I deveta uzastopna diplomatska misija državnog tajnika Anthonyja Blinkena na Bliskom Istoku bila je jednako neuspješna kao prethodnih osam. Jedino što je Blinken uspio isposlovati bila je poluslužbena, neiskrena i prijetvorna izjava izraelskog premijera Netanyahua o zahvalnosti Izraela za vojnu podršku Bidenove administracije. Bio je to minimalni ustupak inače nepopustljivog Netanyahua koji neskriveno lobira za republikanskog predsjedničkog kandidata Trumpa. Dok je dijelu simpatizera Demokratske stranke iz redova američke židovske zajednice to bio znak da ih se ipak neće smatrati neprijateljima Izraela ako nastave financijski potpomagati kampanju Kamale Harris, kod pripadnika palestinske dijaspore u Americi to je izazvalo dodatni bijes koji se iskazuje u sve češće izvikivanom sloganu Genocide Joe, kojim se predsjednik Biden proglašava suodgovornim za nekažnjene izraelske ratne zločine u Gazi. Američki Palestinci i njihovi sumišljenici koji se ne slažu s politikom bezrezervne američke podrške baš svemu što rade Netanyahu i njegovi radikalno nacionalistički ministri poručili su delegatima na konvenciji Demokratske stranke u Chicagu: Ne u naše ime!

No osim što je bila očito neuspješna u pokušaju saniranja razornih posljedica Netanyahuove politike za kredibilitet predsjednika Bidena i za predsjedničku kampanju Kamale Harris, Blinkenova propala misija razotkrila je nesposobnost Sjedinjenih Američkih Država da igračima na Bliskom istoku nametnu svoja pravila igre koja bi hi primorala da djeluju u skladu s interesima američke nacionalne sigurnosti ili barem u skladu s aktualnim predizbornim potrebama vašingtonske administracije. Pred očima cijeloga svijeta pokazuje se kako izraelski premijer Netanyahu instrumentalizira Sjedinjene Američke Države za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Neprestanim terorističkim akcijama protiv čelnika palestinskih organizacija i protiv država u svom bližem i daljem okruženju Izrael po svaku cijenu želi isprovocirati izravno uključivanje Irana u opsežne vojne akcije protiv sebe što bi nužno dovelo do sukoba Irana i SAD-a. Takva konfrontacija bremenita potencijalom da preraste u Treći svjetski rat bila bi idealan kontekst za pokušaj ostvarivanja Netanyahuova plana o potpunoj eliminaciji Palestinaca sa svih teritorija kojima Izrael želi nesmetano vladati.

Međunarodnopravna osnova za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba je rezolucija 181 Glavne skupštine UN-a kojom se postulira uspostava dviju država, izraelske i palestinske. Arapske države su se suprotstavile takvom rješenju i odmah po proglašenju države Izrael 1948. godine započele rat protiv njega. Taj rat, kao i drugi rat 1956., treći 1967. te četvrti 1973. godine, Izrael je dobio, izvojevao uvjerljivu pobjedu okupiravši pritom velike teritorije susjednih zemalja. Poslije takvog poraznog iskustva, Egipat je zaključio mir s Izraelom 1979. godine, a Jordan 1994. Vlada Yitzhaka Rabina zaključila je 1993. godine u Oslu s liderom Palestinske oslobodilačke organizacije Jaserom Arafatom sporazum o osnivanju palestinske države na Zapadnoj obali i o međusobnom priznanju. No Rabina je ubio židovski terorist i time je otklonjena mogućnost da se Izrael angažira na provedbi postignutog sporazuma.

Nema povratka izbjeglica

Nakon više od pola stoljeća otvorenog neprijateljstva prema Izraelu, deset država članica Arapske lige, pod vodstvom Saudijske Arabije, usvojile su 2002. godine dokument nazvan Arapska mirovna inicijativa. Arapske države predložile su normalizaciju odnosa s Izraelom pod uvjetom da se Izrael povuče s okupiranih područja južnog Libanona i sa sirijskog dijela Golanske visoravni te da palestinskim izbjeglicama omogući povratak u domovinu uz priznanje nezavisne palestinske države na Zapadnoj obali i u Gazi s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Arapska liga je, ovaj put samo uz izostanak Libije, 2007. godine obnovila svoju inicijativu. Palestinska oslobodilačka organizacija prihvatila je inicijativu, dok je Hamas, koji je od 2006. godine na vlasti u Pojasu Gaze, od početka bio podijeljen, da bi se naposljetku opredijelio protiv.

Različite izraelske vlade su u različitim okolnostima davale različite odgovore na tu inicijativu, od odlučnog odbacivanja do deklarativne podrške. Ali ono što su izraelske vlade činile pokazuje da je dosljedni odgovor Izraela odbacivanje te inicijative: nema povratka palestinskih izbjeglica, neprestano raste broj ilegalnih židovskih naselja na okupiranim područjima, Golanska visoravan pod izraelskom je okupacijom, kao i Zapadna obala, dok je Gaza nakon 7. listopada 2023. godine izložena totalnom uništenju svega što je ondje izgrađeno i sustavnom istrebljenju palestinskog stanovništva.

