Bivša Juga dokaz je da nacionalizam itekako postoji
"U životu sam se samo bojao simbola i znakovlja, nikada ljudi i stvari", zapisao je rumunjski pisac Mihail Sebastian na početku knjige "Već dvije tisuće godina" iz 1943. koja je fantastično opisala atmosferu antisemitizma i toksičnog nacionalizma u njegovoj domovini između dva svjetska rata. Danas se u Europi i diljem SAD-a mnogo govori o tome da se tridesete vraćaju, kao i o strahu o povratku u zagrljaj nacionalizma.
No, dolazimo do paradoksa. Nekoliko je studija pokazalo da se nacionalistički sentiment, posebno protivljenje ulasku imigranata, nije previše promijenio u proteklih 20 godina. Ljudima je, čini, oduvijek bilo nelagodno pri primisli da im se stranci naseljavaju u njihovoj zemlji.
Dakle pitanje nije toliko gdje je nacionalizam, već gdje se sakrivao sve ove godine. Zašto etno-nacionalizam odjedanput uspješno okuplja glasače, a prije nije bilo tako. Je li stvar u financijskoj krizi koja je poharala svijetom u kombinaciji sa šokom koji je uzrokovala izbjeglička kriza. Ili možda postoji neko manje očito objašnjenje, piše Guardian.
Ranije ove godine, na izložbi u Sofiji umjetnika Luchezara Boyadjieva mogao se vidjeti dobar prikaz onoga što se smatralo politički korektnom verzijom europske povijesti. Naziva "na godišnjem odmoru" prikazuje poznatu skulpturu Fridrika II. Velikog na berlinskom "Unter den Linden" bulevaru, no bez konjanika na konju.
Dvostruka je ironija u Boyadjievom radu, uperena protiv onih koji žele i očekuju svoje velike lidere vidjeti na leđima konja, kao i prema onima koji žele prekrojiti povijest time da iz nje izbrišu određene povijesne ličnosti.
Ono što je Boyadjiev možda i naslutio jest da kad se povijesni heroji skinu s konja (ili pijedestala), onda će trenutni politički vođe biti izazvani da skoče gore. Upravo je to ono što se proteklih godina dogodilo u središnjoj Europi. Desničarska politička hegemonija u državama poput Poljske i Mađarske je direktni rezultat "rupe" ili "vakuuma" koji je nastao kada su se kasnih devedesetih razišli nacionalizam i liberalizam.
Nacionalisti i liberali su, piše Guardian, bili saveznici u svrgavanju komunizma 1989. godine. Liberali srednje Europe bili su svjesni političke privlačnosti post-komunističkog nacionalizma, i napravili su mnogo da ga oblikuju i omekšaju. Apeliranje na nacionalni sentiment bilo je kritički važno kao način da se mobilizira društvo protiv komunističkih režima. Poljska Solidarnost nije bila liberalna, već jedna mješavina socijalista i nacionalista - koalicija koja je podržavala vrijednosti liberalne demokracije.
Ta alijansa između nacionalista i liberala došla je svom kraju tijekom ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Nasilje je liberale uvjerilo kako je nacionalizam samo "srce tame", te da i najmanje flertanje s istim predstavlja veliki grijeh. Neki su od tih dramatičnih događaja ušutkali nacionaliste, ili ih barem dobrano utišali, barem na neko vrijeme.
Vođa Srba Slobodan Milošević, nekadašnji uvjereni komunist, postao je simbol nacionalizma za godine poslije 1989. Drugi političari sličnog razmišljanja nisu sa njime htjeli dijeliti titulu, pa su se ušutjeli. Nacionalizam je postao zabranjena, loša riječ.
Ratovi su omogućili da liberali liberalizam definiraju kao sve i svašta dok je god to anti-nacionalizam. Tijekom vremena je, međutim, uspoređivanje liberalizma i anti-nacionalizma došlo na naplatu. Erodiralo je potporu glasačkog tijela za liberalne stranke. U isto vrijeme tihi rat između liberala i nacionalista je umjerene nacionaliste potjerao prema "srcu tame".
Važna je tu i uloga Njemačke. Liberali iz srednje i istočne Europe htjeli su da se društva razračunaju sa svojom poviješću na način na koji je to napravila Njemačka. No, je li bilo realistično očekivati da će nakon 1989. svi postati Nijemci.
Postratna Njemačka demokracija sagrađena je na tezi da nacionalizam vodi direktno u nacizam. Kao rezultat toga svaka je ekspresija etno-nacionalizma na rubu toga da bude nezakonita - čak se i zastava na utakmicama gleda sa sumnjom. Njemački radikalni pristup nije teško shvatiti, s obzirom na nevjerojatno teško naslijeđe nacizma. No pokušaj da se to "presadi" u države srednje Europe ozbiljno je propao.
To je zato jer su države srednje i istočne Europe djeca doba nacionalizma koje je popratilo raspad europskih carstava. No, za razliku od njemačkih nacionalista 1945. godine, nacionalisti srednje Europe 1989. su imali dojam da su izašli kao pobjednici, ne kao gubitnici, iz prošlog rata. U tom je smislu "postati Nijemac" bilo nemoguće, većina je Poljaka smatrala kako je apsurdno da prestanu davati počast nacionalističkim vođama koji su riskirali živote da ih obrane od Hitlera ili Staljina.
Danas vidimo rezultate tog uvjerenja. U 19. stoljeću, i kasnije sedamdesetih i osamdesetih, liberali su i nacionalisti bili u stanju oblikovati zajedničku platformu - inkluzivnu, utemeljenu u kulturi individualnih prava i centriranu oko osjećaja nacionalnog ponosa. No današnji je europski nacionalizam sveden na etnicizam, hranjen strahovima prema imigraciji, problemima s demografijom i ulogom Europe u svijetu koji se mijenja.
Države srednje Europe nisu zapravo pod prijetnjom imigranata (koji ionako ne žele ostati u Poljskoj ili Mađarskoj), već od rupe koja je nastala u njihovim zajednicama radi ekonomskih migracija vlastitih građana koji su odlučili napustiti domovinu.
Liberali mogu sanjati o tome da zgaze nacionalizam na isti način kako je nacionalizam pomogao ukloniti komunizam. No to se polako pretvara u političku tragediju, jer dok je komunizam bio radikalni eksperiment baziran na ideji uklanjanja privatnog vlasništva, nacionalizam, u jednoj formi ili drugoj, je organski dio svake demokratske političke scene i vrijeme je da si to priznamo, te razmislimo zašto mu raste utjecaj.