni u samoj zemlji nipošto se nisu svi stanovnici slagali s novonastalom situacijom. Kako bi svladao ovu izuzetno tešku situaciju, car Napoleon povjerio je rješavanje problema jednom od svojih najpouzdanijih nižih zapovjednika. Auguste Viesse de Marmont bio je itekako spreman ponovno dokazati svoje izvanredne sposobnosti. Prvo što je maršal želio bilo je protjerati Ruse iz zemlje. Naredio je odlučan napad na Boku kotorsku. Uspjeh mu je dao za pravo. Rusi su odstupili, a Crnogorci su se povukli u svoje crne gore. Opasnost od opsade Dubrovnika bila je otklonjena. Chevalier de Marmont mogao je koncentrirati svoje trupe u okolici Zadra.

Pariz se - u tom trenutku neopravdano - bojao britanskog napada uz potporu Austrije. Jedan suvremeni kroničar piše: "Dalmatinci su iz dna duše mrzili Francuze i s negodovanjem podnosili jaram koji im je bio silom nametnut". Čim se Marmont odlučno obračunao s vanjskim neprijateljima, u unutrašnjosti zemlje u brojnim je gradovima došlo ne samo do pobuna, nego do pravih pravcatih ustanaka.

Jedan se kraj posebno istaknuo u tim prosvjednim akcijama: bila je to Poljička kneževina sjeveroistočno od Splita. Nekoliko stoljeća prije u tom su se području naselili bosanski, hrvatski i mađarski izbjeglice. Od susjednih Dalmatinaca razlikovali su se po izgledu, nošnji i običajima. Poljičani su bili poznati kao izuzetno marljivi. Uživali su - barem u usporedbi sa svojim susjedima - u nezanemarivu blagostanju. Svake godine birali su velikog kneza - ili conte grande na talijanskom jeziku. On je upravljao njihovim demokratskim "državnim uređenjem". Uz potporu dvanaest malih kneževa, uvijek je ljubomorno pazio da nijedna strana sila ne dobije utjecaj u Poljicima. U mletačko doba sve je diplomatski ostajalo po starom. Austrijski su činovnici, koji su nakratko preuzeli vlast, oprezno pokušavali predložiti poneku promjenu. No francuski su dirigizam slobodoljubivi Poljičani mrzili iz dna duše. Zato je najžešći ustanak protiv Marmonta i izbio upravo u Poljicima. Nakon početnih uspjeha, poljička je vojska poražena, a područje je podijeljeno među trima susjednim upravnim jedinicama.

Još mnogo neugodnije od male Poljičke kneževine u očima francuskog generalnoga guvernera bilo je postojanje suverene Dubrovačke Republike. Odabrani Senat protivio se raznim naredbama okupacijske sile. To je za maršala Marmonta bilo previše. U siječnju 1808. proglasio je Senat razriješenim. Time je okončana višestoljetna slavna povijest. Ironično, Auguste de Marmont godinu potom imenovan je vojvodom od Raguse. Kruži legenda da su se ponositi građani Dubrovnika nakon gubitka svoje slobode zakleli da neće više donositi potomstvo na svijet. Austrijska pjesnikinja Paula von Preradovich opjevala je taj u najizvornijem smislu riječi neljudski zavjet u svojoj pjesmi "Dubrovački patriciji" ("Die Patrizier von Ragusa"). Plemstvo, nasreću, nije baš sasvim ozbiljno shvatilo taj zavjet jer su Getaldići, Bundići, Pucići i Gučetići ("Ghetaldi, Bonda, Pozza i Gozze") i u našem stoljeću još vedro živjeli.

Korzikančeva je zvijezda ugasla. Godine 1815. zemlja je ponovno bila pod austrijskom vladavinom. Tijekom manje od dva desetljeća Dalmacijom su vladali Venecija, Austrija, kratkovječna kraljevina Italija, Francuska pa ponovno Austrija. U sljedećem stoljeću Dalmatinci su se trebali ravnati prema napucima iz Beča. Crno-žuti činovnici nisu vladali niti dobro pa čak ni samo spretno. Kraljevina je bila geografski vrlo daleko od političke centrale. Osim toga, prema sjeveroistoku - u smjeru Beča - bila je odsječena neprohodnim planinama. Bila bi potrebna posebna pomnja kako bi se stanovništvo ne samo priviknulo na novu vlast, nego se i vezalo uz nju.

Politički najutjecajniji sloj početkom prošloga stoljeća bilo je gradsko plemstvo. Iz tog društvenog sloja potjecalo je tek nekoliko posto ukupnog stanovništva. Ipak, ono je bilo jedina skupina koja je dolazila u obzir kao politički partner. Plemići su bili talijanskog, seljaci slavenskog podrijetla. Okolnost koja se mogla iskoristiti. S iznimkom Dubrovnika, patricijat je bijedno primljen. Beč je glave najstarijih i najutjecajnijih obitelji svrstao u najniži i nipošto ugledan plemićki stupanj, "plemeniti od". Za hrvatske pak podanike uopće nitko nije mario. Talijanski plemići i južnoslavenski zemljoradnici isprva sigurno nisu bili oduševljeni novim okolnostima. Ipak su ostali donekle lojalni. Sredinom prošlog stoljeća situacija se bitno promijenila. Patriciji su gledali preko mora prema Pijemontu u usponu, zakupci pak prema Beogradu. No iza Beograda stajala je Rusija.

