Četvrt stoljeća od pokolja u Ahmićima - Kordić se ne kaje
Dario Kordić najavio je povratak u politiku i po ničemu ne odaje dojam da se kaje za bilo što. Bilo je to prije točno 25 godina, četvrt stoljeća, kako su snage HVO-a u 5.30 ujutro napale položaje Armije BiH u Vitezu i okolnim mjestima u Lašvanskoj dolini. Povodo je bio čisto politički, htjeli su pod kontrolu dovesti cijelo područje koje je za to bilo predviđeno Vance-Owenovim planom. Međutim, ono što se dogodilo u selu Ahmići, to nijedan plan nije predvidio, osim onoga zbog kojega je Dario Kordić, kao jedan od zapovjednika akcije, 2001. godine proglasio ratnim zločincem odgovornim za pokolj u Ahmićima i pravomoćno ga osudio na 25 godina zatvora.
Redom Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a "Jokeri", Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada "Nikola Šubić Zrinski" jurnuli su na selo od oko 200 kuća, spalili ih oko 180 i iza sebe ostavili između 117 i 120 pobijenih civila. Selo su napali s tri strane kako bi natjerali stanovnike da krenu bježati prema jugu, a tamo, na brisanom prostoru, sačekali su ih spremni vojnici HVO-a i skidali ih.
Istražitelji UN-a tada su utvrdili da su mnogi muškarci ubijani iz neposredne blizine, da je lako moguće da su mnogi od njih živi zarobljeni, a onaj najgori dio odnosio se na način na koji je pobijena većina stradalih žena i djece od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca. Ispalo je da su vojnici HVO-a, točnije, navedenih jedinica HVO-a, išli od kuće do kuće, palili ih, a pritom ubijali one koje bi unutra zatekli.
Izvještaji istražitelja odmah nakon pokolja navode da je očito da su napadači pritom koristili bacače plamena kao i to da su ostaci pougljenisanih žrtava ukazivali na to da su ti civili živi zapaljeni i izgorjeli. Od pobijene djece, navodno je najveći broj pobijen upravo na taj način. Za ovaj zločin Kordić je samo jedan od osuđenih. Na slobodu je pušten nakon odslužene dvije trećine kazne koju je od 2006. izdržavao u zatvoru u Grazu.
I dok su osuđeni za ratne zločine tijekom povijesti u pravilu nestajali s javne političke pozornice, Dario Kordić, doputovavši 6. lipnja 2014. na aerodrom Pleso u Zagrebu, doživio je trenutak najvećeg osobnog trijumfa u životu. Dočekalo ga je 300 euforičnih poštovatelja, a on je, još u prostoru za doček prtljage, iza stakla, širio ruke, pjevao, zazivao Boga i Bogorodicu, u jednom trenutku kleknuo je i poljubio pod.
Među okupljenima su bili i Ivić Pašalić, Zdravko Tomac, Zvonimir i Branka Šeparović, Ljubo Ćesić, Anto Kovačević, biskup Vlado Košić, bivši zastupnik u Saboru Milan Kovač, akademik Josip Pečarić, deseci svećenika i mnogi drugi. A zapravo, unatoč tolikom broju crkvenih ljudi, raspoloženje je bilo sve samo ne bogobojazno. Izvikivalo se "ZDS", svako toliko, uslijed nestrpljenja onih koji su Kordića čekali, začuli su se uzvici poput: "Pustite ga više, j*** vas Bog!"
I trenutak prije nego što je Kordić u isprekidanom govoru stao zazivati Boga, Bogorodicu, zahvaljivati hrvatskom narodu, ljubiti se s obitelji, s prijateljima, zazivati mir u svijetu, posebno u Siriji i Ukrajini i slično, u tišini od sekundu, dvije koliko su svi utihnuli da čuju svog heroja a ne zločinca osuđenog za jezivi pokolj u Ahmićima, izvjesni muškarac s jakim bosanskohercegovačkim naglaskom zavikao je: "Ubojico! Sotono!"
Svjetina je podivljala, umalo je rastrgala čovjeka. S galerija su urlali: "Ubij ga! Ubij ga!", što je, s obzirom na povijesne okolnosti i s obzirom na sve prikazano u aerodromskoj zgradi tog dana, djelovalo kao vrlo izvjestan razvoj događaja. No, i tamo je bilo dovoljno razuma pojedinaca da čovjeka iščupaju vani i spase ga. Četiri godine poslije, četvrt stoljeća nakon Ahmića za koje je osuđen, Dario Kordić doživljava svoju renesansu.
Udruga Hrvatska zvona iz BiH objavila su sljedeće: "I Dario Kordić je uz Hrvatska zvona! Dario Kordić je već danas simbol uspona i posrnuća hrvatskoga naroda. Početkom devedesetih godina poveo je hrvatski narod Srednje Bosne u osvit slobode, zatim obrane svoga opstanka pred srpskom, a nakon toga i muslimanskom agresijom. Umjesto da uživa plodove krvlju obranjene slobode, upravo zbog obrane slobode svoga naroda – slijedilo je mučeništvo i proces proglašenja krivnje upravo zbog odbijanja biti robom."
Sve to u kontekstu javno proglašene podrške Hrvatskih zvona političkoj stranci u BiH Hrvatskoj republikanskoj stranci koja se, nema tome davno, odvojila od "HDZ 1990.". Što se Hrvatskih zvona tiče, njen predsjednik Marko Tokić takav je politički materijal da je u siječnju kod Bujanca govorio o "radikalnoj muslimansko-bošnjačkoj politici čiji je krajnji cilj Dubrovnik". Sada u svojim redovima ima i Daria Kordića, očito s planovima da se politički profitira na njegovom liku i djelu.
Kako taj lik i djelo vidi udruga, iščitava se iz priopćenja udruge, a u tom slučaju teško da Kordić i četvrt stoljeća nakon Ahmića o sebi ima drugačiju sliku nego kao o – "mučeniku, osuđenom" ne zbog pokolja nad civilima nego "zato što je odbio biti robom".
A da se ne mora tako, da se može i drugačije, pokazuje to što je ove godine pokolj u Ahmićima, isto kao i pokolj koji su istog dana počinili pripadnici Armije BiH u Trusini, 20 kilometara od Konjica, gdje su pobili 19 civila i trojicu zarobljenih pripadnika HVO-a, komemoracijom i jednim i drugim žrtvama obilježili su okupljeni pojedini bivši pripadnici HV-a, HVO-a, Armije BiH, VRS-a, VJ i JNA. Pritom su pozvali nadležne vlasti da se procesuiraju i preostali odgovorni za zločine počinjene u tom ratu.