Administracije predsjednika Busha mlađeg i predsjednika Obame uglavnom su u povoljnom svjetlu govorile o inicijativi, ali nisu u dovoljnoj mjeri ohrabrivale njezinu provedbu. Štoviše, pokušaji neokonzervativaca, duboko infiltriranih u sve američke administracije poslije 1990. godine, da nasilno demokratiziraju arapske zemlje - što se realiziralo okupacijom Iraka 2003. godine i organiziranjem Arapskog proljeća 2011. godine - u arapskom su svijetu doživljeni kao djelovanje usmjereno protiv interesa arapskih država i svih njihovih inicijativa.

Što je bio okidač za Hamasovu odluku o napadu?

Izostanak jasnog američkog angažmana u smjeru provedbe Arapske mirovne inicijative otvorio je mogućnost predsjedniku Trumpu da, sa svojim prijateljem i sumišljenikom Netanyahuom, iznese novi mirovni prijedlog. U rujnu 2020. godine u Washingtonu je potpisan niz sporazuma o gospodarskoj i sigurnosnoj suradnji između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Riječ je o takozvanim Abrahamskim dogovorima. Ujedinjene Arapske Emirate je na potpisivanje tih dokumenata potaknulo, između ostalog, američko obećanje o prodaji 50 zrakoplova F-35. Da bi pridobio Maroko za pristupanje Abrahamskim dogovorima, Trump je priznao da sporno područje Zapadne Sahare pripada toj državi. Skidanje Sudana s popisa država koje sponzoriraju terorizam dovelo je do toga da se i Sudan pridružio tim dogovorima.

Arapske države su ispravno razumjele da je usvajanjem Abrahamskih dogovora Amerika odlučila Arapsku mirovnu inicijativu staviti ad acta. Za Hamas, koji nije prihvatio ni Arapsku mirovnu inicijativu u kojoj palestinske izbjeglice i palestinska država imaju važno mjesto, ti su dogovori bili poziv na uzbunu jer u njima se Palestinci uopće ne spominju. Pravo alarmantno stanje nastalo je kad su Izrael i Saudijska Arabija najavili moguću normalizaciju odnosa. Upravo strah da će ih napustiti jedan od najvažnijih arapskih igrača, koji je dotad inzistirao na rješavanju palestinskog pitanja kao preduvjetu za otpočinjanje otvorene suradnje s Izraelom, mogao je biti okidač za kobnu Hamasovu odluku o terorističkom napadu na Izrael 7. listopada 2023. godine.

Iz perspektive Irana - koji podržava libanonski Hezbolah, Hamas u Gazi i Hute u Jemenu - normalizacija odnosa između Saudijske Arabije i Izraela znači da Izrael, rasterećen napetosti u odnosima s arapskim državama, svu agresiju i svu pozornost može posvetiti upravo Iranu i njegovim trabantima. Moguće je da je mig iz Irana bio ona iskra koja je zapalila vatru Hamasova gnjeva. No ne treba isključiti ni mogućnost da je netko s izraelske strane signalizirao Hamasu da je pravi trenutak za napad kako bi Hamasova teroristička akcija Izraelu poslužila kao neposredno opravdanje za okupaciju Gaze, što je ionako bio Netanyahuov cilj. Tko god da je na Hamasovoj strani smislio inscenaciju tog napada obilježenog mučenjem, otmicom i ubijanjem mnogo civila, taj kao da je nastojao pružiti što je moguće više argumenata za strašnu izraelsku odmazdu koja je uslijedila. U usporedbi sa svim intifadama i strašnim terorističkim napadima koje su u prošlosti izvele različite palestinske organizacije, teroristički napad Hamasa 7. listopada mogao bi imati najkatastrofalnije posljedice za sudbinu Palestinaca.

Kakva je pozicija Bidenove administracije prema Arapskoj mirovnoj inicijativi i Abrahamskim dogovorima?
U srpnju 2022. godine, u razgovorima s najvišim predstavnicima Saudijske Arabije u Jeddahu i s čelnikom palestinske samouprave Abbasom u Betlehemu, predsjednik Biden je spominjao samo Arapsku mirovnu inicijativu i rješenje s dvije države. Abrahamske dogovore nije spomenuo. Ali njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan u siječnju 2023. u okviru razgovora o strateškoj suradnji s Izraelom izričito je spomenuo samo Abrahamske dogovore kao, uostalom, i u ožujku na sastanku s predstavnicima Izraela i UAE. To se ponovilo i u srpnju, kad je u razgovoru s predstavnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata u kontekstu tripartitne suradnje SAD-UAE-Izrael spomenuo samo Abrahamske dogovore kao relevantan okvir. U Sullivanovim službenim razgovorima nema ni spomena o načelu dvije države, o rezoluciji 181, kojom je to rješenje ozakonjeno, ni o rezoluciji 194 koja određuje povratak palestinskih izbjeglica u Izrael. Ukratko, dok predsjednik SAD-a govori jedno, njegov najbliži suradnik zadužen za provedbu politike govori i radi nešto sasvim drugo.

