Neki će u tom današnjem odnosu između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića pronaći razumijevanje za "Zokija" u tome što Kolinda Grabar Kitarović još nije proglasila kandidaturu za drugi predsjednički mandat. Pa je morao po nekome oplesti. Pa je opleo po "Plenkiju".
Drugi će reći da se ponavlja isto što smo gledali 2016. godine na parlamentarnim izborima nakon što je Plenković iščupao HDZ iz grčko-rimskog zagrljaja dozlaboga kompromitiranog Tomislava Karamarka.
Milanović je odmah po proglašenju svoje kandidature za predsjednika republike napao Plenkovića, optuživši ga da kao premijer Hrvatske podržava Manfreda Webera, kandidata EPP-a i praktično Angele Merkel, umjesto Fransa Timmermansa za šefa Europske komisije.
"Još uvijek se nadam da Plenković može postati predsjednik EK. Jedino takav ishod može ublažiti štetu koju hrvatski premijer svojim potpuno privatnim ponašanjem sprema našim interesima u EU. Pokoravanje Hrvatske stajalištima nekakve Pučke stranke neprihvatljivo je", objavio je Milanović.
Time ga je napao, kao prvo, da igra na kartu kandidata europskih pučana i Merkel, "koji će izgubiti", pa će Hrvatska ispasti gubitnik, što bi navodno platila i skorim hrvatskim pregovorima o Schengenu i Eurozoni. Drugo, optužio ga je da se politički ponaša po diktatu Merkel.
Treće, i on mu je stao podvaljivati da se, kao, iza zavjesa po Bruxellesu tuče za prestižno mjesto predsjednika vlade EU-a, odnosno predsjednika Europske komisije. A to je već uvreda. I to onakva s kakvom su Plenkovića proteklih tjedana, nesumnjivo zdesna, intenzivno tukli, pokušavajući ga prikazati kao karijerista, praktično izdajnika nacionalnih interesa.
Svanuo je novi dan i Plenković mu je uzvratio: "Netko tko je uspio nekoliko dana prije nego što smo ušli u EU uništiti ugled u najvažnijoj članici EU-a, bolje mu je da šuti nego da komentira nešto o čemu ne zna što se zbiva."
"Uspio si da te Merkel otkanta u trenutku trijumfa"
Idemo opet malo prevoditi izrečeno. Plenković je ovime nabio na nos Milanoviću onu ekstremno neugodnu situaciju iz 2013. godine kada je Hrvatska službeno primljena u punopravno članstvo EU-a. Bila je riječ o neizručivanju bivšeg šefa Službe državne sigurnosti u SR Hrvatskoj, poslije i tajnih službi u Republici Hrvatskoj, Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu zbog optužnice za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj iz 1987.
Nekoliko dana prije proslave ceremonije 1. srpnja 2013. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu Angela Merkel se ispričala što neće moći doći zbog obaveza. No, sve da na stranicama vlade Njemačke tada i jest stajalo nešto, a nije stajalo baš ništa, bilo bi jasno da Merkel time bojkotira Milanovića i njegovu vladu zbog nesuradnje s njemačkim pravosuđem oko izručenja visokog optuženika za političko ubojstvo.
Tada su u Zagreb došli predstavnici iz cijele Europe, ne samo EU-a, pa i izvan Europe... Konačno, doznalo se da je samo tri ili četiri dana uoči primanja Hrvatske u EU s Angelom Merkel dolazak bio definitivno i detaljno dogovoren. Na kraju je ona bila jedina koja nije došla.
Plenković je, dakle, Milanoviću uzvratio time da je, kako mu je ovaj rekao, uspio pretvoriti Njemačku, tradicionalnog moćnog saveznika Hrvatske, u neprijatelja. I to Njemačku, najmoćniju članicu EU-a. U drugom dijelu sadašnjeg protuudara Plenkovića Milanoviću, rekao mu je zapravo da je trenutno autsajder u europskim pitanjima, da je on, Plenković, taj koji kao premijer RH svako toliko mora putovati u Bruxelles u žižu tih pregovora.