Još početkom novoga vijeka Dalmacija - ponajprije Dubrovačka Republika - bila je središte južnoslavenskog pjesništva. Kao neosporni bard među onodobnim pjesnicima još se i danas slavi Ivan Gundulić ili Giovanni Gondola koji je djelovao u svom rodnom Dubrovniku. Njegovala se književna tradicija. Sredinom 19. stoljeća u Zadru se oko časopisa Zora dalmatinska okupljao krug muškaraca slavenske nacionalnosti. Pokušavali su književnim putem proširiti ideje "ilirizma". Svi balkanski Slaveni trebali su se za početak duhovno ujediniti u jednu cjelinu. Jedan od glavnih zagovornika te ideje bio je Petar Preradović (Peter von Preradovich), koji je onomad služio kao natporučnik u Zadru. Poslije je postao južnoslavenski nacionalni pjesnik, a osim toga i austrougarski general.

Sljedeći događaji - revolucija 1848., neoapsolutizam od 1849. do 1859. i ustavna monarhija - tek su ovlaš okrznuli kraljevinu. Od 1861. birao se Sabor. Uz moćnog austrougarskog namjesnika etablirao se i zemaljski poglavar koji je imao znatno manji utjecaj. Nakon poraza u Italiji 1866. uslijedio je poraz u Češkoj. Austrija je morala napustiti Njemački savez. Stoga je bilo nužno riješiti situaciju u Ugarskoj. Godine 1867. sklopljena je Austro-ugarska nagodba. Iz Austrijskog carstva nastala je dvojna monarhija, "monarhija prekida", kako se sarkastično, ali ne i posve netočno, nazivala ta državna tvorevina. Dalmacija je pripisana austrijskoj polovici te je do sloma 1918. dijelila njezinu sudbinu. Bitka kraj Visa 1866., u kojoj je Wilhelm von Tegetthoff do koljena potukao nadmoćnu talijansku flotu, nije imala izravne posljedice za Dalmaciju. Eventualno bi se moglo istaknuti da su brojni mornari na crno-žutoj (habsburškoj) strani bili dalmatinskog podrijetla.

Iznimno dvojbena nagodba iz 1867. između politički ambiciozne i prodorne mađarske aristokracije i njemačko-liberalne elite koja je s godinama sve više slabjela donijela je među ostalim i opću obvezu služenja vojnog roka. Posebno ratoborna plemena na jugu zemlje, ponajprije u Krivošijama, istočno od Kotora, objavili su da nipošto neće u tome sudjelovati. Godine 1869./1870. došlo je do pravog ustanka. Brojne utvrde mjesecima su bile pod opsadom, civilni namjesnik je smijenjen. Njegov nasljednik bio je Gabriel Rodić, austrougarski general srpskog podrijetla. On nije riješio problem nego ga je samo odgodio. Ustanici ipak nisu pozvani na služenje vojnog roka. I time nije više bilo povoda za daljnji revolucionarni otpor.

Desetljeće potom ipak se trebalo novačiti. Pobuna se ponovno razbuktala. Rodić je još bio u svojoj funkciji. Bio je stariji, ali ne i odlučniji. Krivošijanci su osim odbijanja vojnog roka proklamirali daljnji politički cilj. Htjeli su se ujediniti sa susjednom Kneževinom Crnom Gorom, ne baš prijateljski nastrojenom prema Austriji. To je - sa stanovišta Beča - doista predaleko otišlo. Austrougarska vlada pokušala je nametnuti svoje stajalište tako što je smijenila ključnu osobu: Srbina Rodića naslijedio je Srbin Jovanović. Ta dvojica generala bili su šurjaci, inače su imali malo toga zajedničkoga. Stefan Jovanović bio je neobično energičan. U relativno kratkom vremenu pošlo mu je za rukom da ustanike privede razumu. Sazvao je skupštinu glavešina. Na toj se "tribini" pojavio nenaoružan, u pratnji samo jednog pobočnika. Dokaz osobne hrabrosti imponirao je poglavarima. Ubuduće su Dalmatinci odlazili u vojsku kao i drugi narodi. Austrija ipak nije uspjela pridobiti stanovnike Dalmacije - bili oni južnoslavenskog ili talijanskog podrijetla.

Pobuna mornara u Boki kotorskoj u veljači 1918. odvila se na dalmatinskome tlu, a da nije imala veze s dalmatinskim problemima. U pobuni su sudjelovali svi narodi Monarhije. Tako da pobuna, doduše, nije bila dalmatinska, ali dalmatinsko odbijanje Austrije bilo je sveprisutno. General-pukovnik barun Stjepan Sarkotić, posljednji zemaljski poglavar susjedne Bosne, i sam južni Slaven i duboki poznavatelj situacije, u jesen 1918. je rekao: "U Dalmaciji su svi u taboru jugoslavizma".

NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU