"Plačemo, vidimo Maltu vlastitim očima ali zapeli smo na ovom brodu, i ne možemo doći do nje", kaže 20 godišnji Daouda Soumana iz Nigera, koji je prije četiri godine pobjegao pred džihadistima u zapadnoj Africi.

Nekada je Mediteranom plovilo 16 plovila NGO-a koja su spašavala imigrante koji su bježali u plastičnim čamcima krijumčara. Danas su, radi sve zatvorenijih granica, ostala samo tri. Među njima je i njemački Sea-Watch 3 na kojem rade mahom volonteri, a financiraju se od donacija.

Soumana je, piše The New York Times, jedan od 49 migranata koji su zapeli u "limbu" jer ih odbija svaka mediteranska država, uključujući i one na sjeveru Afrike.

Nesigurna sudbina broda i svih onih na njemu dobra je metafora za olujnu i nestabilnu europsku politiku prema migrantima i migracijama. Sea-Watch 3 je spasio migrante blizu obale Libije 22. prosinca, i od tada nema gdje pristati.

Godinama su se Talijani, prva linija "fronte" uz Grke, Maltu i Španjolsku koordinirali s brodovima kako bi se čim prije našla sigurna luka negdje na jugu poluotoka ili da se putnike prebaci na drugi brod. No Europa, a posebno Italija sa Matteom Salvinijem na čelu, zatvorila je svoje luke i drži migrante na "sigurnoj udaljenosti".

Salvini je obalnoj straži de facto zabranio da sudjeluje u spašavanjima, a to je onda ohrabrilo Maltu i druge susjede da učine isto. Ne samo to, počeli su sa zapljenom brodova i kažnjavanjem volontera koji plove.

To je rezultiralo time da sve manje ljudi pokušava prijeći Mediteran (što je krenulo puno prije Salvinijevog dolaska na vlast, ali on je, kao i Trump, svejedno na tome gradio političku platformu), ali se zato sve više ljudi iz Libije utapa u moru.

Libijska pak obalna straža u tandemu s milicijom sve više ljudi vraća u ratom zahvaćena područja, više od 50 posto onih koji žele pobjeći mora se vratiti, u usporedbi s 10 posto 2017., kaže Matteo Villa, stručnjak za migracije. To je talijansko maslo, jer je posao svoje obalne straže zapravo "outsourceala" Libijcima, čiju obalnu stražu sačinjavaju i kriminalci i krijumčari.

"Europa naprosto ne želi više migranata, i želi pokazati kako će postići da nitko ne može ući unutra", kaže Villa.

U međuvremenu na brodici je dramatično. Putnici tjedne provode u malim prostorijama, često povraćajući jer plovilo šibaju nemilosrdni valovi dok u isto vrijeme Europa debatira o tome tko će im dati azil.

Italija je pokazala da se na nju više ne može računati. Osim toga, ona je od 2014. primila preko 650.000 migranata i prosječni Talijan ozbiljno Europi zamjera nedostatak pomoći po tom pitanju.

I tako 49 migranata pluta usred Mediterana u brodici koja polako ostaje bez zaliha. U ovom ih je slučaju odbila čak i Libija, kao i svaka druga zemlja u regiji, svaka prebacuje "lopticu" sljedećem susjedu.

Malta je, saznaje The New York Times od izvora koji želi ostati anoniman, rekla da će ih primiti pod uvjetom da ih se raseli po Europi, skupa s 250 drugih migranata koji su se u proteklih mjeseci uspjeli dočepati malteške obale.

Malta i Italija brodicama Sea-Watch 3 i Professor Albrecht Penck ne dopušta niti da uđu u njihove teritorijalne vode, a kamoli da pristanu. Oko Nove godine vrijeme se strašno pogoršalo i uvjeti na brodu su postali još teži jer se uopće ne može stupiti na palubu.

Migranti su "zgurani" u sobičak u koji bi trebala biti smještena trećina od tog broja ljudi. Šire se viroze, a putnici su nervozni. Usprkos tome, nije im dana dozvola da se približe nekom kopnu gdje je more malo mirnije.

"Atmosfera je loša. Svaki puta kada se zatvore vrata potpalublja osjeti se promjena raspoloženja. Jako je teško", kaže šef misije Kim Heaton-Heather.

Na kraju su 02. siječnja pripušteni u vode Malte, ali ne i da pristanu. Migranti su opet mogli izaći na palubu, udahnuti malo svježeg zraka i baciti oko na nedostižno kopno.

Godine 2015. je više od milijun migranata došlo u Europu, i neke su države reagirale vrlo pozitivno. Njemačka je primala migrante i tražitelje azila čak i ako su "prešli" preko drugih europskih teritorija (u pravilu azil daju države u koju je migrant prvo stupio, tzv. Dublinsko pravilo, radi kojeg su najviše tereta podnijele "granične" države poput Italije).

Tada je i Italija primala tisuće migranata, a brodovi poput Sea-Watcha 3 znali su gdje mogu naći mirnu luku. No, politika se promijenila, a cilj je postao za 90 posto smanjiti broj migranata posebno opstrukcijom kopnenih puteva te ruta preko Mediterana.

Angela Merkel je sklopila očajnički dogovor s Turskom da se blokira migracije iz jugoistočnog smjera te platila da Turska preuzme dio migranata i izbjeglica. Italija je pak pregovarala i s već spomenutim libijskim militantima da zadržavaju što više ljudi.

Soumanova je odiseja započela 2015., a 21. prosinca se napokon uspio otisnuti od libijske obale. Migranti koji su kraj njega dolaze iz devet afričkih država, te uključuju i četiri žene i šestero djece. Neki bježe od siromaštva, a drugi od nasilja poput onog koje sije Boko Haram i njegovi džihadisti. Jedan je 15-godišnjak pobjegao od građanskog rata u južnom Sudanu, a mnogi žele napustiti i Libiju gdje se migrante i dalje pretvara u robove (prije godinu dana iscurili su videi tržnica robova organiziranih u Libiji).

I Soumana je dva puta uhićen, odveden u logor, pretučen, od njega se tražilo mito, a onda je morao raditi na farmi bez ikakve kompenzacije.

"Čak te ne zovu imenom, nego "abd", što na arapskom znači "rob", kaže Soumana.