Ne možemo i ne smijemo se pretvarati da se stvari mogu nastaviti kao i do sada. Uvjereni smo kako smo na udaru novog trenda i suočavamo se s prijetnjom kako terorizam rađa terorizam, izjavila je britanska premijerka Theresa May, komentirajući posljednji teroristički napad u Londonu u kojem su trojica sljedbenika takozvane Islamske države noževima, dakle u, kako se to već kaže, borbi prsa u prsa, ubili sedam i ranili još 48 ljudi.

Prije nego u Londonu, teroristi su na slične ili gore načine izveli napade u Manchesteru, Sankt Peterburgu, Parizu, Istanbulu, Stockholmu, Berlinu, Nici, Bruxellesu... I sve to za malo više od godinu dana i bez uračunatih masovnih ubojstava u zemljama poput Afganistana ili Iraka, gdje su, ispada, žrtve manje medijski atraktivne i vrijedne žaljenja od onih u Europi.

Vidljiv je, zbilja, taj novi trend u kojemu se terorističke ćelije pojavljuju neovisno jedne od drugih i tako djeluju: bez čvrste zapovjedne strukture, preciznih planova, komunikacijskih centara i svega što, u konačnici, olakšava borbu protiv karcinoma civilizacije, kako je, do sada najpreciznije, ISIL nazvao Barack Obama, bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Kalifat u raspadu ISIL prijeti Hrvatima i Srbima: Dolazimo na Balkan

Hiperprodukcija propagandnih sadržaja ISIL-a, osim što je pomogla širenju ideja kalifata, brendirala je ubijanje u onim zemljama, a takvih je nemali broj, koje važe za neprijatelja te države fanatika u nestanku. Sad je, točnije ne sad, nego najmanje godinu dana unazad, ako ne i dulje, dovoljno objaviti jedan poziv na zločin, dati mu nekakav povod i reakcija ne izostaje, ma koliko od nje, u suštini, više nema neke očekivane koristi.

Islamofobija koju je ISIL proizveo ipak nije dovela do masovnog nasilja nad muslimanima u Europi niti je, posljedično, došlo do povećanja onih što napuštaju suburbije Londona i Pariza mijenjajući ih za šatorsko krilo i pušku u pustinji. Sasvim suprotno: iako nekim europskim muslimanskim zajednicama nije najugodnije jer ih se, jednostavno, doživljava kao izvor mogućeg problema i, istodobno, od njih traži svakodnevno pokazivanje lojalnosti, ipak nema priljeva novih boraca za ISIL.

Islamska je država pred, istina sporijim od očekivanog, vojnim slomom. Teritorij pod njihovom kontrolom umanjen je gotovo za polovicu i rascjepkan, dok su prihodi ostvarivani trgovinom energentima manji za još i više. S otprilike dvije tisuće novih vojnika mjesečno, regrutiranih izvan zone sukoba, kalifat je završio na njih tek pedesetak.

Od nastanka ISIL ratuje na dvije fronte: uz, manje-više klasični oružani sukob u Siriji i Iraku, akcijama poput onih u Manchesteru i Londonu u Europi je širena atmosfera straha i demonstrirana prednost samonastajućih ćelija nad glomaznim, sigurnosnim aparatima Velike Britanije, Francuske, Njemačke...

Upravo je u tome, u dupliranju sukoba, ključna razlika između onoga što je Al Kaida bila i što ISIL jeste, ali i mogući razlog poništavanja omiljene rečenice scenarista hollywoodskih akcijskih filmova, one da se s teroristima ne pregovara. Suštinska sličnost Al Kaide i takozvane Islamske države kao njezine modernije verzije jeste u težnji za stvaranjem kalifata. Razlika je, ponovimo, u putu do njega.

Oni su bili tamo 'Gledali smo s generalima kako sirijski tenkovi gaze ISIL'

Napadima od 11. rujna 2001. na SAD, Al Kaida je pokazala kako klasična, uvjetno rečeno, regionalna teroristička organizacija postaje prepoznata kao opća opasnost, ali i, jednako tako, globalni brend za jednu ideju. Bez područja koje kontrolira i strukture slične državi, ona je, ipak, mogla voditi samo - kako ga je autor knjige "Moć i idealisti", Pol Berman, nazvao u The New Republicu – rat ideja. A nositelji ideja, ma kakve bile, bez čvrstog uporišta su - lake mete.

Islamska država je, međutim, od starta sebe upravo tako doživljavala, kao državu, pokušavajući na ruševinama najmanje dvije, kako piše Loreta Napoleoni u knjizi "Uspon islamizma", stvoriti novu naciju. Područje pod kontrolom ISIL-a bilo je divlji istok u propagandne svrhe i za neprijatelje kalifata, ali je na njemu, također, uspostavljana upravljačka društvena struktura, popravljana je komunalna infrastruktura, uvedeno je obavezno cijepljenje djece, otvarana su sirotišta i javne kuhinje, sklapani su savezi o lokalnoj samoupravi...

Počinjeno je, međutim, dovoljno pogrešaka zbog kojih nitko ozbiljan ni jednog trena nije tu istu samozvanu državu smatrao nečim drugim osim prolaznom nepogodom. Ideje ne umiru na bojnim poljima niti ih se može uništiti dronovima. Mijenjaju se tek njihovi sljedbenici. "Al Kaida, sjedi, uči od ISIL-a i čeka", rekao je nedavno dr. Vlado Azinović, ekspert za terorizam i profesor na odjelu za sigurnosne i mirovne studije sarajevskog Fakulteta političkih znanosti.

"Ako sukobi koje sam proučavao tijekom posljednjih 30 godina nešto znače i ako ISIL ima političku podršku, završit ćemo razgovarajući s njima. Možda će oni nestati kao snijeg u proljeće, ali čini se da je ideja radikalnih islamista, bilo da se radilo o Al Kaidi ili ISIL-u, toliko utemeljena da to predstavlja problem koji ćemo u nekom trenutku morati rješavati politički, ne jednostavno oružanom silom", rekao je Jonathan Powell, bivši glavni pregovarač britanske vlade u Sjevernoj Irskoj.

ISIL je od Al Kaide naučio tehniku izvoza sukoba i disperzije straha. Al Kaida, dok sjedi i čeka, od ISIL-a uči kako se može uspostaviti nešto što sliči državi, ali i kako se lako zna izgubiti ako se to radi po principu sad i odmah.

Teroristi ISIL: Siročadi kažu da će u raju naći mamu, ako se raznesu

Ispravljanje te pogreške moglo bi jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, uz očito efikasnu metodu mobiliziranja terorista u Europi, dovesti do situacije u kojoj će se prekidanje akcija poput londonske platiti ustupcima onima koji to mogu učiniti na jednak način na koji su ih i pokrenuli: jednim pozivom koji mijenja sve.

Neće ga, naravno, uputiti iz altruističkih razloga, nego iz sasvim jasnih, političkih. Naime, svaka organizacija s kojom se počelo pregovarati nakon što je proglašena terorističkom postala je politička činjenica, dok su njezine ideje dobile legitimitet na području interesa zagovaratelja. U prijevodu: poljedice ignoriranja stvarnih uzroka problema okončaju onim što se samo u filmovima izričito odbija - pregovaranjem s teroristima.