Odnosno, rekao je Plenki Zokiju, nemaš pojma što se događa i ne petljaj se, prije šest godina si dokazao da nisi znao što činiti niti kad si bio u žiži. Riječ je o sukobu dva ega u maniri sukoba titana.
Pa je Milanović opet reagirao. I to tako što ga je optužio da kandidatu opozicije za predsjednika odriče pravo da slobodno govori, a da istodobno, umjesto da se bavi Hrvatskom, bavi se Europskom pučkom strankom i onda ga je – još jednom ubo da sanja samo o tome da se uvali u vrh EK-a.
"Ako nas se sjeti, sjeti...", započeo je veliko finale Milanović parafraziranjem glavnog antijunaka iz "Balkanskog špijuna, "... ako ne - nikome ništa. I dalje mu želim da se izbori za mjesto predsjednika Europske komisije. Pozdrav iz Hrvatske!"
Spominjanje majke bilo je crvena crta
Bilo je za očekivati da će biti ovako. Njih dvojica, posljednji put kad su se suočili dok su bili otprilike podjednako relevantni politički faktori, dakle u ljeto i jesen 2016., između Plenkovićevog dolaska na čelo HDZ-a i parlamentarnih izbora, također su se gadno tukli.
Tada je, doduše, Plenković bio puno suzdržaniji, diplomatskiji, a Milanović je u predizbornim raspravama odavao dojam onoga tko bolje barata domaćim pitanjima iz ekonomije, socijale, rada...
Samo, Milanović je tada prednjačio i u napadima. Već 24. lipnja 2016., samo tri dana otkako je HDZ Plenkovića izabrao da ih izvuče s dna bunara o koje ih je zakovao Karamarko svojim katastrofalnim cijepljenjem protiv karizme, svojim brutalnim skandalima poput veza s ruskim nuklearnim biznisom, aferom "Konzultantica" i političkim samoubojstvima s Mostom, Milanović je udario po novom predsjedniku HDZ-a.
"Neke od HDZ-ovih kandidata znam, Plenkovića znam godinama. Prema onome što ja znam on bi pripadao liberalnoj struji SDP-a. Što Plenković radi u HDZ-u, to ne znam", javno je izjavio Milanović.
Očito je to zamislio kao udarac u mekani trbuh podrške HDZ-ovaca novom predsjedniku stranke. Narednih tjedana bilo je povuci-potegni, da bi u kolovozu na vidjelo izišla snimka razgovora Milanovića s Klemmom, Jukićem i drugim "šatorašima", gdje se čulo da Milanović govori:
"Moja stara nije bila vojni lekar kao Plenkovićeva."
Bila je to karta na činjenicu da je dr. Vjekoslava Raos-Plenković, kardiologinja, 1991. radila u KB Dubrava dok je tamo bila JNA. Možda je to Milanoviću trebala biti "spika" samo za "šatoraše" da ih pokoleba uoči izbora. Neki zdesna doista su otada i smatrali da je više njihov Zoki nego Plenki. Ali, generalno što se tiče građana, bio je to Milanoviću autogol.
Prvo je Slaven Letica koji je 1991. kao savjetnik Franje Tuđmana pregovarao s predstavnicima JNA o odlasku, rekao da je bila apsolutno lojalna Hrvatskoj, da je odbila otići s JNA, uključivala KB u sustav nove države. Hvalili su je Milan Kujundžić, najugledniji kolege, čak se s Kaptola doznalo da je u svoje vrijeme liječila kardinala Franju Kuharića.
Doba "briselskog Zokija" i "briselskog Plenkija"
"Milanović se drznuo, koliko sam uspio čuti snimke, spomenuti moju majku. To je, koliko je meni poznato, slučaj bez presedana u hrvatskoj politici... Nikada mi, baš nikada, neće pasti na pamet nešto takvo reći o bilo čijem članu obitelji. I to je ono što nas razlikuje. Razlikuje nas jesmo li diletanti ili smo ozbiljni državnici", odgovorio mu je Plenković.