Da bi slika o nedosljednosti američke politike prema Bliskom istoku, i osobito prema Izraelu, bila potpuna, predsjednik SAD-a, koji deklarativno zagovora Arapsku mirovnu inicijativu i načelo dviju država, povećava vojnu pomoć Izraelu omogućujući mu da ostvaruje ciljeve suprotne onima za koje se predsjednik deklarativno zauzima. Uopće ne treba ni spominjati da bi SAD objavio rat bilo kojoj državi koja bi do te mjere kršila međunarodno humanitarno pravo, međunarodno ratno pravo i sve konvencije o zaštiti rada novinara i zaposlenika Ujedinjenih naroda kao što to čini Izrael. No umjesto sankcija za izraelsku vladu i oružane snage, Amerika im pruža svesrdnu pomoć i čak se angažira u pokušaju ukidanja odluka Međunarodnog suda pravde o uhićenju izraelskih dužnosnika.

Što čeka Kamalu Harris?

Dakako, takva politika Bidenove administracije nimalo ne olakšava položaj demokratske kandidatkinje za predsjednicu Kamale Harris. Time što je Bidenova potpredsjednica, ona je suodgovorna za njegovu nedosljednu politiku prema Izraelu i prema Bliskom istoku u cjelini. Stoga uopće ne iznenađuje da je u svom govoru 22. kolovoza na konvenciji Demokratske stranke u Chicagu o stanju izraelsko-palestinskih odnosa ostala nejasna premda je željela biti izričita i jasna. Ona je rekla: “Dopustite da budem jasna. Ja ću se uvijek zauzimati za pravo Izraela da se brani i uvijek ću osigurati da Izrael ima sposobnosti za obranu”.

Ta njezina izjava je zapravo ponavljanje mantre o pravu Izraela na obranu, koju ponavljaju svi lideri kolektivnog Zapada. Naravno, opravdano je zapitati se tko se zauzima za to da Izraelu, ili bilo kojoj međunarodno priznatoj državi, bude uskraćeno pravo na obranu. Odgovarajući na nepostojeći zahtjev o ukidanju prava Izraela na samoobranu zapadni lideri, zapravo, izbjegavaju odgovoriti na pitanja koja je opravdano postaviti s obzirom na ponašanje Izraela. Jedno od tih pitanja je i ovo: ima li ijedna država, uključujući i Izrael, pravo da bude okupacijska sila? Proizlazi li iz prava na samoobranu pravo da se bude okupator? Ako ne, zašto Amerika i kolektivni Zapad podržavaju Izrael koji jest okupacijska sila već više od pola stoljeća na Zapadnoj obali i na Golanskoj visoravni, a od listopada 2023. i u Pojasu Gaze? Imaju li takvo pravo sve države ili samo Izrael? Nakon što su Ujedinjeni narodi usuglasili politiku neširenja nuklearnog naoružanja, Izrael je morao potpasti pod međunarodne sankcije jer je izgradio vlastiti nuklearni arsenal suprotno toj politici. Zašto se protiv Sjeverne Koreje provode sankcije zbog izgradnje nuklearnog arsenala, a protiv Izraela ne? Dakako, ni Kamala Harris ni itko od ljudi na najodgovornijim dužnostima u državama kolektivnog Zapada ta pitanja ne postavlja, a u pojedinim demokratskim zemljama vlade poduzimaju represivne mjere prema novinarima koji se usuđuju postavljati ih. Time se ti vlastodršci legitimiraju kao aktivni sudionici svima vidljivih zločina Netanyahuove vlade u Pojasu Gaze.

Zbog takve hipokrizije kolektivnog Zapada sasvim je neuvjerljiva tvrdnja Kamale Harris da ona i predsjednik Biden neprestano rade na tome da “prestanu patnje u Gazi i da palestinski narod može ostvariti svoje pravo na dostojanstvo, sigurnost, slobodu i samoodređenje”. Nije ni pokušala utvrditi tko ili što sustavno onemogućuje ostvarivanje tih prava. Cijeli svijet vidi da je Izrael glavni uzrok patnji milijuna Palestinaca i da u tome ima neograničenu američku podršku.

Do 7. listopada prošle godine približno 1,6 milijuna Palestinaca bili su razmješteni u izbjegličkim logorima diljem Bliskog istoka. Oni su bili jedna od nesavladivih prepreka na putu uspostave trajnog mira u toj regiji. Svojom politikom prema Palestincima Izrael kao da želi sve njih - i ona dva milijuna u Pojasu Gaze i 2,8 milijuna na Zapadnoj obali - učiniti izbjeglicama. Jesu li Amerika i kolektivni Zapad spremni i dalje podržavati takvu politiku svjesni svih njezinih sigurnosnih i humanitarnih posljedica?