U nedjelju, 10. lipnja, navršilo se 25 godina od pogibije osmero hrvatske djece u Vitezu.
Mira i Milko Garić tog su 10. lipnja 1993. nekoliko metara ispred vlastitog dvorišta izgubili dvoje djece - kćer Sanju i sina Milana. Njihov treći sin, Ivan Garić, tog je dana teško ranjen, a danas je 70 postotni invalid. U "sebi ima" gotovo 100 gelera.
"Mrtva tijela djece bila su razbacana po travi, ostatci su visili s drveća", govori za Dnevnik.ba Milko Garić.
Na licu smjesta poginulo je petoro djece, među kojima i njegov sin Milan.
"Na ovom su stolu sjedili, granata je pala pored stola. Ne može me nitko uvjeriti da to nije bilo posebno ciljano", govori Milko.
Granata od koje su nastradala hrvatska djeca u Vitezu bila je jedina ispaljena tog dana.
Igralište na kojem su se igrala djeca iz susjednih kuća neko je vrijeme bilo zaklonjeno limom i trebalo je biti sigurno mjesto, ali tog 10. lipnja '93. godine u sekundi je postalo stratište. Od granate poginulo je ukupno osmero djece: Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović i brat i sestra Augustina i Velimir Grebenar.
Mirina kćer Sanja i sin Ivan bili su teško ranjeni.
Odvezeni su u improviziranu ratnu bolnicu u crkvi u Novoj Biloj. Ranjena su djeca, s obzirom na težinu i stupanj ozljedna, evakuirana i prevezena za Split.
Sanja Garić, njihova kćer, preminula je u bolnici nakon nekoliko dana.
Kalvarija obitelji Garić nastavila se i kasnije jer je Sanja greškom sahranjena u Požegi pa je obitelj godinama pokušavala pronaći tijelo i prebaciti je u Vitez.
Spomen obilježje s košem, zaustavljenim u vremenu, i stolom za kojim su se igrali, svjedoči i "vlastitu tragediju".
"Pet godina to navodno pokušavaju legalizirati u Općini Vitez. U papirima spomenik ne postoji. Za nekoliko godina može doći načelnik koji će reći da će se to srušiti jer nije legalizirano. Da ga bilo tko ošteti ili uništi, to neće biti kazneno djelo", napominje Ivan Garić.
Baš kao što ni do dan danas pogibija osmoro djece nije kazneno djelo.
"SIPA ovdje nekoliko puta dolazila, sve se zna, i kako i odakle, ništa lakše nego provjeriti dnevnike i stvar riješena, leptirica je nađena, originalna u 120 mm granati", govori Ivan.
Mira je svjedočila pred Haaškim tribunalom - za obrane Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza.
"U Haagu sam svjedočila, ali međunarodna zajednica je prihvatila da su samo Bošnjaci žrtve rata", govori Mira.
Iako je mjesto stradanja snimljeno kamerama za nekoliko je dana na jednoj švicarskoj televiziji objavljeno kako je riječ o događaju gdje su "Hrvati pobili muslimansku djecu".
"Nama su to javili poslije neki naši iz Švicarske, nismo mogli vjerovati, ali to je propaganda, isto je i danas", smatra Mira.
Mirina obitelj stradala je i na Buhinim kućama gdje je izgubila brata. Njen suprug Milko, također, je izgubio brata.
Ni za Buhine kuće nema pravosudne pravde u BiH. Nije je bilo ni pred Haaškim sudom.
Ipak, njihov sin Ivan uspješno se oporavio i otac je četiri djevojčice: Petre, Kjare, Gabrijele i Barbare.
Smijeh ponovno odzvanja u malom parku gdje je spomenik.
Novi život Miri i Milki Garić udahnule su četiri unuke.