I taj se gard, s obje strane, osjeti i ovih dana. Jedan ubada, drugi mu odgovara da je diletant. A, zapravo, nije riječ, ili barem ne bi trebala biti riječ o nikakvim zakletim neprijateljima. Jer oni se poznaju već četvrt stoljeća, skupa su ušli u politiku, odnosno diplomaciju... OK, možda je posljednjih godina između njih i zahladilo zbog svega ovoga.
U svakom slučaju čak i nakon dolaska Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i unatoč onom Milanovićevom bockanju s uspoređivanjem Plenkovića s "liberalnim krilom SDP-a", samo nekoliko dana poslije, 28. lipnja te godine Ivan Račan objavio je na Facebooku fotografiju njih dvojice kako se na nekom skupu prijateljski grle, baš srdačno.
Kako i ne bi? U profesionalnom smislu obojica su djeca diplomatske škole u Ministarstvu vanjskih poslova Mate Granića koji je taj resor vodio od 1993. sve do 2000. Dakle, na samom početku 90-ih Plenković je bio u prvoj, a Milanović u drugoj polovici svojih 20-ih i njih dvojica bili su između 1200 ljudi koji su se kalili u vrijeme najdramatičnijih vanjskopolitičkih bitaka Republike Hrvatske.
Od ljudi koji su poslije postali HDZ-ov kadar tu su bili i Kolinda Grabar-Kitarović i Gordan Jandroković, a od onih koji su postali SDP-ovi stranački ljudi Joško Klisović i Orsat Miljenić. Slagali su se odlično, zapravo, još su se "najmanje odlično" slagali Plenković i Grabar, uzajamno su se povezivali kroz prijateljstva, čak i kumstva. Ljudi oko njih smatrali su ih zlatnom generacijom.
O mladom Plenkoviću su apsolutno sve najbolje govorili takvi stručnjaci kao što su Ivan Šimonović i Vladimir Drobnjak. I Milanović je uživao glas sposobnog i vrijednog mladog diplomata. 1993. Milanović se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, iz ove perspektive vrlo neobično, u uredu zamjenika ministra vanjskih poslova Ive Sanadera.
U novi milenij jedan otišao lijevo, drugi desno
Godinu poslije bio je u OESS-ovoj mirovnoj misiji u Nagorno Karabahu, regiji oko koje su ratovali Armenija i Azerbejdžan. Slijedile su godine položaja savjetnika u misiji Republike Hrvatske pri EU-u i NATO-u u Bruxellesu. Plenković se po Europi počeo kretati još od 1991., kada je postao predsjednik Udruge europskih studenata prava, pa onda kao student stjecao praksu u Europskom parlamentu, potom radio u europskoj misiji pri EU 1993. i 1994.
Odatle, primjerice, dosta godina poslije, sklonost nekih krugova u HDZ-u da obojici na ime dodaju prefiks "briselski". Imali su vrlo sličan put i tko zna kako bi se sve dalje odvijalo da se 1999. godine, u godini smrti Tuđmana i raspada posljednje HDZ-ove vlade za njegovog života, Milanović nije upisao u SDP. Plenković je, pak, preuzeo voditi kampanju Mate Granića na predsjedničkim izborima te godine.
To je dalje značilo da je Milanović nastavio s političkom karijerom uz Ivicu Račana, a Plenković je krenuo u diplomaciju, pritom se onomad, kao još uvijek mlad, sukobio s Ivom Sanaderom i odbio mu poslušnost, nije prihvatio mjesto zamjenika Vladimiru Drobnjaku kao šefu pregovaračkog tima u procesu približavanja Hrvatske EU-u.
Pa je neko vrijeme snosio sankcije. Narednih godina Milanović je naslijedio pokojnog Ivicu Račana, uspio je postati premijer, a za to vrijeme Plenković je gradio diplomatsku karijeru, te od 2013. do 2016. godine bio i istaknuti zastupnik Hrvatske u Europskom parlamentu.
Danas, sve ono čime se uzajamno bombardiraju preko medija ima veze s nečime što znaju jedan o drugome pola svojih života.
