Poljska je, barem onima koji je promatraju "izvana", još jedna od zemalja koje se pokušavaju riješiti trenutne vladajuće stranke. Prosvjedi, marširanje ulicama i natpisi u medijima upozoravaju na iseljavanje mladih, ograničavanje ženskih prava i rastuću snagu Katoličke crkve.
No, statistike pokazuju kako bi stranka PiS ("Pravo i pravda", "Prawo i Sprawiedliwość") danas, ponovno, odnijela pobjedu, i to vjerojatno s boljim rezultatima nego što je ostvarila 2015. godine. PiS samog sebe opisuje kao nacionalno-konzervativnu stranku koja vrijednosti temelji u kršćanstvu, a EU i kritičari ih opisuju kao nacionalističku stranku koja koketira sa fašizmom i "alt-desnim" populizmom.
Najnoviji primjer je i zakon prema kojim bilo kakvo insinuiranje da je Poljska ili Poljaci odgovorna za zločine počinjene u II. svjetskom ratu je kažnjivo zakonom. Poljaci su, tvrde vlastodršci, bili samo i isključivo žrtve i nema šanse niti da je neki Poljak "cinkao" susjeda Židova koji je kasnije ubijen u logoru.
No, Poljski sindrom jedinstven je jednako kao što svaka država ima svoju ideološku-političku priču, i ne može se reći da sve što vrijedi za Mađarsku, vrijedi i za Poljsku radi sličnosti vladajućih stranaka.
Anketa koju je na zimu 2015. proveo liberalni tjednik "Polityka" pokazuje kako je mnogo građana i više nego spremno dati svoj glas PiS-u, iako se ne slažu s njihovim programom i određenim postupcima, piše Sutowski za Political Critique. PiS je pokušao, ili uspio, smanjiti neovisnost poljskih sudova, dodatno ograničiti ili zabraniti pravo na pobačaj, ojačati status Crkve u javnom životu i političkom diskursu te zaoštriti odnose s EU.
Liberali kažu kako su mnogi Poljaci pristali na sve što rade Duda i Kaczyński jer vode politiku orijentiranu prema očuvanju obitelji, što su "zaštitili" umirovljenike i povećali minimalac.
Prodali su se, kažu liberali, za "naknadu od 500 zlota" i slobodu i demokraciju su zamijenili socijalnom sigurnošću. No, studija koju je napravio sociolog Maciej Gdula, a koji je financirao Friedrich Ebert Stiftung, kaže kako to simplističko objašnjenje naprosto nije točno. Studija će uskoro izaći i u obliku knjige naslova "Nowy autorytaryzm" ili "novi autoritarizam" - sintagma unutar koje je Gdula pokušao objasniti jedinstvenosti poljskog fenomena i uspjeha PiS-a.
Prvi zaključak do kojeg je došao jest da za PiS ne glasaju samo manje obrazovani građani s malim plaćama već je pobjeda ovih razmjera bila nemoguća da nemaju i podršku "srednje klase" - zaposlenika u privatnom i javnom sektoru, poduzetnika i zaposlenika uslužnog sektora.
"PiS je definitivno najpopularnija stranka među zemljoradnicima i u ruralnim sredinama, preko 53 posto je glasalo za PiS, no i 35.4 posto visokoobrazovanih također je glasalo za PiS", stoji u studiji. No, Gdula argumentira kako razlozi koji su ih potaknuli da glasaju za PiS ne mogu biti različitiji, do toga da tvrdi kako neki za stranku daju glas samo kako bi "imali zadovoljštinu sudjelovanja u direktnoj participaciji u političkoj drami koju kreiraju vladajući".
Gdula argumentira kako Jarosław Kaczyński svojim biračima atribuira različite uloge - od toga da su žrtve pomahnitale i dekadentne Treće poljske republike kojima je politika jedina šansa za "osvetu", ponosni članovi države na koju su ponosni čija je solidarnost usmjerena "prema unutra" ili pak oni koji naprosto žele biti na pobjedničkoj strani - kakva god ona bila.
Nastavak na sljedećoj stranici...
