Hrvatska prošlost i sadašnjost vrve imenima značajnih pojedinaca, bilo da je riječ o znanosti, kulturi, sportu, politici... Ruđer Bošković, Ivan Belostenec, Nikola Tesla, Ivan Đikić, Juraj Križanić, Miroslav Krleža, Ljudevit Gaj, Stjepan Radić, Josip Broz, Dražen Petrović, Goran Ivanišević, da samo spomenem nekolicinu od stotina onih koji su bili u dosluhu s vremenom i prostorom, koji su kreirali ono što se danas naziva europskom i svjetskom kulturom, znanošću i poviješću. 

Bilo je, dakle, mnogo takvih pojedinaca ovdje, ima ih i danas, Hrvatska tu ne zaostaje mnogo za ostatkom svijeta, no ono što Hrvatima nikako ne polazi za rukom jest stvoriti pristojnu funkcionalnu državu (društvo) u dosluhu s vremenom i prostorom. 

Za koju godinu Hrvatska će obilježiti treće desetljeće samostalnosti, ona je međunarodno priznata država, članica EU-a i NATO-a, ima svoju himnu, zastavu i grb, tu su i demokratski izbori, formalno sve je tu tip-top, no sadržajno baš i nije nešto naročito. 

O tome kakva je zapravo to država svjedoče notorne i tragične činjenice, poput one o četvrtini stanovništva koja životari na pragu siromaštva, o stotinama tisuća mladih obrazovanih koji bježe iz zemlje, o raspadu zdravstvenog i obrazovnog sustava...

Nije nikakva novost da se mnogi problemi moderne civilizacije mogu objasniti jazom između ljudskog drevnoga genetičkog nasljeđa, koje evoluira vrlo sporo, i ultrabrze kulturne evolucije. 

Zahvaljujući tome, nije rijetkost da u svijetu postoje ljudi, neki od njih na utjecajnim političkim i religijskim položajima, kako je u knjizi “Stvorenje” primijetio E.O. Wilson, “koji moralni zakon žele utemeljiti na svetom pismu pustinjskih kraljevstava iz Željeznog doba, dok se istovremeno služe visokom tehnologijom”. 

Takvih je ljudi, nažalost, u Hrvatskoj mnogo, a neki se nalaze na vrlo utjecajnim mjestima. Zbog toga i zbog takvih ljudi Hrvatska je danas zemlja u kojoj se sasvim ozbiljno raspravlja o tome je li grijeh usvojiti konvenciju Vijeća Europe o zaštiti žena te smiju li na pričest saborski zastupnici koji su glasali za njezino usvajanje. 

Hrvatska je, nadalje, zemlja u kojoj sasvim pristojno rastu i šire se šarlatanstvo i praznovjerje, gdje sve više ljudi odbija cijepiti djecu obaveznim cjepivima i gdje se u knjižnicama, inače mjestima znanja i prosvjetiteljstva, predstavljaju knjige koje “dokazuju” da je Zemlja ravna ploča. 

Hrvatska je, također, zemlja u kojoj najviši dužnosnici relativiziraju Holokaust i u kojoj je u određenim količinima i određenim prilikama dopušteno biti fašist. 

S tim u vezi postaje sve zanimljivijom situacija s Bleiburgom, gdje desetljećima dio Hrvata komemorira žrtve masovnog partizanskog zločina iz svibnja 1945. Godinama je okupljanje Hrvata na tome mjestu prolazilo ispod radara austrijske politike i javnosti. 

Ove godine stvar se, međutim, promijenila. Najprije su austrijski mediji, a potom i austrijski zastupnici u Europskom parlamentu, i lijevi i desni, zatražili da se “zbog političke higijene” napokon zabrani taj najveći skup neonacista u Europi, kako bez dlake na jeziku nazvaše to svibanjsko okupljanje Hrvata u Austriji. 

U Austriji su, i svuda u Europi, podsjetimo, zabranjena nacistička obilježja i nacistički pozdravi. U Hrvatskoj su, ponovimo, oni dopušteni u izuzetnim prilikama. 

Što su to izuzetne prilike, nije jasno definirano, pa su nacistička obilježja i nacistički pozdravi posve uobičajen dio hrvatske svakodnevice i hrvatskog folklora. Štoviše, ta obilježja i pozdravi udobno su smjestili pod skute najviših hrvatskih institucija, Sabora, Vlade i Pantovčaka.

Na pitanje novinara je li s obzirom na reakcije iz Austrije došlo vrijeme da se preispita saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburga, premijer Andrej Plenković je odgovorio da je važno da se “poštuju austrijski propisi i da na tome mjestu ne budu korištena obilježja koja su protivna austrijskom zakonu“. 

Kao da je u pitanju masovan odlazak Hrvata na skijanje pa sad premijer govori da je važno da ne prekoračuju dopuštenu brzinu i da obavezno kupe vinjete ako idu autocestom. Austrijancima nije problem sama komemoracija nego to što se ona zlorabi. 

Problem su, objašnjavaju jedne novine, “paravojne uniforme, fašistički suveniri, hitlerovski pozdravi i ratne pjesme”, dakle sve ono što je u Austriji zabranjeno, a u Hrvatskoj dopušteno. 

Kao novinar sam početkom devedesetih radio intervju s danas pokojnim čelnikom FPÖ-a Jörgom Haiderom. Imao sam tad priliku biti na jednom njegovu predizbornom skupu u nekom koruškom gradiću. Haider je doista bio sjajan govornik, no ovdje je zanimljivo nešto drugo. 

Prije skupa jedan Haiderov suradnik kazao je fotografu i meni kako nam zavidi što živimo u demokratskoj zemlji poput Hrvatske, dok oni u Austriji još čekaju demokraciju. Nije nam baš bilo bistro na što čovjek cilja pa smo zatražili objašnjenje. 

Eto, na primjer, kazao je, mi ovdje moramo u podrumima skrivati Hitlerove slike, dok vi u Hrvatskoj Pavelića držite u kućama i kafićima. I danas je situacija ista. 

Austrijanci još čekaju “demokraciju” i skrivaju Hitlera u podrumima, a Hrvati uživaju u blagodatima “demokracije” i drže Pavelića u kućama. Zato spomenuti Plenkovićev apel znači zapravo sljedeće: pazite što nosite sa sobom i što ćete sve vikati i pjevati u Bleiburgu, odlazite u nedemokratsku zemlju gdje je zabranjeno mnogo toga što je u vašoj domovini dopušteno.