Čitajući dokument naslovljen “Prijedlog mjera populacijske politike - prinos predsjednice Republike Hrvatske javnoj raspravi“ može se zaključiti mnogo toga. Može se, na primjer, zaključiti da je predsjednica otkrila toplu vodu i da to prezentira kao neko značajno otkriće. Može se, dakle, zaključiti da njezin prinos javnoj raspravi nije ni maštovit niti originalan, još manje ozbiljan i promišljen. Da je dokument kojeg potpisuje zapravo plagijat, da vrvi općim mjestima hrvatske stvarnosti, da je skrpan od liste bolesti ove države i ovog društva na koje kritičari upozoravaju već desetljećima, uglavnom uzalud. Redom su to bolesti koje je u najvećem broju izazvala stranka koja je iznjedrila i predsjednicu, HDZ, premda ni SDP i ostale stranke nisu tu čistih ruku. I sad, sa zakašnjenjem od gotovo tri desetljeća, predsjednica otkriva u kakvoj državi živi. Nikad nije kasno, kako kaže stara utrinska poslovica, osim kad je fakat kasno. 

A za one koji su otišli iz Hrvatske, i za one koji će sljedećih godina otići, a o tome se radi u predsjedničinom prijedlogu mjera, za njih je fakat kasno. Što je, dakle, predsjednica otkrila? Otkrila je, recimo, da opću društvenu klimu u Hrvatskoj “karakterizira malodušje, beznađe, apatija, nedostatak optimizma, pa i ambicije, nedostatak perspektive i osjećaj nesigurnosti u odnosu na budućnost u vlastitoj zajednici i vlastitoj državi, što je sve zajedno rezultat višegodišnje gospodarsko-socijalne krize, ali i rastućeg nepovjerenja u institucije države, političke elite te ostale sfere društva“. A što to mlade, obrazovane i pametne tjera da bježe iz Hrvatske glavom bez obzira? Veli predsjednica: “Sveprisutni klijentelizam, nepotizam i raširena korupcija u državi i društvu, zapošljavanje podobnih, uvjerenje da rad i sposobnost nisu kriterij zapošljavanja i napredovanje, već dobra ‘veza’, pripadnost nekoj stranci ili interesnoj skupini“.

Tragedija Hrvatska katastrofa: Plaća više nije dovoljna za život

I dalje: “Nezaposlenost, mala plaća, neisplaćivanje plaće, nepoštivanje radnih prava od strane poslodavaca, primjerice neplaćanje prekovremenih sati ili diskriminacija prema mladim ženama uz postavljanje nedopustivih pitanja koja zadiru u osobnu sferu obiteljskog planiranja; nemogućnost zasnivanja obitelji radi neriješenog stambenog pitanja itd”. Ovdje bi se moglo prijeći i preko predsjedničinog kasnog paljenja, i preko prepisivanja općih mjesta hrvatske stvarnosti, preko svega bi se ovdje moglo prijeći, osim preko činjenice da to govori osoba koja je aktivno sudjelovala u stvaranju malodušja, beznađa, apatije i osjećaja nesigurnosti u Hrvatskoj. 

Osoba ponikla u stranci koja je rodonačelnik klijentelizma, privatizacijske pljačke, nepotizma i korupcije, stranci koja je proizvela vojsku nezaposlenih, blokiranih i siromašnih, stvorila klimu u kojoj je moguće da radnici budu mizerno plaćeni za svoj rad, ili da uopće ne budu plaćeni za rad, u kojoj je kršenje radnih i ostalih prava pravilo, a ne izuzetak. I sad se ta osoba pravi kao da ona s tim nema nikakve veze, a navlas isto se ponaša i ekipa s obje strane Markova trga. Kao da je masovan egzodus mladih i sposobnih posljedica angloameričke vojne intervencije ili erupcije vulkana. A nije. To je izravna posljedica jedne druge strahote: politikâ koje su u Hrvatskoj vođene od osamostaljenja naovamo. Politikâ koje su zastupale i štitile interese kapitala, kriminala, političke kaste, interese svega i svačega osim interesa građana Hrvatske koji su im dali povjerenje da vode zemlju. Kad smo već kod toga, bilo bi zanimljivo saznati koliko je štete Hrvatskoj napravio rat, a koliko političke garniture.

Njena sposobnost Kolinda želi pokazati da ne prima plaću za ništa

O kakvoj je strahoti ovdje riječ ilustriraju i nedavno objavljeni podaci Maddison Projecta o realnom povećanju standarda država EU-a od 1989. do 2016. Prema tim podacima realni bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku Hrvatske u tom je razdoblju porastao za 6,8 posto. Što je mnogostruko manje nego u zemljama s kojima se Hrvatska može i treba uspoređivati. U Sloveniji taj porast iznosi je 48,4 posto, u Češkoj 57,3 posto, u Slovačkoj 108,4 posto, Rumunjska 53,7 posto, Bugarska 57,7 posto, i tako dalje. U Hrvatskoj, ponovimo, 6,8 posto. Podatak koji će i najvedriju osobu baciti u duboku depresiju. I onda premijer bunca o tome kako su za stanje u državi odgovorni mediji. A predsjednica se nudi kao spasiteljica.

Međutim, oboje njih, kao i cijeli HDZ i najveći dio političkih garnitura – svi su oni problem, a ne rješenje problema. Onaj tko je problem stvorio ne može ga riješiti a da se prethodno iz korijena ne promijeni, što je u ovom slučaju gotovo nemoguće. Vjerojatnost da se HDZ promijeni, ostanimo na stranci koja najdulje vlada Hrvatskom, jednaka je vjerojatnosti da dobijete glavni zgoditak na Eurojackpotu. Na koncu, rješenje problema depopulacije i svih ostalih problema koje muče hrvatsko društvo zapisano je u Ustavu RH i zakonu. Tu ne trebaju nikakve posebne mjere i inicijative. Potrebno je samo da se zapisano počne primjenjivati. Drugim riječima, radi se o tome da Hrvatska doista postane ono što joj ne uspijeva puna tri desetljeća, a što je zapisano u Članku 1. Ustava, dakle da postane ozbiljna demokratska i socijalna država. U kojoj će svatko moći pristojno živjeti od vlastitog rada. Nažalost, imajući u vidu dosadašnje prakse i iskustva, vjerojatnost za to je mala, gotovo nikakva. Jednaka je vjerojatnosti da HDZ postane ozbiljna, poštena demokršćanska stranka.