U četvrtak je u 82. godini umro Stipe Milanović, otac predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića.

Kako piše Večernji list, Stipe Milanović rođen je 1937. godine. Poslije završetka gimnazije u Sinju, 1957. upisao je ekonomiju u Zagrebu. Studirao je zajedno s Vladom Veselicom, a potkraj studija 1961., zahvaljujući razmjeni studenata, prijatelji Milanović i Veselica otišli su u Francusku kako bi naučili jezik.

Upravo iz ovog detalja njegovog životopisa, mnogo godina kasnije Tomislav Josić, nekoć predsjednik ugaslog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, oklevetao ga je u emisiji HTV-a. Naime, Josić je u Nedjeljom u 2 izjavio:

Znaju se u dušu Zoki i Plenki: U 25 godina od prijatelja do svađalica

"Milanovićev otac bio je veleposlanik u Parizu kad su tamo ubili Brunu Bušića, a da ništa o tome nije znao. To je kao da pitate Vukovarce koji su bili u ratu u Vukovaru, a da poslije neće pokazati gdje su grobovi pobijenih. U Hrvatskoj neće biti napretka dok se jednom ne raščiste neke stvari. Lustracija se mora napraviti. Nitko ne tvrdi da ih treba zatvarati, ali ne dajte im poslove u javnom životu. Svima vladajućima otac je bio negdje, nisu došli sa sela, svi su dobro potkovani – rekao je tada Josić odgovarajući na pitanje voditelja što je mislio kada je rekao "kakav otac, takav sin".

Naravno, Josić je potpuno pobrkao lončiće i morao pred sudom odgovarati za neodgovorno lupetanje neprovjerenih podataka u javnosti. Neposredno nakon emisije Stipe Milanović je izjavio:

"Tužit ću Tomislava Josića zbog klevete. Nikada nisam bio u jugoslavenskoj diplomaciji, a u vrijeme ubojstva pokojnog Brune Bušića 1978. radio sam u Centru za ekonomski razvoj grada Zagreba na mjestu vršitelja dužnosti direktora. Sjećam se da smo se prof. Božo Rudež (kasnije i sam pomoćnik ministra Pavletića za kulturu) i ja sreli u Gradskoj skupštini i komentirali: „Mater im njihovu, ubiše Bruna!, kazuje Stipe Milanović, otac hrvatskog premijera Zorana Milanovića, koji, kaže, nije ljutit zbog Josićevih izjava, ali je tužan, pisao je tada Večernji.

Josić mu se naknadno ispričao za klevetu i htio riješiti spor mirnim putem, no Milanović to nije prihvatio.

Sud je nepravomoćno osudio Josića na 35 dnevnih dohodaka, odnosno 7.000 kuna odštete. A i Josićev Stožer kasnije se raspao jer se, kako su naveli iz Koordinacije Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, "pretvorio u glavni remetilački faktor u Vukovaru, faktor koji je zavadio građane i braniteljske udruge, općenito braniteljsku populaciju, i postao svojevrsni uteg grada".

No, vratimo se Stipi Milanoviću. Kao student u Zagrebu bio je i predsjednik Kluba sinjskih studenta. Godine 1963./64. bio u Sarajevu u školi rezervnih oficira, zajedno s Božom Jusupom, vlasnikom Tankerkomerca iz Zadra.

Kako je Miko Tripalo postao šef zagrebačkog ogranka Partije 1964., Milanović je nakratko bio šef njegova kabineta.

Intervju "Milanović treba biti predsjednik. Evo i zašto"

"Brzo sam odstupio i rekao Miki: Ma neću ja ovdje s fakultetom 20 godina nakon rata primati prvoborce NOR-a koji stalno nešto traže za sebe i govore zašto sam se ja borio i bio ranjavan?!"

To je istina. I kako onda, tako i danas. Poslije je postao tajnik Komisije za privredu u Gradskoj konferenciji SK. Nakon 1971. Stipe Milanović, zbog bliskosti s Tripalom i braćom Veselica, nije, kako tvrdi, mogao politički napredovati.

Stoga je magistrirao na ekonomiji 1975. Bio je direktor Prvog računalnog centra, direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER), a poslije 1984., kad je podnio ostavku i napustio SK, u CERU je bio voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba.

Uz ostalo, Stipe Milanović je bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Lisinski koja je otvorena je 1973. Grad Zagreb mu nikad nije zahvalio. Nakon prvih demokratskih izbora, Vlatko Pavletić je postao ministar prosvjete, kulture i športa te je tražio pomoćnika za financije. Pronašao ga je našao u Stipi Milanoviću. Nakon godinu dana Milanović je smijenjen zbog "zviždanja" o bezakonju.

Na nagovor Stipe Mesića Milanović se učlanio u HDZ – ponuđeno mu je mjesto hrvatskog veleposlanika u Ukrajini, a uvjet je bio da uđe u tu stranku. Naravno, iako govori ruski jezik, nije prošao jer nije bio barakaš. Tek 17. rujna 1991. uvedeno je u Vladi i Saboru 24-satno dežurstvo. Dežurati su mogli samo provjereni i odani kadrovi, poput Gordana Radina, Nedjeljka Mihanovića, Milana Kovača, Tomislava Duke, Ćire Grubišića, Kikereca, Nevena Jurice, Đure Perice, Zlatka Gledeca... Dežurao je i Stipe Milanović kao pomoćnik ministra prosvjete.