U Rusiji, gdje se prema procjenama organizacija za ljudska prava nalazi najmanje 1500 političkih zatvorenika, obitelji se suočavaju s nezamislivim teretom. To nije samo stalni strah za sigurnost svojih najmilijih, već i golemi financijski pritisak. Naime, cijena jednog kratkog posjeta članu obitelji u kaznenoj koloniji može doseći vrtoglavih 66.379 rubalja i 80 kopejki, što je otprilike 790 eura. Za mnoge je to nedostižan iznos - prosječna bruto plaća u Rusiji iznosi oko 1050 eura (oko 100.316 rubalja), dok se neto plaća (nakon poreza) u pravilu kreće između 600 i 850 eura mjesečno, ovisno o tečaju rublje.

Zatvorenici su često smješteni tisućama kilometara od kuće, u zabačenim dijelovima zemlje, što putovanje čini logističkom i financijskom noćnom morom. U takvim okolnostima, inicijative poput projekta "Niste sami" postaju slamka spasa, pružajući ključnu podršku onima koji su ostavljeni da se sami bore protiv represivnog sustava.

Putinov režim, tijekom četvrt stoljeća na vlasti, usavršio je sustav ušutkavanja neistomišljenika. Proces je postupan i nemilosrdan: prvo dolaze upozorenja, zatim novčane kazne, oduzimanje građanskih prava i etiketiranje kao "stranog agenta". Ako se aktivist ili kritičar ni tada ne povuče ili ne napusti zemlju, sljedeći korak je zatvor. Kaznene kolonije, arhitektonski i geografski povezane s logorima zloglasnog sovjetskog Gulaga, namjerno su smještene u udaljenim i rijetko naseljenim područjima. Njihova izoliranost otežava posjete obitelji i pristup odvjetnicima te neovisnim promatračima.

Sam transport zatvorenika do tih kolonija, poznat kao "etap", često je mučenje za sebe. Putovanja pretrpanim, zagušljivim vlakovima bez prozora mogu trajati tjednima, pa i mjesecima. Tijekom tog razdoblja, obitelji i odvjetnici nemaju nikakve informacije o tome gdje se zatvorenik nalazi, što, kako navodi Amnesty International, zatvorenike stavlja u još veći rizik od torture i zlostavljanja. To je sustav dizajniran ne samo da kazni pojedinca, već i da iscrpi i slomi njegovu obitelj. Popis "zločina" koji vode u ove kolonije neprestano se širi, a danas uključuje i izražavanje bilo kakvog mišljenja o ratu u Ukrajini koje se razlikuje od službenog narativa.

U zatvoru život ide dalje, ali bez novca se ne može doći do osnovnih potrepština. Julija, bivša politička zatvorenica koja je provela nekoliko godina iza rešetaka, sjeća se prvih mjeseci bez ikakve pomoći izvana.

​- U početku sam nokte morala rezati komadićem stare oštrice žileta - ispričala je. Danas i sama pomaže drugima, šaljući pakete onima za koje nitko nije čuo.

Sadržaj tih paketa otkriva surovu stvarnost: sapun, toaletni papir, ručnici, donje rublje. Stvari koje se u slobodnom svijetu podrazumijevaju, u zatvoru su luksuz. Situaciju dodatno pogoršavaju nova zatvorska pravila koja dopuštaju upravama da oduzmu do 75 posto novca koji obitelji šalju zatvorenicima, navodno za njihovo "uzdržavanje". U praksi to znači da, kako bi zatvorenik na svom računu imao 100 eura za kupnju hrane u zatvorskoj kantini, obitelj mora poslati 400 eura. To je financijski udar koji mnoge obitelji jednostavno ne mogu podnijeti.

Uvjeti u kaznenim kolonijama često su opisani kao surovi i nehumani. Zatvorenici ne žive u ćelijama, već u zajedničkim spavaonicama koje dijele s desecima, ponekad i do stotinu drugih žena ili muškaraca. Okruženje je sterilno, gotovo vojno, bez ikakve mogućnosti za individualnost. Osobne stvari, čak i fotografije voljenih, zabranjene su. Dan počinje u šest ujutro doručkom od starog kruha i kaše, nakon čega slijedi dug dan prisilnog rada. Većina zatvorenika radi u šivaonicama, proizvodeći uniforme za rusku policiju i vojsku na zastarjelim strojevima iz sovjetske ere. Radne smjene traju od 12 do 16 sati, s jednom kratkom pauzom za ručak, a proizvodne norme su nemilosrdno visoke.

Sustav posjeta osmišljen je da dodatno prekine obiteljske veze. Kratkotrajni posjeti traju do četiri sata i odvijaju se pod strogim nadzorom čuvara, u prostorijama gdje staklena pregrada onemogućuje bilo kakav fizički kontakt. Dugotrajni posjeti, koji mogu trajati do tri dana i omogućuju obitelji da boravi zajedno bez nadzora, za zatvorenike s doživotnom kaznom zabranjeni su tijekom prvih deset godina robije. Europski sud za ljudska prava osudio je ovu praksu kao kršenje prava na obiteljski život, no ona i dalje postoji. Muški politički zatvorenici smiju primiti samo šest paketa godišnje. Sustav nije usmjeren na rehabilitaciju, već na slamanje duha.

Projekt "Niste sami", koji vodi bivša politička zatvorenica Ksenia Fadejeva, jedna je od rijetkih organizacija koja pruža konkretnu pomoć. U posljednje dvije godine pomogli su više od 800 političkih zatvorenika i njihovih obitelji. U 2024. godini uspjeli su prikupiti 45 milijuna rubalja, a oko 80 posto zahtjeva odnosi se upravo na pakete ili novčane uplate za zatvorsku kantinu. Ostatak se koristi za potporu obiteljima, plaćanje odvjetnika i pomoć pri evakuaciji iz Rusije onima koji su pod prijetnjom uhićenja.

No, i njihov rad postaje sve teži. Donacije se smanjuju jer ekonomska kriza pogađa sve slojeve ruskog društva, a javnost pokazuje znakove zamora. Istovremeno, vlasti često proglašavaju takve inicijative "nepoželjnim organizacijama" kako bi spriječile njihov rad. Neke organizacije, poput OVD-Info, okreću se prikupljanju donacija u kriptovalutama kako bi zaobišle bankovne blokade.