25. listopada 1991. godine Rudolfe Perešin je u svom MiG-u 21 preletio iz JNA u Austriju, u Klagenfurt. Kazao je da ne može pucati u svoje, u Hrvate, i time rat u Hrvatskoj donio na međunarodnu scenu. Međutim, mlada država i dalje nije imala svoje ratne zrakoplove već su zadatke preuzimali prenamijenjeni civilni zrakoplovi. To se promijenilo samo nekoliko mjeseci kasnije kada je Danijel Borović u veljači 1992. godine sletio u Pulu. 

U svibnju 1992. godine rat u Hrvatskoj je već uvelike bio u tijeku a nakon prijašnjih preleta pilota Danijela Borovića i Rudolfa Perešina oprez unutar "vazduhoplovstva" JNA bio je povećan. Oči i uši su bile posvuda, a Ivica Ivandić i Ivan Selak nisu smjeli ništa prepustiti slučaju. No, nisu željeli otići u Hrvatsku sami, željeli su "povesti" i svoje letjelice. Neke otegotne okolnosti štošta su prolongirale: Ivandić je godinu dana prije preleta imao problema s požarom na avionu, a Selak je u listopadu 1991. također doživio zrakoplovnu nesreću, u kojoj su dvojica njegovih kolega izgorjela. On je jedini preživio, opisuje njihov pothvat portal Wikibooks.

Zbog toga, dozvolu da opet može poletjeti dobio je tek u ožujku 1992. Trenutak odluke došao je 15. svibnja 1992. Dio eskadrile, s osam aviona po četiri para, u kojemu je letio i Ivandić, uvježbavao je program za obilježavanje "Dana vazduhoplovstva". Jedan pilot je otpao zbog zdravstvenih problema i u posljednji letački par upao je Selak. Na planiranju leta dvojica Hrvata se nisu ni pogledala. Nisu se željeli otkriti, ali su znali da je nastupio odlučujući trenutak. Prvi je poletio Ivandić. Već je radio krug oko Srbije i imao problema s gorivom. Naime, u skladu s dogovorom čekao je Selakovu radiopotvrdu, inače potpuno regularnu, da je i on poletio. Kad je potvrda napokon stigla, Ivandić je krenuo prema Splitu. Središte Dalmacije bio je logičan, najbliži izbor. Njegov kolega se ubrzo odvojio od svog "para" i krenuo prema Zagrebu. Imao je i previše goriva. No, obojica bi, ovisno o okolnostima, sletjela bilo gdje, "pa i na autocestu, samo da je u Hrvatskoj". Obojica su sretno sletjela, Ivandić na Resnik, a Selak na Pleso. 

Sada hrvatski, MiG-ovi "Osvetnik Vukovara" (Ivandićev) i "Osvetnik Dubrovnika" (Selakov) djelovali su u akcijama oslobađanja Dubrovnika. Dvojica pilota do kraja rata zapravo nisu ni prestajala letjeti i borbeno djelovati, istodobno gradeći moderno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. "Naš entuzijazam i domoljublje bili su odlučujući", no zanimljivo je da su svi hrvatski piloti, zapravo školovani u letačkom sustavu tzv. Istočnog bloka, odmah počeli raditi na izmjeni letačke doktrine. "Osvetnik Dubrovnika" je djelovao tijekom cijeloga rata, pa i poslije, a otpisan je 2004. "Osvetnika Vukovara" je kasnije oboren, njegov posljednji let bio je 14. rujna 1993. Srušen je kod Vrginmosta pogotkom srpskog projektila a njime je pilotirao i nažalost poginuo hrvatski pukovnik Miroslav Peris.